Izdavačka kuća: Vertigo
Datum izlaska: 22. 9. 1974.
Produkcija: Gentle Giant
Trajanje albuma: 37.11 min
Žanr: Progressive Rock / Experimental Rock
Ocjena: 10/10
Šesti album progresivnorockerskih legendi, “The Power And The Glory”, konceptualni je album o korupciji i zlouporabi vlasti, s lirskim sadržajem koji nas iznova potiče na razmišljanje o kvaliteti našeg društvenog uređenja. Visoko inteligentni i književno obrazovani glazbenici, koji su i u prošlosti oduševljavali duhovitom lirskom pronicljivošću, naslov albuma i inspiraciju za većinu lirskih tema posudili su iz istoimene novele poznatog britanskog pisca Grahama Greenea. Majstori eklektičnih oblika progresivnog rocka tako su još jednom potvrdili svoju jedinstvenost u suptilnom ukomponiranju društveno osviještenih tema u svoje visoko kompleksne zvučne sheme.
U skladu sa svojim imenom i filozofijom, i na “The Power And The Glory” iskorištavaju zavidne virtuozne vještine za gradnju eklektičnih kompozicijskih mozaika, koje većinom resi razigrane, da ne kažem balavačke ritmove i zaštitna disonantna višeglasja. Dok se na izvrsnom prethodniku “In a Glass House” (1973) moglo primijetiti nešto veći naglasak na hard rockerske finese, ovaj put su opet dali prostora većoj količini jazzovskih aranžmana. Unutar zaštitnih polimetričnih shema i neočekivanih vremenskih prijelaza ni ovaj put ne manjka folk rockovskih baroknih pastoralnih motiva, elemenata avangarde i dobrog starog jazz rock fusiona.
Gitarski majstor Gary Green na albumu ne štedi svoje bluesovske korijene te zadovoljava apetite glazbenih sladokusaca masivnim hard rockerskim rifovima i upečatljivim solažama. Braća Shulman na puhačkim i gudačkim instrumentima uvijek su iznimno konzistentna i snalažljiva, dok Kerry Minnear barem koliko šarenim klavijaturskim aranžmanima oduševljava anđeoskim vokalnim harmonijama. Zajedno s karizmatičnim saksofonistom Derekom, koji prema mojem mišljenju, usprkos tome što je previđen, spada među najbolje pjevače u povijesti prog rocka, čini nerazdvojan pjevački tandem koji kompozicijama jamči još veću dozu kontrasta. John Weathers svojim masivnim, ali visoko dinamičnim prijelazima jamči iznimnu ritmičku razigranost, koja je u njihovoj glazbi oduvijek imala iznimno važnu ulogu.
Album na šaljiv i razigran način kroz cijelo vrijeme prožima izniman sarkazam na račun moćnika na vlasti i institucija. U svojoj satiri zadržavaju prepoznatljiv britanski humor, tako da nema potrebe tražiti eventualne sličnosti s društveno kritičnim šalama besmrtnog Franka Zappe. Uvodni “Proclamation” je zajedljiva satira na račun diktature i apsolutizma, izgrađena na šaljivim jazzovskim ritmičkim obrascima, bluesovskim gitarskim frazama i zaštitnim disonantnim vokalnim harmonijama. Derekov vokal, poduprt dramatičnim višeglasjima, zrači izuzetnom tragikomičnošću i u odličnom je suzvučju s lirskim napadom na tiraniju i konzervativne institucije. U njihovoj najboljoj tradiciji ne izostaju brojni nepredvidljivi prijelazi s kompleksnim instrumentalnim dionicama, kojima će zapljeskati svi ljubitelji prog rocka s visokim stupnjem virtuozne hranjivosti.
