Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Simm City / Austrija
Datum koncerta: 16.02.2017
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 31,50€
Poznati Glenn Hughes čovjek je kojem se davno prilijepio laskavi naziv »The Voice Of Rock«. Nakon duljeg vremena, a posebno nakon razdoblja koje je proveo djelujući u sastavu Black Country Communion i kraćeg izleta s California Breed, za manje od dvije godine vraća se već na drugu samostalnu koncertnu turneju po starom kontinentu. Glenna smo zadnji put uživo promatrali prije godinu i pol u Salzburgu, kada je nastupio u klubu Rockhouse usred austrijskog Salzburga. Ovaj put se poznati skladatelj, pjevač i basist za još jednu turneju vratio u Europu, povrh svega s novim albumom, izvrsnim »Resonate«, kojim se potpuno vratio rockerskim korijenima.
Hughes se na europske pozornice vratio u društvu trojice pratećih glazbenika. I na prethodnoj turneji nastupio je u triju. Uz sebe je imao Douga Aldricha, gitarista kojeg bi danas poželjela imati svaka grupa, i švedskog bubnjara Pontusa Engborga. Ovaj put je na turneju želio povesti iskusnog i cijenjenog danskog gitarista Sorena Andersena, kojeg smo imali priliku sresti na koncertu sastava The Dead Daisies, 21.11.2015., u zagrebačkoj dvorani KC Dražen Petrović, kad su otvorili koncertnu večer za Whitesnake. Tada je Soren u sastavu The Dead Daisies mijenjao šefa grupe Davida Lowyja. Soren je također odsvirao gitare i producirao album Resonate, ali na turneji nije mogao sudjelovati. Zamijenio ga je njegov zemljak, izvrsni Anders Bo. U kvartetu su još uvijek izvrsni bubnjar Pontus Engborg i Hammond orguljaš Lachey Doley. Da, Hughes je u ekipu vratio orgulje, što je silno poželjan potez, jer mu otvara prostor za još bolju rekapitulaciju, odnosno rekultivaciju onih zvučnih prilika povijesti rocka koje je nekoć davno ispisao kao član sastava Deep Purple i Trapeze.
No, za uvertiru u novu koncertnu večer s Glennom Hughesom dobili smo nastupe čak dvaju sastava. Prvi je bio “iznenađenje”, i to takvo da mu nismo uspjeli uhvatiti ni ime. Nigdje ga naime nisu unaprijed najavili. Zato se vremenski raspored pomaknuo, a grupa je počela nastup već petnaest minuta prije osam navečer. U osam bi trebali nastupiti Stone Broken, koji prate Hughesa kao posebni gosti na cijeloj novoj turneji, no i njihov se nastup posljedično pomaknuo. To je zbunilo baš sve, od posjetitelja koji su kasnili na poprište do predstavnika medija. Sve što sam uspio uhvatiti jest da nastupajući kvintet dolazi iz Francuske, da svira silno zanosan melodični hard rock i da pritom svira vrlo samouvjereno i bez kočnica, zajedno s vokalom. Iako iznenađenje, nastup je prošao kao lijep uvodni rockerski pozdrav i simpatično zagrijavanje.
U pola devet navečer na pozornicu su konačno krenuli mladi britanski hard rock nestaško i obijesni kratkohlačnici Stone Broken. Kvartet je po stažu mlad, djeluje od 2013., no Hughes i njegov menadžment točno su znali kome treba dati priliku na njegovoj novoj turneji. Da rock’n’roll još dugo nije mrtav, Stone Broken su razotkrili igrajući se. Predstavili su kombinaciju dinamične igre masnog i pjenušavog gitarskog zida, samouvjerene i aktivne gitarske “rifaže”, prodornog i užarenog vokala Richa Mossa, neprestanog trčanja po pozornici i podgrijavanja publike. Pritom ne smijem zaboraviti doprinos bubnjarke Robyn Haycock, koja je svojom srčanošću unijela vuču parne lokomotive u zvučni prostor grupe. Doista uvjerljiv susret s perspektivnom gardom mladaca, koja će u budućnosti zasigurno pokazati još mnogo dobroga i iznijeti na vidjelo izvrsnu žetvu autorske glazbe. Iako Stone Broken sviraju već slušane rifove, pristupaju im s velikom srčanošću, teatralnom borbenošću i nevjerojatnim mladenačkim žarom, odnosno zaokupljenošću. Profesionalno.
Glenn Hughes i danas je jedan od najbolje očuvanih glazbenika iz one garde neobrušenih dijamanata rockerskog pionirstva, koji su sedamdesetih rock’n’roll postavljali na noge te svojom glazbenom pronicljivošću, vizionarstvom i genijalnošću otvorili rocku i metalu brojna razvojna glazbeno-žanrovska obzorja. Za Glenna mogu reći da i u srednjim šezdesetima, koliko ih se svakog časa nakupi na njegovim plećima, ostaje vječni mladić. I po izgledu i po izvedbi na pozornici.
Njegov vokal te još uvijek istrese iz hlača kad vibrira s izuzetnom rezonancom. Ostaje strastveni, osjećajni buditelj duša i vokalni akrobat kojem ne nalaziš premca. Po ekspresiji i vokalnoj snazi, po nevjerojatnom kameleonstvu, osjećaju za improvizacijsku mekoću, ostaju oznake da je Hughes crnoputi glazbenik zarobljen u tijelu bijelca, kažem na mjestu. Od prve do zadnje sekunde druženja koncert je bio doživljaj uz koji si u tren oka zanijemio i ostao zapanjen. Hughes ostaje briljantan u izvedbi, ostaje uvjerljiv i u smislu da je rođeni zabavljač i da mu je pozornica drugi, ako ne i prvi dom. Toliko zabavnih, proživljenih priča koje je u pauzama između skladbi izrekao te večeri, doista se nije moglo očekivati. Veću govorljivost naime ne pamtim na susretima s Glennom.
Prostrana pozornica dvorane Simm City, koja na oko prima kojih tisuću posjetitelja, pretvorila se u jednog glumca. To je naravno bio izvanredni Hughes, koji se sad dušom pomicao ulijevo, sad udesno, neprestano držao kontakt očima s posjetiteljima, osobito posjetiteljicama u prvim redovima. Mnogo puta je molio majstora svjetla da usmjeri bijela svjetla u publiku kako bi lakše komunicirao s njom i govorio da njegova ljubav uvijek prelazi s pozornice u dvoranu. Njegov prateći trio doduše je držao ulogu apsolutnih statista, no dečki su kao strogi profesionalci pružali Glennu izvanrednu pozadinu. Bo je izmjenjivao kremastu Fender Stratocaster i zlatni Gibson Les Paul (sličan model električne gitare koristio je na prethodnoj turneji Doug Aldrich). Jasno je da je sa Stratocasterom izvodio klasike Deep Purplea, dok je Gibson uvijek masno zarežao kad smo se osvrnuli na Hughesovu solo karijeru i/ili zahvate Joea Bonamasse (skladbe Black Country Communion). Bo je bio postavljen u zadnju liniju i Hughesu se tijekom koncerta nije smio približiti na rubu pozornice. To je tijekom koncerta pomalo smetalo, jer smo navikli da je gitarski riff, kao jezgra rockerske elementarnosti, uvijek istaknut i postavljen u središte pozornosti.
Po očekivanju, neosporni rock guru i vrač na novom posjetu austrijskoj prijestolnici predstavio se skladbama s novog albuma »Heavy«. Već na početku odjeknula je nabrijana Flow, koju je još u prvom dijelu slijedila Stumble And Go, a u bisu ju je dopunila jedna od najboljih skladbi albuma »Resonate« Heavy. Hughes nije zaobišao ni dio karijere obilježen suradnjom s Patom Thrallom. Tako je, kao nadasve zanimljivo osvježenje večeri, na poprištu odjeknula Muscle And Blood. Vremena s Trapeze majstor Hughes ponovno je dotaknuo očekivanom Medusa, a s koncertnog repertoara gotovo šokantno je izostao Deep Purple klasik Mistreated, koji je cijela dvorana cijelu večer tiho, ali željno iščekivala. Umjesto toga Glenn je svoj izvrsni autorski komad You Keep On Movin’, koji je doprinio na Deep Purple album »Come Taste The Band«, razvukao na debelih četrnaest minuta. Uvodno je tu skladbu predstavio kao točku koju su on i David Coverdale napisali još prije albuma »Burn«, no pojavio se netko tko nije dopustio da se ta skladba nađe na tom albumu. Isto tako je taj “netko” inzistirao da se ista skladba ne nađe na albumu »Stormbringer«. No, onda joj je ipak uspjelo doći na album »Come Taste The Band«. Uz zahvalu Tommyju Bolinu postalo je jasno da taj “netko” nije bio nitko drugi nego naravno Richie Blackmore. Čuli smo i izvrsne autorske skladbe i Hughesove koncertne standarde Can’t Stop The Flood (album »Building the Machine«) te fenomenalnu mješavinu funka i hard rocka Soul Mover, (album »Soul Mover«, 2005.). Glenn nije zaboravio ni vrijeme s Black Country Communion. Tako je kvartet zasvirao izvrsnu One Last Soul te na kraju otrovno nakostriješenu Black Country. Za veliko finale ostalo je još samo jedno pitanje. Ili Stormbringer ili Burn? Dobili smo ovo drugo i publika u dvorani Simm City posljednji se put potpuno oslobodila i pomiješala!
Ovo je bio jedan od onih koncerata koji su završili nevjerojatno brzo, gotovo u tren. Da se sat i tričetvrt okrene tako brzo, “kriv” može biti samo izvanredni Glenn Hughes. Jedinstveni rockerski propovjednik, koji sa svojih dobrih šezdeset godina isijava potenciju dvadesetogodišnjeg pastuha, bez trunke energetskog i vibracijskog popuštanja. Izvedbena perfekcija i vokalne akrobacije kojima ne možeš ni za pedalj prići. Usto je ponudio izvanredno sviranje bas gitare, puno zahtjevnih figura. Malo je takvih koji dosežu njegov rang. Nešto ih još ima, nešto ih je bilo, ali su skvašeni drukčije. Na primjer pokojni John Wetton, Sting i Geddy Lee (Rush). Glenn Hughes ostaje otrovni rock’n’roll vrač koji posjetitelje i ljubitelje svoje glazbe nakon koncerata ostavlja pune utjehe i napunjene energijom. I kako je rekao, došao je među nas kako bi mogao dijeliti ljubav. Pozitivnim vibracijama nije se vidio kraj i one su nas ispunjavale još dugo nakon druženja s poznatom rock legendom. Nadajmo se da ćemo se s Glennom vidjeti što prije! Doživjeli smo još jedno nezaboravno i jedinstveno iskustvo s legendom rocka!
Setlista
GLENN HUGHES:
1. Intro
2. Flow
3. Muscle And Blood
4. Gettin’ Tighter
5. Stumble & Go
6. Medusa
7. Can’t Stop the Flood
8. One Last Soul
9. You Keep On Movin’
10. Might Just Take Your Life
11. Soul Mover
12. Black Country
—bis—
13. Heavy
14. Burn
STONE BROKEN:
1. Intro
2. Stay All Night
3. Better
4. Be There
5. Wait For You
6. Just A Memory
7. This Life
8. Not Your Eney
Galerija slika
