Mjesto: Tvornica / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 29.11.2006
Broj posjetitelja: 700
Cijena ulaznice: 160,00 HRK
Zagreb, posljednji četvrtak u studenome, nekoliko sati prije nastupa nashvilleskog, najviše “fucked up” alt.country sastava Lambchop, posve mirno i bezbrižno počiva u svom predadventskom izdanju. Na zidu kluba Tvornica, pokraj glavnog ulaza, zalijepljen je jumbo plakat janjeta, koji krasi i ulaznicu sastava. Straga, na sporednom ulazu/izlazu, manji se plakat sastava jedva primjećuje. Dobro da je odmah pokraj parkiran koncertni autobus sastava, koji tek istinski budi do tada još ne posve probuđenu svijest pred ovim velikim događajem. A kad pored prođe muškarac skriven ispod kapuljače, iz koje se uglavnom vidi samo rub bejzbolske kapice i naočale s tamnim okvirom, i kad izuzetno niskim i dubokim glasom pozdravi “hello”, otkrije se da je to nitko drugi nego sam Kurt Wagner, predvodnik sastava, pa odmah postaje jasno da su Lambchop budni, čak i ako je grad još pomalo pospan!
Na ovoj europskoj turneji sastav prati dvočlana postava Hands Off Cuba, čija oba člana, Scott Martin i Ryan Norris, pripadaju i sastavu Lambchop, koji ovaj put, uključujući i njih, broji osam članova. Prije toga pratili su ih još i The Dafo String Quartet, koji već nekoliko godina vjerno surađuju sa sastavom, i u studiju i na koncertima. No danas ih neće biti, jer su zajedničke nastupe za ovu godinu završili nekoliko dana prije zagrebačkog nastupa, u švicarskom Luzernu.
Dvorana kluba Tvornica napunila se oko devet navečer prilično brzo, a bila je gotovo posve puna otprilike dvadeset minuta nakon što su se na pozornici neočekivano pojavili pjevač i gitarist Kurt Wagner te basist Matt Swanson. Pokazalo se da su došli samo provjeriti stanje instrumenata, a zacijelo i stanje publike! Brzo kako su došli, tako su i otišli, i oduševljenje u dvorani opet se malo smirilo. Nakon toga uslijedilo je još zacijelo najmanje petnaestominutno čekanje da klupska glazba i dvoransko svjetlo konačno ustupe mjesto zbivanju na pozornici.
Na pozornicu dotrče trojica mladića, svaki se primi svog instrumenta i instrumentalna zvučna avantura počinje. Uz već spomenuta dva predstavnika sastava Hands Off Cuba, Scotta Martina na bubnjevima i Ryana Norrisa na klavijaturama, sintisajzerima i gitari, pridružio im se i najmlađi član sastava Lambchop, William Tyler na gitari. Glazba koju stvaraju idućih dvadeset minuta temelji se ponajprije na intenzitetu zvuka, a ne toliko na konkretnim melodijama, poprilično u maniri “zvučnih uvoda” koji krase aktualni album sastava Lambchop, “Damaged”. Tyler je, među ostalim, na gitari svirao i zubnom četkicom! Toliko o predanosti glazbi!