Na melankoličnom “So Sincere” do izražaja dolaze duhoviti barokni motivi u režiji Rayeve violine, kojima društvo pravi Greenov bezobrazno visoki falset. Unutar raštrkanih ritmova upletena su brojna jazzovsko-avangardna aranžmanska rješenja na klavijaturama i masivni gitarski rifovi. Green svojim anđeoskim pjevanjem blista i na “Aspirations”, jazzovski usmjerenoj baladi koja spada među najljepše tvorevine u njihovoj karijeri. U nježnoj melodiji, za promjenu, nema nimalo uobičajenog Gentle Giant mangupluka. Unatoč tome, u tekstu ostaju čvrsto na zemlji jer je riječ o beskompromisnoj satiri na prazna (predizborna) politička obećanja. Slijedi nezaboravna Gentle Giant klasika “Playing the Game”, koja prema mojem mišljenju predstavlja vrhunac cijelog albuma jer je utjelovljenje svega najboljeg što ova skupina predstavlja. Derekova teatralna izvedba u kojoj se do kraja uživljava u ulogu samodopadnog vladara s apsolutističkim apetitima poduprta je razigranim ritmičkim obrascima na vibrafonu, zadebljanim bas linijama te primjereno tempiranim bubnjevima koji u tren oka bude asocijacije na nespretno kretanje dobroćudnog diva. Greenove duhovite, hard rockerske gitarske fraze kroz razigrane ritmičke obrasce šeću se nevjerojatnom tečnošću. Oduševljava i kraći pastoralni interval s Kerryjevim vokalom, kojem slijedi nebeska jazz rock fusion dionica.
“Cogs in Cogs” još je jedna omiljena klasika. Ova potpuno odlepršala tvorevina ponosi se nevjerojatnom ritmičkom razigranošću, ludim vokalnim improvizacijama i ubojitim gitarskim frazama. Poskočni folk rockovski aranžmani u spoju s paranoičnim vokalnim harmonijama ne smiju izostati ni na jednom poštenom Gentle Giant albumu. Sličan recept slijedi i folk rockerski “No God’s a Man” u kojem si dopuštaju duhovitu satiru na račun crkvenih institucija. Unutar pastoralnih, akustično usmjerenih aranžmana na iznimno su vješt način utkali sočne hard rockerske gitarske pasaže i sakralne teksture Minnearovih orgulja. “The Face”, u kojem ne manjka solističkih ubačaja, ponosi se slasnim gudačkim aranžmanima na violini, eklektičnim gitarskim frazama te još jednom teatralnom pjevačkom izvedbom. Završni “Valedictory” potpuna je eksperimentalistička orgija u kojoj se prepleću brojni zvučni motivi. Hard rockerskim frazama slijede žestoki fusionistički ritmički ubačaji, dok disonantne vokalizacije usred ludog tempa dosežu svoj vrhunac.
Na nekim verzijama albuma na kraju se nalazila bonus skladba “The Power And The Glory”, koja je izašla i kao singl. Skupina nije bila previše ponosna na tu tvorevinu jer je riječ o jednom od njihovih najkomercijalnijih uradaka, nastalom isključivo na želju izdavačke kuće. U idućim će ih godinama izdavač sve više tjerati na stvaranje skladbi s komercijalnim nabojem, ali ispod instrumentalnog i intelektualnog potencijala skupine, što će dovesti do raspada sustava.
“The Power And The Glory” spada među studijske vrhunce legendarnih šaljivdžija eklektičnog progresivnog rocka. Na njemu su svojom jedinstvenom zvučnom kombinatorikom i slikovitom filozofijom upozoravali na zamke apsolutne vlasti i pretjeranog povjerenja u društvene institucije. “The Power And The Glory” je, zahvaljujući očuvanju njihovih prepoznatljivih, visoko eklektičnih i nepredvidljivih zvučnih finesa, još jedan posve osebujan album u studijskom katalogu Gentle Giant. U njegovim beskrajnim glazbenim dimenzijama slušatelj i nakon desetljeća uvijek može otkriti nešto novo, što je prema mojem mišljenju ujedno i najveća kvaliteta njihovih najboljih uradaka. Sve dok nisu podlegli zahtjevima pohlepne korporacije, u jedinstvenom zvučno-lirskom izričaju nisu imali premca. U nastavku karijere mogli su se na primjeru svoje izdavačke kuće, koja će ih početi tjerati na sve veću komercijalizaciju, nazorno uvjeriti da apsolutna vlast apsolutno kvari.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Proclamation
2. So Sincere
3. Aspirations
4. Playing the Game
5. Cogs in Cogs
6. No God’s a Man
7. The Face
8. Valedictory
9. The Power And The Glory (2:53) [bonus skladba, samo na Terrapin i One Way CD izdanjima]
Postava:
Derek Shulman – vokal, saksofon
Gary Green – gitara
Kerry Minnear – klavijature, čelo, prateći vokal
Ray Shulman – bas gitara, violina, prateći vokal
John Weathers – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
