Lokacija: Spilimbergo / Piazza Duomo / Italija
Datum: ponedjeljak, 01.08.2011
Ovogodišnji Folkest, koji svake godine organiziraju naši zapadni susjedi na relacijama gradova Udine – Spilimbergo i koji dovede poneku od grupa što njeguju world music čak i u naš slovenski Koper, za vrhunac festivalskog programa izabrao je nastup legendarnog bivšeg gitarista Genesisa, Stevea Hacketta. Steve Hackett je gitarski virtuoz koji je svojim glazbenim pristupom, a posebno načinom sviranja gitare, po dolasku na scenu sedamdesetih revolucionarno utjecao na mladu generaciju gitarista. Među svim novotarijama koje je taj genij predstavio glazbenoj bratiji u onim davnim vremenima, izmedu ostalog su i “izumi” tehnika sviranja zvanih “sweep picking” i “tapping”. Svi ti Van Helenovi, Satrianiji i Malmsteeni, dakle, učili su od Hacketta.
Ponovno svježe oženjeni Steve Hackett proživljava pravu stvaralačku renesansu i očito cjelovitu osobnu obnovu, koja rezultira izuzetnom kreativnom inspiracijom. U prilog tome svjedoči odlično zadnje studijsko izdanje “Out Of The Tunnel’s Mouth”, koje je Steve okrunio nizom koncertnih nastupa (među njima i onim tršćanskim, od 01.08.2010.) te izdanjem dvostrukog koncertnog albuma koji je naslovio “Live Rails” (Inside Out Records, 2011). Uz sve to, već proviruje i Hackettovo novo studijsko izdanje, najavljeno za rujan ove godine.
Točno godinu dana nakon njegova nastupa u Trstu, u devet sati i pedeset minuta zatamni se pozornica dok se čuju uvodni zvuci snimljene Last Train To Istanbul. Nakon dobre minute uvoda na pozornicu stižu glazbenici. A gle ga zlotvora. U postavi nedostaje Amanda Lehmann, inače Steveova ritam gitaristica i prateća vokalistica. Uz Stevea na pozornici je dakle standardna četvorka: Gary O’Toole (bubnjevi, vokal, prateći vokal), Robert King (klavijature, prateći vokal), Rob Townsend (puhački instrumenti, prateći vokal) te ekstravagantni basist i prateći vokalist Nick Beggs. Potonji se na pozornici također ne srami obilne uporabe Chapman Sticka.
Prostor u kojem je postavljeno 1000 sjedala bio je nabijen do posljednjeg kutka. Oko sjedećih okupilo se još kojih 300 slušatelja na nogama. U Italiji smo. Domu velikih ljubitelja Genesisa. Zato Steve Hackett već godinama, otkako je izabrao samostalnu karijeru, ovdje uživa veliku podršku. Pozitivno intonirana “Spectral Mornings” klasika Every Day otvara nastup. Ona od prve sekunde poslužuje odličan zvuk, savršenu kalibraciju odnosno ugađanje svih instrumenata u zvučnu ravnotežu. Od prvih trenutaka koncerta bilo je jasno da će to biti još jedna čarobna noć druženja s čarobnom glazbom. Naravno, Every Day je odmah potvrdila da prateće harmonije ovaj put vjerojatno neće kroz koncert biti tako sočne kao da je na pozornici i Amanda, no unatoč tome, prekaljeni majstori nisu izgubili iglu kompasa i stvar su besprijekorno sanirali samo upotrebom čistih muških vokalnih harmonija. Izvanredni kontrasti nizanja mnogobrojnih raspoloženjskih stanja koja drže slušatelja u visoko zanesenom stanju kad uđe u takav jedinstveni glazbeni svijet. Topla, prirodno žuborava dinamična šetnja po bas linijama Beggsova Rickenbackera, ugodan ogrtač klasičnog zvuka klavijatura, naslijeđenog od Genesisa. Nema brige. Hackett, koji svira bez trzalice, već je u uvodnoj točki pokazao tko je gazda u kući. Izuzetno tanak, precizan, snažnim sustain efektom podržan zvuk, ubran kroz unikatni izražajni karakter glazbenika, istinsku mješavinu neoklasicizma, keltske pastorale kao i jazza, doveo je klasiku u vrhunski završetak u jecavoj melankoličnoj milozvučnosti.
