GODS OF METAL 2008, prvi dan

0 5

Autor: Rok Klemše

Datum koncerta: 29.06.2008
Broj posjetitelja: 276
Cijena karte: 20.000

 Ljetna sezona glazbenih festivala već je u punom jeku, a jedan od najvećih europskih metal/rock festivala, Gods of Metal, i ove nas je godine zvao u svoje okrilje doista zapanjujućim popisom nastupajućih. Već prvog dana trodnevnog festivala vladali su nitko drugi nego besmrtni heavy metal velikani Iron Maiden, a pred njima su se izredali Kingcrow, Black Tide, Lauren Harris, Airbourne, Apocalyptica, Rose Tattoo i Avenged Sevenfold. Za prijevoz u Bolognu, kamo se festival nakon dvije godine vratio iz Milana, opet se pobrinuo neumorni Concert Freak. Autobus je bio lijepo napunjen majicama Iron Maiden i sličnom krama, ali atmosfere nikakve, jer je gotovo cijelim putem prema Bologni vladala mrtva tišina. Gdje su metalci od prije nekoliko godina, kojih su se bojali svi autoprijevoznici i carinici, a koji su barem znali dočarati pravu atmosferu na putu na metal koncert? No to su već sitnice, oko jedan popodne već smo stajali pred arenom Parco Nord, golemim amfiteatrom iz kojeg su već tutnjali taktovi prvih nastupajućih. Da si na koncertu u Italiji, ne možeš pogriješiti, jer se pred samim prostorom svaki put vijugaju kilometri “bootleg” prodavača majica. Ovaj put posebno su se isticale “službene” festivalske majice Gods of Metal s logotipom našeg Metalcampa. Nešto takvo možeš doživjeti samo kod naših dragih zapadnih susjeda. No napokon, došli smo slušati glazbu, zar ne?

Recimo to tako, iako su naše bubnjiće prva onečistila Lauren Harris, koju tata Harris još uvijek vuče kamo god se Željezna djevica pomakne. O blago jeftinijoj verziji Avril Lavigne i sličnih MTV “rock chicks” ne treba gubiti riječi, pa je ovo posljednja rečenica koju posvećujem inače posve simpatičnoj, privlačnoj i energičnoj curi… koja bez utjecajnog tate nikad ne bi dogurala ovako daleko.

Okus su srećom popravili momci iz “down under”, australska senzacija Airbourne iz Melbournea. Sastav nakon nekoliko godina životarenja po kontinentu koala, klokana i Corocodile Dundeeja napokon dobiva pažnju koju zaslužuje. Airbourne naime sviraju pravi rock s jajima, za razliku od većine novih “rock” sastava MTV generacije. Ne samo da se Aibourne mogu pohvaliti odličnom rock glazbom koja se gradi na tradiciji glam metala i rock sastava iz osamdesetih, u svojim redovima imaju i jednog od najenergičnijih frontmena koje danas možemo vidjeti na pozornicama. Joel O’ Keefee prava je pozorničarska zvijer koja se zbog šale popne na vrh pozorničke konstrukcije i s nje svira gitaru. Airbourne su dokaz da je klasični hard rock još kako živ i srećom i kod tako mladih skupina kao što je četvorka iz Melbournea.

Već sljedeća skupina zaplivala je u posve druge žanrovske vode. Finska atrakcija Apocalyptica tako je u dobrom satu udarno predstavila kako zvuči mješavina klasične glazbe i teških ritmova metala. Legendarnim napjevom Sepultura, Refuse/Resist, Apocalyptica su otvorili pravi pakao ispod pozornice, jer je talijanska publika potpuno poludjela. Isto možemo reći i za dečke na pozornici, jer na svojim trademark stolcima ne sjede baš dugo, nego vrlo brzo ustanu, divlje čupaju, sviraju kao serijski ubojice na steroidima i usput, zbog šale, podignu čelo u naručje i žare ga kao gitaru. Apocalypticu je uživo svakako još kako zanimljivo vidjeti, posebno im oči napasaju mlade djevojke, ali dečki nude beskompromisan nastup ispunjen finskim perfekcionizmom i kvalitetom. Iako sat vremena četiriju čela i bubnja lako postane dosadan, Apocalyptici uspije publiku držati u neprestanom oduševljenju koje graniči gotovo s deliријem.

Kad su se četiri čela povukla s pozornice, na nju su stupili sunarodnjaci Airbourne, legendarni australski hard rock sastav Rose Tattoo. Što mogu ponuditi Rose Tattoo? Ništa, samo nastup nabijen prokleto puno erotike, himnične rock rušilice i energiju. Iako ih momci broje već preko pedeset, to im se ni najmanje ne primjećuje. Kao da su tek na pozornicu stupili osamnaestogodišnji balavci, a ne staroste s višedesetljetnim iskustvom. Koje im se, pak, još kako vide! Frontman Angry Anderson utjelovljuje onu pravu rock energiju osamdesetih i blago hrapavim i dubljim vokalom vrijeme prebacuje točno tamo, dvadeset godina unatrag. Za mene svakako iznenađenje dana, iako se ne krećem baš u vodama hard rocka.

