Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Running Wild
Izdavač: Noise Records
Izdanje: 1984
Ocjena: 3/5
Prvijenac njemačkih heavy metal legendi, “Gates To Purgatory”, tek u malo čemu nagovještava da će iz opskurnog benda jednom nastati velika i važna grupa, koja će najviše zaslužiti slavu otkrićem pojma ‘pirate metal’. Hamburški kvartet pod vodstvom karizmatičnog pjevača i gitarista Rock’n Rolfa (pravo ime Rolf Kasparek) već se u ranoj fazi duge i uspješne karijere zakleo na klasični, teutonski postavljen heavy metal, utemeljen na dualnim gitarskim harmonijama, agresivnim rifovima i marširajućim ritmovima bubnjareve dvostruke bas pedale. Neki su taj stil u ono vrijeme nazivali i speed metalom, koji se ipak bitno razlikovao od kasnije američke inačice s područja Floride.
Uz pjevača, gitarista i poglavicu grupe Rock’n Rolfa, u originalnoj je postavi gitaru čeprkao i enigmatični Preacher (pravo ime Gerald Warnecke), koji je kasnije, nakon odlaska iz Running Wild, postao propovjednik i u doslovnom smislu (protestantski vikar), što za člana grupe koja je cijelu karijeru bila poznata po oštroj antiklerikalnoj i antipolitičkoj filozofiji zvuči naprosto šokantno. Uz to treba spomenuti da su gotovo svi tekstovi na “Gates To Purgatory” bili obojeni temama koje se obično povezuju s black metalom, zbog čega su ih neki tada proglašavali sotonistima, iako to nikada nije bilo točno. Istina je bila prilično bliža tome da su prije otkrića pirate poslanja svoj antiklerikalizam i antikonformizam prema vladajućim institucijama izražavali na poprilično radikalan i tadašnjim, metalom oduševljenim masama još najrazumljiviji način.
Unatoč nekim solidnim ostvarenjima predvođenima zaključnom klasikom “Prisoner of Our Time”, cijeli album kronično pati od slabe produkcije, zbog čega pojedine skladbe zvuče pomalo zagušeno, kao da su snimljene u nekoj seoskoj kotlovnici, dok se na svakom koraku osjeti da je bend u ovoj fazi karijere još tražio svoj prepoznatljiv zvuk. Iskreno govoreći, prepoznatljivi zvučni temelji koji će obilježiti buduća dostignuća Running Wild bili su postavljeni već ovdje: Kasparekov sarkastično-krezavi vokal, koji je već tada podsjećao na pirata prehlađenog od groga, melodijski slijed naoštrenih rifova i kotrljajući ritmovi. Lijep primjer takvog stila je već uvodni “Victim of States Power”, prvi singl u njihovoj karijeri, koji ima tipičan teutonsko-metalski pečat i da uz njega nije bilo Rolfova prepoznatljivog vokala, mirno bi se mogao pripisati zvukovno srodnim grupama poput Grave Digger ili Rage (tada još Avenger).
“Black Demon” ističe izražen smisao članova benda za stvaranje melodičnih refrena, koji će resiti i buduće, znatno dotjeranije pirate himne. “Preacher”, nadahnut već spomenutim Rolfovim gitarskim suborcem, obilježen je sporim, kotrljajućim ritmom, razdraženim rifovima i black metalskim tekstom o demonima, što se, kao što je već rečeno, ponavlja na većini skladbi na albumu. “Soldiers of Hell” bio bi silno dosadno ostvarenje da u nastavku ne slijedi lukav, epski obojen razvoj tercetnih gitarskih harmonija kojima Running Wild ipak dokazuju da se u njima već tada skrivao veliki potencijal. Ritmički krajnje navijeni “Diabolic Force” osim neobično vrištećih pratećih vokala u pozadini ni po čemu drugom posebno ne odskače. “Adrian SOS”, nazvan po demonu Adrianu, maskoti grupe, obilježen je ponajprije brutalnim bubnjarskim udarcima u režiji Wolfganga ‘Hascheja’ Hagemanna, koji je nakon kraja glazbenog puta postao kuhar, dok Rolf u svojim pjevačkim pokušajima da ispadne strašan ispada tek smiješan, što je ipak plus. Vjerojatno nije slučajnost da su “Genghis Khan” i buntovnička himna “Prisoner of Our Time” daleko najbolje skladbe na “Gates To Purgatory”. Tome sigurno pridonosi to što su, uz epski refren, umjesto demonologije i ostalog black metalskog smeća, tekstovi prožeti povijesnim temama koje će kasnije obilježiti njihova najbolja pirate-metal ostvarenja.
“Gates To Purgatory” je u konačnici bio relativno skroman, ali ipak pristojan početak duge i uspješne pirate-metal karijere, iako je Rolfova ekipa, koja je u ovoj fazi radije držala vražje rogove nego drvenu nogu starog dobrog Long Johna Silvera, još uvijek imala težak zadatak da nekako zakrpa krizu identiteta. Srećom, u karizmatičnom su Kaspareku, budućem kapetanu/diktatoru i još danas jedinom originalnom članu grupe, imali osobnost koja je točno znala što hoće, koja ih je kasnije nebrojeno puta izvukla iz blata i krajem osamdesetih odvela prema metalskim zvijezdama.