Hackett nije zaboravio ni aktualni studijski album “Out Of The Tunnel’s Mouth”. Every Day se dramatično preljeva u Emerald And Ash – izuzetnu klasičnu prog rockersku skladbu stvorenu za nova vremena, koja je omotala pozornicu smaragdnozelenim reflektorskim nijansama. One su se probijale kroz maglovite svilene koprene. Posebno magična i visoko vibrantna među Steveovim autorskim skladbama u atmosferi djeluje Fire On The Moon, koju je grupa odsvirala prema sredini koncerta. Ona je isticala svojim dvojnim licem. Krhko ljuljanje ljupkih tonova klavira koji obavijaju Hackettov vokal provučen kroz music box efekt u strofama, do prave refrenske erupcije harmoniziranih vokalnih kolaža koji lebde na snažnoj podršci melotrona u refrenu. Tu je i treća, odlična skladba novog albuma, prava uspavanka, kako već sam naslov Sleepers nagovještava, uključena u drugom dijelu odmah iza Genesisove klasike Fly On The Windshield, u kojoj se razmahao Townsend na blok flauti, klasičnoj flauti i na kraju s odličnim solom na tenor saksofonu. U set listi je od djela Steveove solo karijere iznenadilo uključivanje korača, folkovski usmjerene Golden Age Of Steam s albuma “Darktown”, koja ne skriva motivsku sličnost s uvodnim dijelom Genesisove skladbe Battle Of Epping Forest. Naravno, tu su standardi koji su ujedno i najznamenitija djela Hackettove solo karijere i zapravo obavezni sastavni dio njegova koncertnog repertoara. Prva je magična Ace Of Wands, koja je tijekom nastupa posebno zavukla pod kožu, jer posjeduje potresno kompatibilnu retoriku neoklasicizma i keltske pastorale, kakvu bi u potrazi za savršenim motivom zavidio i sam Mike Oldfield. Tu je fantastična Spectral Mornings i njezina srodnica koja stanuje na istom albumu (“Spectral Mornings”) – eksperimentalna Clocks. Nju je grupa sačuvala posve za završni dio koncerta. U drugoj polovici za srhljivi intermezzo pobrinula se “Defector” skladba The Steppes s razvučenim uvodnim dijelom potpunog jazzovskog eksperimentiranja u režiji glavnih “krivaca” Townsenda na sopran saksofonu, Kinga na klaviru i O’Toolea na udaraljkama. Slijedi iznenadni preklop u kojem glavnu riječ preuzima ritam linija, koja ritmom podsjeća na spore, duge korake diva. Nju pak vrlo brzo nadograde arabeske jedinstvenog prepleta instrumentalnog trojca Hackett, King, Townsend. Zapravo je taj trenutak na pozornici dočarao osjećaje kao da slušaš Ravelov Bolero izvitoperen u melodiciranju kroz tonalitet arabeski. Svojstveno raspoloženjsko stanje, u svemu hipnotično. Čovjek je set listu začinio i sasvim novom Prairie Angles, koja će biti uključena na nadolazeći novi studijski album “Beyond The Shrouded Horizon” – ta skladba u “grubosti” u novom koncertnom repertoaru zamjenjuje skladbu Still Waters, koju je Steve izveo npr. na koncertu prošle godine u Trstu. Tu je čovjek stavio naprstak i s nekoliko trzavih “licka” iz gitare u solu izvukao razoran nadistorzirani zvuk, nanizavši jedinu točku koja bi mogla zamirisati dopadljivo čak i kojem metalcu prijemčivom za glazbeno prosvjetljenje.