Pred nastupom velikih Iron Maiden slijedila je samo još jedna skupina. Amerikance Avenged Sevefold Maideni su izabrali za predgrupu svoje turneje i već nakon prvih odsviranih nota mogu tvrditi da je to jedan od najgluplјih poteza koje su si dopustili. Avenged Sevefold možda su čak i lošija predgrupa nego što su nekoć bili Murderdolls. Zašto? Zbroji plačljivo/vrištavi vokal koji ima premalo snage za dobar čisti vokal i premalo jaja za dobar growl, jako prosječnu ritam sekciju i bezvezne gitariste s neoriginalnim rifovima i po šabloni napisanim solažama i dobiješ jedan od najgeneričnijih “MTV metal” bendova. Zapravo je svaki redak koji posvećujem ovom očajnom suvišan, neka me linčuju horde njihovih fanova bez okusa za glazbu. Povrh svega, momci pokušaju odsvirati i najočajniju obradu klasika Walk grupe Pantera koju sam ikad čuo. Dime se vjerojatno još i danas vrti u grobu… Hvala bogu, Avenged Sevenfold su se napokon spakirali s pozornice i nestrpljenje je raslo iz minute u minutu….

… i Parco Nord je eksplodirao kad je iz zvučnika zagrmio Churchillov prodorni govor koji je započeo kultni koncert Maidena, Live After Death, te jedan od najboljih openera koje heavy metal ima, kultni Aces High. Već u prvim stihovima Bruce je dokazao da njegov glas još uvijek ima snagu, dubinu i raspon iz osamdesetih, ni visoki krikovi nisu mu stvarali probleme. Da da, Brucey je još uvijek air raid sirena! Još jedna klasika, 2 Minutes to Midnight, i nabijeno puna arena bila je na nogama. Talijani doista vole Iron Maiden, iako najviše ludiju baš na izlizane hitove. Jedan od ljepših trenutaka Maideni su dočarali odličnom, mističnom Dickinsonovom polubaladom Revelations, ali su je pokvarili već nebrojeno puta odsviranom The Trooper. Gdje je turneja koja je obećavala doista samo zlatne godine s kultnim četverocem albuma iz osamdesetih? Pravi pljuvak u lice vjernim fanovima skupine, koji si skupina nikako ne bi smjela dopustiti. Iako je setlista bila pomiješana s nekim pravim slatkišima poput fantastično izvedene Wasted Years, ne treba previdjeti prežvakane komade tipa Fear of the Dark. Na veliku sreću, u setlistu je smješten najveći ep Maidena, pompozni i nezaboravni Rime of the Ancient Mariner, koji je stvorio najbolju atmosferu koju sam ikad doživio na koncertima. Kad je u prvi plan u mirnom instrumentalnom dijelu stupio Harris s tajanstvenom basovskom dionicom, tragična sudbina mornara sama se iscrtala pred očima. Treba li uopće spomenuti da je Dickinson vokalno blistao? Ništa manje nego u drugom epu albuma Powerslave, legendarnoj naslovnoj pjesmi sa zlokobnim egipatskim prizvukom. Nakon nezaboravne Heaven Can Wait ponovno je slijedio lošiji dio s komadima Run to the Hills, Fear of the Dark i Iron Maiden, ali je lošiju seriju srećom prekinuo fenomenalni Moonchild i The Clairvoyant, od kojeg se gotovo orosilo oko. Još standardni, ali nezaboravni završetak s Hallowed Be Thy Name i Maideni su se oprostili od Gods of Metal. Što se tiče uigranosti i energičnosti same skupine, nema nikakvih primjedbi, momci su se doista vratili u zlatne osamdesete. Kritika leti na setlistu, koja je veliki nateg za prave fanove skupine koji više ne žele 350. izvedbu Fear of the Dark. Unatoč tome, Maideni su još jednom dokazali da su to što su već dugo… zaista pravi bogovi metala!

Neka posljednji odlomak bude posvećen i samom festivalu… Možda će ti priskrbiti poneku sijedu vlas. Gods of Metal je naime daleko najlošije organiziran festival u široj okolici. Da ne spominjem ni mogućnost kupnje trodnevnih karata na samom prostoru, ni centimetra sjene u najgoroj lipanjskoj žezi, skupo piće i hranu, samo dva izvora tekuće vode na golemom prostoru koji povrh svega nisi smio napustiti kad si jednom u njega ušao. Sve to i više su pogreške koje si festival takve veličine imena ne bi smio dopustiti. Zato mi ne preostaje drugo nego da, bez obzira na zvučna imena, posjet ovom festivalu žestoko odsvjetujem.

Fotografije: Špela Macuh
Tekst: Rok Klemše

Setlista

Kingcrow Black Tide Lauren Harris Airbourne Apocalyptica Rose Tattoo Avenged Sevenfold Iron Maiden

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići