Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Dessel / Belgija
Datum koncerta: 29.06.2008
Broj posjetitelja: 55 000
Cijena ulaznice: 180€ (trodnevna ulaznica)
Graspop Metal Meeting, koji se ove godine održavao od 27. do 29. lipnja u blizini mjesta Dessel u Belgiji, svake godine donosi nastupe najvećih hard rock i metal bendova svih podžanrova. Zbog dvanaest sati vožnje u jednom smjeru među Slovencima je to relativno nepoznat festival, koji se svojom veličinom bez problema mjeri sa slavnim Wackenom. Odlična organizacija i ljubazno osoblje svakako su obilježja festivala. Dobro je stići već koji dan prije, inače je šator zbog velike mase ljudi jednostavno predaleko. Ja sam s ekipom stigao u četvrtak u noći pa smo imali šator na kojih 25 minuta hoda od glavne pozornice.
DEF LEPPARD (petak, 27.6.2008)
Za biser osamdesetih, zvan Def Leppard, prilično je neobično da su tek treći headlineri večeri. Vjerojatno se ni sami ne sjećaju kad im se to zadnji put dogodilo. Posljedica toga bio je jedan jedini sat nastupa – po bijelom danu. Leppardi su naravno bili prisiljeni poprilično okresati svoju setlistu, koju inače sviraju na trenutnoj turneji uz promociju nedavno izdanog albuma Songs From the Sparkle Lounge.
Golema crvena zavjesa u pozadini – baš kao na naslovnici novog albuma – najavila je nastup velike petorke iz Sheffielda. I doista, točno na sat na pozornicu su ukoračili Joe, Phil, Vivian i oba Ricka. Koncert su otvorili svojim hitom s početka devedesetih, Let’s Get Rocked, koji je izazvao val oduševljenja u prvim redovima. Nastup je prošao u znaku klasika, pa su nam odsvirali Let It Go s albuma Hign’N’Dry, zatim Billy’s Got a Gun, Photograph, Animal, Hysteria. S novog albuma predstavili su samo dvije skladbe, C’mon C’mon i Hallucinate, koje publika još nije poznavala, ali ih je ipak u trenu prigrlila.
Melodičan hard rock i magičan Joeov vokal uz podršku backvokala ostale četvorice članova naravno je super kombinacija za izvanrednu atmosferu, i na pozornici i ispod nje. Cijelo vrijeme su Leppardi imali glasnu podršku tisuća grla dok su pjevali refrene. Netom prije kraja nastupa otvorio se oblak i počela je jaka kiša, što koncertu nije smetalo – naprotiv – pljusak je uz pratnju zaključne dvije skladbe, Pour Some Sugar On Me i Rock of Ages, stvorio doista jedinstveno (prekrasno) ozračje.
Def Leppard doduše nisu više u formi osamdesetih i ranih devedesetih, ali i dalje priređuju vrlo dostojnu rock zabavu, što su, uz novi album, dokazali i ovim nastupom. I tehničari su se doista istaknuli, zvuk je bio savršen. Malo me razočarala samo brojnost ispod pozornice; za bend njihova kalibra, s obzirom na veličinu festivala naravno, okupilo se malo žednih kvalitetnog hard rocka – po mojoj procjeni kojih 25 tisuća.
WHITESNAKE
Nakon Def Leppard nastupio je još jedan sastav koji je ostavio dubok pečat u osamdesetim godinama prošlog stoljeća – Coverdaleova Bijela zmija. Sastav koji neprestano mijenja članove, samo je poglavar od početka isti – David Coverdale – velika rock’n’roll ikona.
Jaka kiša se tijekom stanke malo smirila, pa je samo još rosilo. Unatoč ne baš ljubaznom vremenu okupila se golema masa, i starih i mladih. Za početak su nam Whitesnake odsvirali Best Years, uvodnu skladbu i na albumu Good to Be Bad izdanom u travnju. Na setlisti nije bilo nikakvih iznenađenja – po načelu “hit za hitom” prilagođena je festivalskoj publici. Uz obvezatnu trojku s višestruko platinastog albuma 1987 i reprezentativne skladbe s novog, odsvirali su još The Heart of the City, Love Ain’t no Stranger, Ain’t Gonna Cry no More i Fool For Your Loving.
