Izvođač: Dears, The
Izdavač: Bella Union Records
Izlazak: 2006
Montrealski sekstet perfekcionista vraća se, ovaj put s nešto manje “ambicioznim” trećim albumom. Manje ambicioznim samo zato što je njihov prethodnik “No Cities Left” od prije dvije godine bio pravo megalomansko čudo, pun bogatih orkestralnih aranžmana i produkcijski (gotovo) besprijekoran. Jedno od boljih rješenja pri osmišljavanju novog albuma bilo je, dakle, ovo za koje su se i odlučili: jednostavno nekoliko stvari smanjiti ili ih uopće ne dodati, a zadržati kvalitetu pjesama, koja je, iskreno rečeno, najvažnija. Povijest popularne glazbe ima prilično bogat arhiv “loših”, nekreativnih i nekvalitetnih uradaka s dobrom produkcijom! Naravno, moguće je i posve obrnuto, ali činjenica je da ako pjesma nema ono nešto pravo, nikakva joj produkcija ne može pomoći!
The Dears su, dakle, s “Gang Of Losers” stvorili zvučno prilično neopterećen album, koji je možda čak malo “životniji” od već spomenutog, glazbenim kritičarima jako dragog, “No Cities Left”, a pritom su zadržali i nadogradili sve elemente zbog kojih su tada bili zanimljivi i privlačni.
Da bend ne želi stalno ponavljati iste navike sad je dakle očito, i dobro je što je tako, no još se uvijek primjećuje da je velik utjecaj na njihovo stvaranje ostavio bend The Smiths. Pogotovo pjevač Murray Lightburn, možda posve nenamjerno, rado zaluta u vokalne obrasce svojstvene Morrisseyju. Zanimljivo je da je Murray crnopolti Kanađanin, a glasom je doista nevjerojatno blizu britanskom slavuju. Neka ovo zvuči više kao opaska nego kao kritika, jer izjednačavati ih s nekim nema smisla, što su i sami dokazali ovim izrazito šarolikim, raznolikim i prilično uspjelim albumom.
Glazbeno su krenuli na putovanje po, naizgled, lakšim i optimističnije zvučećim melodijama, a velik dio zasluga za to treba pripisati ponajprije Valerie Jodoin-Keaton i Nataliji Yanchak, koja je u međuvremenu postala gospođa Murray Lightburn, a koje se brinu za prateće vokale u stilu djevojačkih sastava iz 50-ih i 60-ih godina. Uz to, stvorena je i nova svježina, također zbog smanjenja prije spomenutih orkestralnih dijelova, koji su zvučali dosta više kao svojevrstan komorni pop. Što se tiče tekstova, nešto je teže govoriti o lakoći i bezbrižnosti. Uglavnom se dotiču društvenih, svakodnevnih i nešto manje veselih tema, što je vidljivo već iz naslova skladbi, npr. Fear Made The World Go ‘Round, You And I Are A Gang Of Losers, Whites Only Party, Ballad Of Humankindness, I Fell Deep, te drugih. Murray je kao autor tekstova očito angažiran i prilično kritičan prema aktualnom stanju u političko-ekonomskom svijetu, no njemu, barem za sada, još pomalo nedostaje one izvanredne bogatosti riječi, metaforičnosti ili izravnosti i drskosti, te ponajprije uvjerljivije interpretacije koja bi ga mogla uzdignuti na sam vrh suvremenih majstora pisane i izgovorene riječi. Isto tako, i sama je glazba, iako vrlo slušljiva i pristupačna, premda daleko od nekih već nebrojeno puta provjerenih glazbenih formula uspjeha, još premalo svojeglava da bi je u arhivu popularne glazbe već mogli uvrstiti u posve zasebno poglavlje.
Postava
Murray Lightburn – vokal, gitara
George Donoso – bubnjevi
Valerie Jodoin-Keaton – klavijature, frula, vokal
Natalia Yanchak – klavijature, vokal
Patrick Krief – gitara
Martin Pelland – bas-gitara
Popis skladbi
01. Sinthro
02. Ticket To Immortality
03. Death Or Life We Want You
04. Hate Then Love
05. There Goes My Outfit
06. Bandwagoneers
07. Fear Made The World Go ‘Round
08. You And I Are A Gang Of Losers
09. Whites Only Party
10. Ballad Of Humankindness
11. I Fell Deep
12. Find Our Way To Freedom
Trajanje albuma: 48.07
