Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Piazza Duomo / Spilimbergo (Udine) / Italija
Datum koncerta: 31.07.2011
Broj posjetitelja: 1300
Cijena karte: 22,00€ / 25,00€
Ovogodišnji Folkest, koji svake godine priređuju naši zapadni susjedi na relaciji gradova Udine – Spilimbergo i koji dovodi poneki sastav što njeguje world music čak i u naš slovenski Koper, za vrhunac festivalskog programa izabrao je nastup legendarnog bivšeg gitarista Genesisa, Stevea Hacketta. Steve Hackett gitarski je velikan koji je svojim glazbenim pristupom, a osobito načinom sviranja gitare, po dolasku na scenu sedamdesetih revolucionarno utjecao na mladu generaciju gitarista. Među svim novotarijama koje je taj genij u onim davnim vremenima predstavio glazbenoj sceni su, između ostalog, i “izumi” tehnika sviranja zvanih “sweep picking” i “tapping”. Svi oni vaseljenski Van Haleni, Satrianiji i Malmsteeni, dakle, učili su od Hacketta.
Ponovno svježe oženjeni Steve Havkett proživljava pravu stvaralačku renesansu i očito sveobuhvatnu osobnu obnovu, što rezultira izvanrednom kreativnom inspiracijom. U prilog tome svjedoči odlično posljednje studijsko izdanje “Out Of The Tunnel’s Mouth”, koje je Steve okrunio nizom koncertnih nastupa (među njima i onim u Trstu, 01.08.2010.) te izdanjem dvostrukog koncertnog albuma pod naslovom “Live Rails” (Inside Out Records, 2011). Uz sve to već proviruje i Hackettovo novo studijsko izdanje, najavljeno za rujan ove godine.
Točno godinu dana nakon njegova nastupa u Trstu, u devet i pedeset minuta pada mrak na pozornici, a čuju se uvodni zvukovi snimljene Last Train To Istanbul. Nakon dobre minute uvoda na pozornicu stupaju glazbenici. A gle ga zlosretnika. U postavi nedostaje Amanda Lehmann, inače Steveova ritam gitaristica i prateća vokalistica. Uz Stevea na pozornici je dakle standardna četvorka Gary O’Toole (bubnjevi, vokal, prateći vokal), Robert King (klavijature, prateći vokal), Rob Townsend (puhači, prateći vokal) te ekstravagantni basist i prateći vokalist Nick Beggs. Potonji se na pozornici također ne srami obilne uporabe Chapman Sticka.
Prostor na kojem je postavljeno 1000 sjedala bio je nabijen do posljednjeg kutka. Oko sjedećih okupilo se još kojih 300 slušatelja na nogama. U Italiji smo. Domu velikih ljubitelja Genesisa. Zato Steve Hackett već godinama, otkad je izabrao samostalnu karijeru, ovdje uživa veliku podršku. Pozitivno intoniran klasik “Spectral Mornings”, Every Day, otvara nastup. Taj od prve sekunde poslužuje odličan zvuk, savršenu kalibraciju odnosno usklađenost svih instrumenata u zvučnoj ravnoteži. Od prvih trenutaka koncerta bilo je jasno da će to biti još jedna čarobna noć druženja s čarobnom glazbom. Naravno, Every Day je odmah potvrdila da prateće harmonije ovaj put vjerojatno neće kroz koncert biti tako sočne kao da je na pozornici i Amanda, no unatoč tome, prekaljeni majstori nisu izgubili iglu kompasa i stvar su besprijekorno sanirali samo uporabom čistih muških vokalnih harmonija. Izvanredni kontrasti nizanja raznovrsnih raspoloženja drže slušatelja u visoko zanesenom stanju čim zakorači u takav jedinstven glazbeni svijet. Topla, prirodno zvečeća dinamična šetnja po bas linijama Beggsova Rickenbackera, ugodan ogrtač klasičnog zvuka klavijatura naslijeđenog od Genesisa. Nema brige. Hackett, koji svira bez trzalice, odmah je u uvodnoj točki pokazao tko je gazda u kući. Izuzetno tanak, precizan, jakim sustain efektom poduprt zvuk, ubran kroz jedinstveni glazbenikov izražajni karakter iskrene mješavine neoklasicizma, keltske pastorale kao i jazza, u jecajućoj melankoličnoj milozvučnosti doveo je klasik do vrhunskog zaključka.