David Coverdale. Zanimljivo ga je promatrati. Pravi je fenomen kako čovjek koji se bliži šezdesetoj svojim seksi pokretima tijekom balada – imam na umu naravno ponajprije skladbu Is This Love – može do orgazmičnih krikova i suza dovesti tinejdžerice mlađe za 40 godina. U tom su elementu sigurno slični sa Stevenom Tylerom. Kako bi tek bilo da je šestorka na pozornici surađivala s trenutnim vremenskim uvjetima i odsvirala Crying in the Rain, hehe! Davidov nastup je doista nešto posebno. Svakoj skladbi se 100 posto posveti, diše s njom. Upravo to naravno donosi tako emotivne reakcije najvećih fanica. Pritom se cijelo vrijeme igra s mikrofonom i njegovim stalkom – njegova zaštitna točka. Unatoč glasu koji više ne dosiže najviše tonove, kao u zlatnim vremenima, na pozornici se i dalje odlično snalazi te ostalim članovima prepušta samo mrvice pozornosti. Tako su gitaristi Doug Aldrich i Reb Beach imali zaista sjajan izmjenični gitarski solo. Baš svi ostali članovi, uz spomenuti gitarski dvojac to su još basist Uriah Duffy, klavijaturist Timothy Drury i bubnjar Chris Frazier, veliki su glazbeni majstori, koji međutim na pozornici djeluju previše statično i hladnokrvno, nemotivirano, i dakle ne žive u stilu whitesnakeovske tradicije. Nastup su zaključili – kao i obično – bis skladbom Still of the Night i obvezatnim Davidovim riječima “Thank you for your hospitallity”, i već su odletjeli ususret novom nastupu.
Kao i uvijek odličan nastup Whitesnakea, u oči mi je upala samo pretjerana neangažiranost i ignoriranje publike tijekom samog nastupa. Stekao sam dojam da David Coverdale s društvom previše radi po šabloni: dođi, odsviraj, odlazi.
JUDAS PRIEST
Judas Priest, jedan od najvećih i najutjecajnijih heavy metal bendova, koji je sedamdesetih i osamdesetih svojim djelovanjem stekao kultni status, prvog je dana nastupio kao headliner i ispod pozornice okupio more obožavatelja kojemu praktično nije bilo kraja.
Nastup su započeli uvertirom Dawn of Creation, nakon koje je uslijedio šut zvan Prophecy. Judas Priest su na nastupu u sklopu svoje turneje predstavljali album Nostradamus, izdan dva tjedna ranije, s kojega su bile i prve dvije skladbe. Obrijani i bradati Rob Halford, koji je na pozornicu ukoračio u stilu nove nostradamusovske tematike i s križem u ruci, svojom je pojavom naravno izazvao val oduševljenja. Unatoč trudu, željezni Rob ne može sakriti ono o čemu već cvrkuću ptičice na granama – njegov vokal ni izbliza više ne dosiže visine na koje smo navikli iz njegova klasičnog razdoblja. Tako njegovu ulogu, osobito kod poznatijih skladbi, preuzima kar publika. Karakteristično neenergičan Halfordov nastup zamijenio je spektakularan “light show”. Gitarski dvojac Downing & Tipton nastup je odradio rutinski i – vrlo dobro. Kilometraža im, za razliku od Halfordova glasa, ide u prilog pa je nastup bio vrlo uigran i praktično bez minus točke. Uz tri skladbe s novog albuma odsvirali su i svoje najprepoznatljivije skladbe: Breaking the Law, Painkiller, Hell Bent For Leather – kod potonje je Rob naravno na pozornicu dojurio na Harley-Davidsonu, tipična Judas Priest akcija dakle. Prije završne skladbe biso, Rob se još malo zabavljao, kad je nekoliko minuta dodatno zagrijavao publiku svojim uzvicima koje je ona potom ponavljala. “Kao da smo u školi”, glasio je jedan od komentara nekog šaljivca pokraj mene. No bilo je zaista impresivno promatrati kako ovolika masa ponavlja za Robom. Zatim su odsvirali još You’ve Got Another Thing Coming i prvi dan nastupa bio je iza nas. Unatoč škripavom vokalu, bio je to super nastup i glazbenika na pozornici i ekipe za mikseticom, koja je osigurala zaista dobar zvuk.