Hands Off Cuba su svoj nastup zapravo usmjerili tako da je na kraju djelovao kao dugi zvučni uvod u početnu skladbu koncerta sastava Lambchop, koji su se u međuvremenu smjestili na svoja mjesta na pozornici. Paperback Bible, intimna pjesma o traženju i gubitku vjere, koja se ovaj put čula više kao puki gubitak vjere! Razlog tome bio je tehničke prirode, naime, bilo je mnogo problema sa zvukom, a najviše je stradao vokal, i Wagner je to odlično pokazao kada je ovu inače izuzetno tihu i vokalno vrlo umirujuću pjesmu pretvorio u pravo “sikćuće” i cinično pripovijedanje, glasom koji je nemoguće preslišati! Tehničke su poteškoće ubrzo otklonjene, a na sreću, taj izravniji i pomalo grublji pristup interpretaciji pjesama u Wagneru je ostao do kraja! Ovdje valja spomenuti i da je njegov glas izniman instrument, koji se iz dubokog, glasnog pjevanja pretvara u nježan šapat, i to u jednom jedinom dahu! Nastavili su s još dvije skladbe s istog albuma, jedna za drugom, Prepared (2) i The Rise And Fall Of Letter P, a zatim su se uputili na izlet među starije stvari, ponajprije s poznatijih albuma poput “How I Quit Smoking” i “Is A Woman”, odsvirali su i pjesmu Let’s Go Bowling s njihova prvijenca “I Hope You’re Sitting Down / Jack’s Tulips”, koji je izašao davne 1994. Najveću su pozornost, naravno, posvetili aktualnom albumu, koji je ujedno i nosivi album ove turneje, “Damaged”. Dokazali su kako je to izniman i istaknut uradak i uživo, unatoč oštroj konkurenciji preostalih sedam odnosno osam (ovisno o tome računate li albume “Aw C’mon” i “No You C’mon” kao jedan, dvostruki ili dva različita) studijskih albuma. Zanimljivo je da su s, ponajprije kritički, vrlo cijenjenog albuma “Nixon” odsvirali samo pjesmu Nasville Parents. Druga je zanimljivost da je publika kroz cijeli nastup djelovala pomalo nemirno, kao da je željela brže i glasnije pjesme, a najbolje je reagirala upravo na pjesme s albuma “Is A Woman”, koji važi za najtiši album sastava.
Tijekom cijelog koncerta bilo je pobrinuto i za vizualni doživljaj, sa stropa pozornice visjele su naime golemе bijele kugle koje su služile kao platno za video projekciju. Iako ne doslovno povezano, pokazalo se da zvuk i slika ovdje idu ruku pod ruku! Uz, tekstualno gledano, manje opterećene skladbe prikazivale su se ptice u mirnom letu, nejasni likovi ljudi te ravnomjerno i umirujuće valovanje mora, dok su se u glazbeno i ponajprije tekstualno “agresivnijim” i težim pjesmama pojavljivale snimke s rodea, drag-race automobilske nesreće, vrane koje kljuju jedna drugu, sova u klaustrofobičnoj snimci, vjerojatno iz gnijezda unutar debla, i uzburkano, krajnje nemirno more koje se lomi preko grebena. S prijateljicom sam kasnije ipak došao do spoznaje da ti vizualni dodaci nisu djelovali jednako učinkovito po cijeloj dvorani, u stražnjem dijelu dvorane, gdje se nalazila ona, navodno se nije vidjelo sve tako sjajno kao neposredno uz pozornicu. Isto tako, u stražnjem je dijelu dvorane zvuk bio malo slabije riješen pa se, nažalost, previše čula previše razgovorljiva publika.
Među pojedinim skladbama polako nam se predstavljaju i svi članovi sastava, Tony Crow na klaviru, koji je očito već stekao glas najrazgovorljivijeg člana sastava, koji na svakom nastupu pogosti slušatelje, a naravno i sastav, kojom šalom, ovdje je ispričao jednu o “fucking french toastu”, koja je nekako ostala visjeti u zraku, a bila je zabavna ponajviše zbog zgražanja ostalih članova. Osim toga, već dobro zagrijani Tony je svakog idućeg predstavljenog člana sastava, osim Wagnera, vjerno nudio zagrebačkim curama. Dakle, već spomenuti William Tyler, Ryan Norris i Scott Martin, pa Sam Baker na bubnjevima; na nekim tišim pjesmama bubnjeve je svirao samo rukama, bez palica!; pa Matt Swanson na basu, najskriveniji član sastava, Alex McManus na gitari, te naravno na vokalu i gitari, Kurt Wagner. Uigran i energičan sastav izuzetno nadarenih i ponajprije izrazito grupno orijentiranih glazbenika.
Dok je središnji dio nastupa bio namijenjen nešto tišim i glasovno mirnijim skladbama, pred kraj su se opet vratili onim oštrijim pjesmama i Wagnerovo je pjevanje opet postalo, inače rijetko čuveno na albumima, ljutito i pravo zastrašujuće. Negdje pred kraj koncerta (Wagner) je slomio jedan od noktiju na lijevoj ruci, što je vidljivo smetalo daljnjem udaranju po žicama gitare i upravo je to bio razlog da su u bisu izostavili pjesmu The One, povjerio mi je poslije koncerta. Službeni dio zaključili su izvanrednom verzijom pjesme Decline Of Western Country And Civilization. Uvjerljivo u svakom pogledu, što je naravno rezultiralo time da je publika glasno zahtijevala bis i nakon nekoliko minuta doista se svi članovi vraćaju na pozornicu.
Svi se članovi vraćaju (barem naizgled) kakvi su prije napustili pozornicu, osim Kurta Wagnera, koji se vratio kao posve druga osoba! Jekyll kroz cijeli nastup, a Hyde u bisu! S upaljenom cigaretom u ruci prošeta preko pozornice do svog stolca i nekako se napola spusti na njega. Sastav se “zapali” u obradu pjesme Corrosion, koju su u izvorniku izvodili Sisters Of Mercy, a “zapali” se zato što Lambchop takvom snagom, gotovo sirovošću, barem danas još nisu svirali! Wagner je kroz cijelu pjesmu djelovao kao da ga je nešto opsjelo, nešto neprijazno i doista jezivo! Negdje između sjedeće i napola stojeće, zgrbljene prikaze koju ne želiš sresti nakon sunčeva zalaska, gurao je stalak za mikrofon prema, sad već jednako manijakalnoj publici, kao da je želio borbu s njom (s nama), borbu u kojoj ona, usprkos brojčanoj nadmoći, ne bi imala nikakvih izgleda za pobjedu. I znao je to! Mogu li za sve to doista biti krivi nekoliko tehničkih problema s početka nastupa?
Druga i uistinu završna pjesma ovog biса i koncerta bila je Give It, koja se nalazi na albumu projekta X-Press 2, za koju je Wagner posudio glas. U izvedbi Lambchopa je ona samo nastavila, pa čak i pojačala, već prije dodobra frenetičnu atmosferu, koja je izašla izvan svih očekivanja, očito i sastava i publike, i kad je Wagner stigao do kraja teksta, uzdahnuo je kao da je upravo istrčao maraton ili kao da je napokon oslobođen onoga nečega što ga je pakleno posjedovalo tih nekoliko minuta. Poklonio se publici, pograbio svoju knjižicu, vjerojatno s tekstovima, te napustio pozornicu. Ostali članovi sastava ostali su još nekoliko trenutaka i doveli pjesmu i večer do kraja. Nekoliko zahvala i naklona i pozornica je već stajala prazna u mraku. Energija koja je bila u zraku, koji je djelovao kao da je u pozornicu udario grom, ostala je još nekoliko minuta i publika je sada doista bila rasplamsana. Bučan pljesak odjekivao je dvoranom gotovo još deset minuta! Polako se iz te prekipijevajuće euforije počelo iscrtavati saznanje da je takav bis nemoguće nadmašiti. Odlično i nevjerojatno!
Piku na i stavio je Kurt Wagner, koji je davao autograme u prostoru gdje su se prodavale majice i “tour only” CD sastava (Succulence, za 100 kuna, sljedeći dan sam provjerio može li se naći na eBayu i može, za okruglih 100 $!!!). Nakon nekoliko riječi i stiska ruke ionako izniman je večer postao tvar od koje se prave snovi! Do idućeg puta!
PS: Lijep pozdrav Petri i još jednom hvala za mandarinu!
Setlista
01. Paperback Bible
02. Prepared (2)
03. The Rise And Fall Of Letter P
04. Nothing But A Blur From A Bullet Train
05. Nashville Parents
06. I Would Have Waited Here All Day
07. The New Cobweb Summer
08. Let’s Go Bowling
09. My Blue Wave
10. Caterpillar
11. We Never Argue
12. The Daily Growl
13. Smuckers
14. Crackers
15. Fear
16. Militant
17. Decline Of Country And Western Civilization
—dodatek—
18. This Corrosion
19. Give It
Sastav : LAMBCHOP
Kurt Wagner . Vokal, gitara
William Tyler . Gitara
Tony Crow . Klavir
Sam Baker . Bubnjevi
Matt Swanson . Bas gitara
Alex McManus . Gitara
Scott Martin . Sintisajzeri
Ryan Norris . Klavijature, sintisajzeri
Sastav : HANDS OFF CUBA
Scott Martin . Bubnjevi
Ryan Norris . Klavijature, gitara, sintisajzeri
William Tyler . Gitara