Hackett nije zaboravio na aktualni studijski album “Out Of The Tunnel’s Mouth”. Every Day dramatično se prelio u Emerald And Ash – izvanredan klasični prog rock presjek stvoren za nova vremena, koji je pozornicu zaogrnuo smaragdnozelenim nijansama reflektora. One su se probijale kroz maglovite svilene koprene. Osobito čarobna i visoko vibrantna među Steveovim autorskim skladbama u ozračju djeluje Fire On The Moon, koju je sastav odsvirao prema sredini koncerta. Ona se isticala svojim dvojnim licem. Krhko zibaše vitkih tonova klavira koji obavijaju Hackettov vokal proveden kroz music box efekt u kiticama, sve do prave refrenske erupcije harmoniziranih vokalnih kolaža koji lebde na snažnoj podršci melotrona u refrenu. Tu je i treća, odlična skladba novog albuma, prava uspavanka, kako već nagovještava sam naslov, Sleepers, uključena u drugom dijelu odmah iza Genesisova klasika Fly On The Windshield, gdje se razmahnuo Townsend na blok flauti, klasičnoj flauti i naposljetku s odličnim solom na tenor saksofonu. U set listi je od djela Steveove solo karijere iznenadilo uključivanje koračajuće folkovski usmjerene Golden Age Of Steam s albuma “Darktown”, koja ne skriva motivsku sličnost s uvodnim dijelom Genesisove skladbe Battle Of Epping Forest. Naravno, tu su standardi koji su ujedno i najznamenitija djela Hackettove solo karijere i zapravo obvezan sastavni dio njegova koncertnog repertoara. Prva je čarobna Ace Of Wands, koja je tijekom nastupa osobito prodrla pod kožu, jer posjeduje potresno kompatibilnu retoriku neoklasicizma i keltske pastorale kakvu bi u potrazi za savršenim motivom zavidio i sam Mike Oldfield. Tu je fantastična Spectral Mornings i njezina srodnica koja stanuje na istom albumu (“Spectral Mornings”) – eksperimentalna Clocks. Potonju je sastav prištedio posve za završni dio koncerta. U drugoj polovici za srhtav intermezzo pobrinula se skladba “Defector”, The Steppes, s razvučenim uvodnim dijelom savršenog jazzovskog eksperimentiranja u režiji glavnih “krivaca” Townsenda na sopran saksofonu, Kinga na klaviru i O’Toolea na udaraljkama. Slijedi nagli preokret u kojem glavnu riječ preuzima ritam linija koja ritmom podsjeća na spore, duge korake diva. Nju pak vrlo brzo nadograđuju arabeske jedinstvenog prepleta instrumentalnog trojca Hackett, King, Townsend. Zapravo je taj trenutak na pozornici dočarao osjećaje kao da slušaš Ravelov Bolero izobličen u melodiziranju kroz tonalitet arabeski. Osebujno raspoloženje, sve u svemu hipnotično. Možak je set listu začinio još i posve novom Prairie Angles, koja će biti uključena na nadolazeći novi studijski album “Beyond The Shrouded Horizon” – potonja skladba svojom “grubošću” u novom koncertnom repertoaru zamjenjuje skladbu Still Waters, koju je Steve izveo npr. na koncertu prošle godine u Trstu. Tu je možak navukao naprstak i s nekoliko trzavih “licka” iz gitare u solaži izvukao rušilački nadistorziran zvuk, nanižući jedinu točku koja bi mogla pristajati čak i kojem metalcu otvorenom za glazbeno prosvjetljenje.
I naravno ono najvažnije u svemu tome. Genesis! Glazba Genesisa iz razdoblja Steveova djelovanja kod tih velikana i jednih od utemeljitelja prog rock zanata. S obzirom na više ili manje zaslužen “san” glavnih lica te pionirske skupine, Steve Hackett na jednoj strani i Ray Wislon na drugoj zapravo su jedini izvođači koji danas na pozornici sviraju glazbu Genesisa. Svakako je Hackettov dodir mnogo iskreniji i bliži izvorniku, što je posve razumljivo. Jednom rečenicom. Steve mora svirati Geneiss, inače bi na koncerte privukao više nego upola manje posjetitelja. Pravu tešku funkciju natovarili su na Garyja O’Toolea. Čovjek je morao paziti na sve vokale Petera Gabriela i Phila Collinsa. Manje uspješan u vokalnoj izvedbi Gabriel era Genesisovih klasika Watcher Of The Skies, Carpet Crawlers i Fly On The Windshield. Naravno da je utopija tražiti kopiju originala ovaj put, ali O’Toole je bojom posve kompatibilan. Najuspjelije je u njegovu vokalu ispala izvedba Blood On The Rooftops, koju je Hackett uvodno motivski prelio preko akustične točke i posredno kroz još jednu Genesisovu točku – Horizons. Firth Of Fifth je Genesisov klasik koji je načeo bis. Izveden je u cijelosti. Magija kojoj je sjaj atmosferskog vrhunca podario upravo Steveov monumentalni gitarski motiv. Taj se temelji na samo nekoliko tonova, ali izuzetno izdržljivog jecajućeg sustain efekta, koji budi prave transcendentalne osjećaje. Glazbenici su pobrinuli za zvučnu aproksimaciju izvornika. Ako si odbio O’Tooleov vokal, na trenutke je djelovalo kao da su s nama pravi Genesis, naravno, oni rustikalni iz sedamdesetih. Čak je i igra svjetla reflektora preuzeta u retro maniri divova. A Los Endos? Točno tako. Teže ćeš naći prikladniju točku za zaključak regularnog dijela nastupa. I O’Toole ju je vokalno posve lijepo začinio. Uporaba sopran saksofona služi kao oslonac vodećim gitarskim linijama Stevea Hacketta, koje u izvedbi udvostručuje i naglašava.
Nakon fantastike Firth Of Fifth u bisu uslijedila je posve opuštajuća točka, koja je donijela zapravo gotovo najveći začin slobodnog eksperimentiranja na koncertu. Pratilo ga je namjerno lomljenje melodijskih šablona, kroz neočekivane upade promjena ritmova i namjerno kaotičnog, jazzovski zamišljenog podavanja kratkih solo erupcija tenor saksofona i gitare. Osjećalo se da koncert ide kraju. U posve završnom dijelu na bubnjarski solo upada i Gary O’Toole. “Opasna” i gotovo provokativna odluka šefa Hacketta, ali s druge strane u svemu uspješna. O’Toole je pripremio odličan solo koji nije ispao kao klasično “natezanje” krađe minuta ušima i vrijedilo ga je slušati u svakoj sekundi. Još završni izlazak iz skladbe i sastav se oprašta s pozornice.
Ponavljam se ako kažem da je nastup proletio. Dva sata i pet minuta. Teško je opisati sve osjećaje koje ti izaziva jedinstveni svijet glazbe Stevea Hacketta. Tome dodaj jedinstveni Genesisov svijet, pribroji jedinstvenu interpretaciju koja ne zna ni za bježnu pogreškicu, izniman zvuk, pun, aktivan, dinamičan, gdje osjećaš da su na pozornici ljudi koji sviraju glazbenu revoluciju kakva se odvijala nekoć davno, u ranim sedamdesetima. I ta je glazba vječna. Kao što je vječan svemir. A ako negdje slučajno ipak postoje nebesa, onda se sigurno tamo u CD playerima vrti takva glazba, jedinstvenog karaktera iskonske genijalnosti. Koncert Stevea Hacketta koncertno je iskustvo koje te odvede u osebujan glazbeni svijet iz kojeg se ne želiš više vratiti. Na žalost, traje “samo” dva sata.
fotografije: Aleš Podbrežnik
p.s.: set lista je sastavljena po sjećanju, pa redoslijed nije posve točan.
Setlista
1. Last Train To Istanbul (intro) 2. Every Day 3. Emerald And Ash 4. Golden Age Of Steam 5. Watcher Of The Skies 6. Carpet Crawlers 7. Fire On The Moon 8. Ace Of Wands 9. Fly On The Windshield 10. Sleepers 11. Horizons 12. Blood On The Rooftops 13. Spectral Mornings 14. The Steppes 15. The Darkness In Men’s Heart (Chapman stick solo) 16. Praire Angels 17. Los Endos —bis— 18. Firth Of Fifth 19. Clocks
Galerija slika