KORPIKLAANI (subota, 28.6.2008)
Posljednjih godina svjedočimo pravoj poplavi finskih bendova, čiji su vidni predstavnici i glazbenici iz Lahtija, ujedinjeni pod imenom Korpiklaani – Šumski klan. Otkad sviraju pod tim imenom, od 2003., izdaju albume kao na tekućoj vrpci i neprestano koncertiraju te tako stječu sve nove i nove obožavatelje. Frontman Janne Järvelä okupio je ekipu sjajnih veseljaka koji podlogu starog finskog folk nasljeđa miješaju s teškim gitarskim rifovima, a sve je začinjeno obilnom dozom melodike i pjevnim refrenima. Nastup Korpiklaana prava je veselica! Odjeveni u životinjske kože i ostalu pradavnu odjeću, pjevajući o pivu i plesu, zabavljali su se tijekom cijelog nastupa na pozornici, a njihova se energija naravno u tren prenijela na publiku, koja je svaku sljedeću stvar gutala s većim užitkom. Sastav je predstavio novi album Korven Kuningas izdan u ožujku ove godine. Nove stvari dobro su primljene, a zabava je doživjela vrhunac uz hitove poput Pixies Song, Happy Little Boozer, Beer Beer. Slabi sat veseljaštva naravno je brzo prošao, a nastup je potaknuo skandiranje njihova imena još dugo nakon što su finski nestaške napustili pozornicu.
CAVALERA CONSPIRACY
Već pri izdavanju prvog singla Maxa i Igora Cavalere, Marca Rizza i Joeja Duplantiera, ujedinjenih u bendu Cavalera Conspiracy, formirala su se dva tabora: prvi, koji ponovno okupljanje braće Cavalera pod novim imenom podržava, i drugi, kojemu je to okupljanje samo još jedan pljuvačak na staru svetinju Sepulture. Kako god, Max i Igor su se vratili, sredinom lipnja zatresli su mariborski Štuk, a dva tjedna kasnije i glavnu pozornicu Graspop Festivala.
Standardna postava na pozornici – Max u sredini, gitarist Marc s njegove desne strane, basist Johny, koji nastupa s bendom, ali službeno nije njegov član, s lijeve, straga Igor na bubnjevima, a iza benda naravno crvena zavjesa s ogromnim slovima CC. Počelo se s naslovnom skladbom prvijenca sastava Inflikted i do sada jedinim singlom benda, Sanctuary. Naravno, u tren je nastao mosh-pit, jedini pravi ispod glavne pozornice u sva tri dana. Obično se on razvije odmah iza prvih redova, no ovaj put je masa bila toliko zbijena da se razvio tek kojih 20 metara dalje. Na svoje su naravno došli i “crowdsurferi”. Marc, inače gitarist i u Soulflyju, i basist Jonny Chow zaista su odličan izbor – na pozornici su se sjajno snašli. Pogotovo Johny sa svojom izraslošću i tetovažama doista izaziva zastrašujući dojam. Ali što će, kad su sve oči uprte u očitog frontmena – starijeg od braće Cavalera – Maxa. Čovjek unatoč ne pretjeranoj simpatičnosti i zgovornosti ima tako veliko ime da ti se pri pogledu na njega i njegov impresivan nastup naježe dlačice. Uz većinu skladbi s albuma izdanog u ožujku nisu mogle izostati ni stare Sepulturine klasike: Territory, Arise, Refuse – Resist, Propaganda, Inner Self, koje su naravno izazvale val oduševljenja. Za bis, koji je publika svojim sudjelovanjem tijekom cijelog nastupa više nego zaslužila, odsvirali su još besmrtnu, makar i izlizanu Roots Bloody Roots, koja je izazvala opću nirvanu! Slijedilo je obvezatno bacanje trzalica i palica, što je dovelo do općeg masakra u blizini mjesta kamo su poželjni predmeti doletjeli.