I naravno, ono najvažnije u svemu tome. Genesis! Glazba Genesisa iz razdoblja Steveova djelovanja kod tih divova i jednih od utemeljitelja prog rockovskog zanata. S obzirom na više-manje zaslužen “san” glavnih lica te pionirske grupe, Steve Hackett s jedne strane i Ray Wilson s druge zapravo su jedini izvođači koji danas na pozornici izvode glazbu Genesisa. Svakako je Hackettov dodir mnogo autentičniji i bliži izvorniku, što je posve samorazumljivo. Jednom rečenicom. Steve mora svirati Genesis, jer bi inače na koncerte privukao više nego duplo manji broj posjetitelja. Doista tešku funkciju natovarili su Garyju O’Tooleu. Čovjek se morao brinuti za sve vokale Petera Gabriela i Phila Collinsa. Manje uspješan u vokalnoj izvedbi Gabriel era Genesis klasika Watcher Of The Skies, Carpet Crawlers i Fly On The Windshield. Naravno, utopija je tražiti kopiju originala ovaj put, ali O’Toole je bojom posve kompatibilan. Najuspjelije je u njegovu vokalu ispala izvedba Blood On The Rooftops, koju je Hackett uvodno motivski prelio preko akustične točke i posredno kroz još jednu Genesisovu točku – Horizons. Firth Of Fifth je Genesisova klasika koja je načela bis. Izvedena je u cijelosti. Magija kojoj je sjaj atmosferskog vrhunca dao upravo Steveov monumentalni gitarski motiv. On se temelji na samo nekoliko tonova, ali izuzetno izdržljivog jecavog sustain efekta, koji budi prave transcendentalne osjećaje. Glazbenici su se pobrinuli za zvučnu aproksimaciju izvornika. Kad bi odbio O’Tooleov vokal, na trenutke je djelovalo kao da su s nama pravi Genesis, naravno oni rustikalni iz sedamdesetih. Čak je i igra svjetla reflektora preuzeta u retro maniri divova. A Los Endos? Točno tako. Teško je naći prikladniju točku za završetak regularnog dijela nastupa. I O’Toole ju je vokalno posve lijepo začinio. Upotreba sopran saksofona služi kao oslonac vodećim gitarskim linijama Stevea Hacketta, koje u izvedbi udvostručuje i naglašava.
Nakon fantastike Firth Of Fifth u bisu uslijedila je posve opuštajuća točka, koja je prenijela zapravo na koncertu gotovo najveći začin slobodnog eksperimentiranja. Pratilo ju je namjerno lomljenje melodijskih šablona, kroz neočekivane upade preklapanja ritmova i namjerno kaotičnog, jazzovski zamišljenog podavanja kratkih solo erupcija tenor saksofona i gitare. Osjećalo se da koncert ide kraju. U posve završnom dijelu na bubnjarski solo upada i Gary O’Toole. “Opasna” i gotovo provokativna odluka šefa Hacketta, ali s druge strane u svemu uspješna. O’Toole je pripremio odličan solo koji nije ispao kao klasično “razvlačenje” krađe minuta ušima i zato ga je bilo vrijedno slušati u svakoj sekundi. Još završni izlaz iz skladbe i postava se oprašta s pozornice.
Ponavljam se ako kažem da je nastup odmah prošao. Dva sata i pet minuta. Teško je opisati sve osjećaje koje ti oslika jedinstveni svijet glazbe Stevea Hacketta. Tome dodaš jedinstveni Genesisov svijet, pribrojiš jedinstvenu interpretaciju koja ne poznaje ni bježnu pogrešku, izniman zvuk, pun, aktivan, dinamičan, u kojem osjećaš da su na pozornici ljudi koji sviraju glazbenu revoluciju kakva se odvijala nekoć davno, početkom sedamdesetih. I ta je glazba vječna. Kao što je vječan svemir. A ako negdje slučajno ipak postoje nebesa, onda se zacijelo tamo u CD playerima vrti upravo takva glazba, unikatnog karaktera iskonske genijalnosti. Koncert Stevea Hacketta je koncertno iskustvo koje te odvede u svojstven glazbeni svijet iz kojeg se više ne želiš vratiti. Šteta samo što traje “samo” dva sata.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Last Train to Istanbul (intro)
2. Every Day
3. Emerald and Ash
4. The Golden Age of Steam
5. Watcher of the Skies (orig. Genesis)
6. The Carpet Crawlers (orig. Genesis)
7. Fire on the Moon
8. Ace of Wands
9. Fly on a Windshield (orig. Genesis)
10. Sleepers
11. Horizons (orig. Genesis)
12. Blood on the Rooftops (orig. Genesis)
13. Spectral Mornings
14. The Steppes
15. The Darkness in Men’s Hearts (plus Nick Beggs solo)
16. Prairie Angel
17. Los Endos (orig. Genesis)
—dodatak—
18. Firth of Fifth (orig. Genesis song)
19. Clocks – The Angel of Mons