Napravili su dobar žur, ali, ruku na srce, samo zahvaljujući kultnim Sepulturinim klasicima. Bez njih bi Cavalera Conspiracy bio samo još jedan od tisuću sličnih bendova bez duše…
KISS
Na turneji povodom 35. godišnjice djelovanja sastava glam rockeri Kiss zaustavili su se i na GMM festivalu, gdje su bili headlineri drugog dana. Koncert je u sklopu te turneje bio uopće posljednji u Europi. Zbog svog imidža i showa Kiss su tijekom godina djelovanja skupili goleme vojske obožavatelja diljem svijeta, ali istodobno bi među najvećim rock imenima teško našli bend na čiji račun kruži toliko šala.
Odmah nakon završetka nastupa Cavalere Conspiracy osoblje je prekrilo pozornicu golemom zavjesom, iza koje su pripremili pozornicu za veliki Kiss show. Uz pad zavjese i uvodne taktove Deucea publika je naprosto podivljala i počeo je zaista impresivan koncert. U za Kiss karakterističnim kostimima Paul, Gene, Eric i Tommy polako su se spuštali ispod stropa ogromne pozornice. Na pozornici tipično ponašanje: Paul Stanley je pokazivao svoja prsa, Gene Simmons je neprestano pokazivao i mahao svojim jezikom, Eric Singer, podignut visoko iznad ostalih, cijelo je vrijeme vitlao i bacao u zrak svoje dvije palice. Nad svima se naravno nadvijao karakterističan natpis Kiss, koji je neprestano mijenjao kombinaciju žute i narančaste boje. Na pozornici su djelovali iznenađujuće svježe, pogotovo je Paul svojim višekratnim odlascima na krajnji desni odnosno lijevi kraj pozornice i općenito energičnim nastupom dobro prikrio svojih već 56 godina. To što je kod najvećeg hita sastava, I Was Made For Lovin’ You, zaboravio dio teksta, ne treba mu zamjeriti, a većina to ionako nije ni primijetila. U prvom dijelu koncerta svi osim Paula imali su i svoj trenutak slave. Eric Singer se tako, kao prvi od njih, “na Mötley Crue način” s cijelom bubnjarskom konstrukcijom podigao visoko u zrak, gdje je imao solo točku, a preuzeo je i vokal. Ubrzo zatim uslijedio je solo nastup gitarista Tommyja Thayera, koji je po mojim pojmovima trajao osjetno predugo. U svojoj show točki Gene Simmons je s krilima poletio pod strop pozornice, odakle se najprije malo zabavljao s publikom, a zatim se, blago rečeno, odvratno namazao krvlju, koja je potom cijelo vrijeme s visine kapala na pozornicu. U tome je naprosto uživao – Gene Simmons pač. Jedan od vrhunaca koncerta bila je skladba Love Gun, koju je Paul otpjevao na mini pozornici na vrhu mikserice visoko usred gotovo nepreglednog mnoštva, do koje se prevezao kolotur-užetom. Tisuće konfeta, vatreni efekti, razbijena Paulova gitara – sve to činilo je veliki Kiss show. Poslužili su nas većinom hitova, a publika je svakako najviše uživala uz ritmove Rock’n’Roll All Nite, koju bismo mogli proglasiti himnom festivala jer se u kampu doslovno pjevala noć i dan – sva tri dana.
Svakako bi kraći solo nastupi i malo manje zaljubljenosti u sebe nastup samo poboljšali. O ovom posljednjem dovoljno rječito svjedoči jedna od Paulovih rečenica između skladbi: “Now you have to scream my name 3 times! Louder, louder..!” Ipak, Kiss su sa 2:15 dugim repertoarom, koji je obuhvaćao dva duga bisa, super reakcijom publike i spektakularnošću bili jedni od pobjednika festivala. Nakon završne skladbe Detroit Rock City “Kiss army, the biggest army in the world” – kako reče Paul Stanley – polako se uputila prema šatorima, skupljati snagu za posljednji dan festivala.
ROSE TATTOO (nedjelja, 29.6.2008)
Rose Tattoo, široj publici inače ne previše poznat bend, zauzeo je u nedjelju rano poslijepodne glavnu pozornicu festivala. Australci koji – s usputnom 13-godišnjom stankom – sviraju od 1976., zajedno sa slavnom braćom AC/DC utemeljitelji su tamošnjeg zvuka i jedan od najboljih australskih izvoznih rock’n’roll artikala.
I imali su što pokazati! Kvalitetna blues / hard rock kombinacija, neprestano veseljaštvo na pozornici i dijeljenje dobre volje među prisutnima njihovi su prepoznatljivi znakovi. Angry Anderson, jedan od osnivača sastava, njegov je pravi vođa. S obrijanom glavom, brojnim tetovažama, pivskim trbuhom i šezdesetim godinama tipičan je predstavnik stare rockerske škole. Svojom pojavom i originalnim humorom, izrečenim naravno s tipičnim australskim naglaskom, zacijelo nije ostavio ravnodušnim ni jednog jedinog slušatelja. Za njim ni najmanje ne zaostaju ni ostali članovi sastava. Gitaristi Mick Cocks i Dai Pritchard i basist Geordie Leach cijelo su vrijeme s osmijehom na usnama i pivom među nogama, uz dirigentsku palicu bubnjara Paula DeMarca, svirali klasične rock’n’roll rifove i pritom neizmjerno uživali. Zaista je zadovoljstvo gledati takvu lakoću sviranja! Uz skladbe s prošle godine izdanog albuma Blood Brothers, koji na ljetnoj turneji predstavljaju po Europi, naravno nisu izostale ni skladbe iz njihova željeznog repertoara: We Can’t Be Beaten, Rock’n’Roll Outlaw i, za točku na i, njihova himna Nice Boys (Don’t play Rock’n’Roll). Meni osobno jedan od najboljih festivalskih nastupa, kojega su međutim neopravdano zasjenili nastupi najvećih. Rose Tattoo, zbogom, i do viđenja!
APOCALYPTICA
Slovenskim rockerima zacijelo dobro poznat sastav, jer se praktično na svakoj turneji zaustave i na sunčanoj strani Alpa – ništa drugačije nije bilo ni sada – samo tjedan dana kasnije momci su se naime zaustavili na Metal Campu.
Čelisti Eicca Toppinen, Perttu Kivilaakso, Paavo Lötjönen, Antero Manninen i bubnjar Mikko Sirén unatoč ranom satu i vrućoj žezi ispod pozornice su okupili priličnu masu ljudi. Nastup su započeli udarno – Sepulturinom Refuse – Resist. Eicca i Perttu bili su očito dobro raspoloženi jer su od uvodne stvari nadalje neprestano “slamali”, s čelima u rukama trčali gore-dolje po pozornici i mijenjali pozicije – obično se tako razigraju tek nakon nekoliko uvodnih skladbi. Tako su s posljednjeg albuma Worlds Collide, izdanog u rujnu prošle godine, odsvirali svega dvije skladbe, zato smo čuli toliko više obrada – većinom naravno Metallicinih, objavom kojih su finski jahači apokalipse 1996. prvi put privukli pozornost šire javnosti. Nastup petorke na pozornici bio je prilično dobar, ali što će kad publika nije disala s njima. Malo se probudila tek pred kraj nastupa, kad su odsvirali svima dobro poznati Seek and Destroy. Eicca i Perttu su nas između skladbi cijelo vrijeme zabavljali – prvi svojim izrazito jakim finskim naglaskom, a drugi humorom. Tako je privoščio i ledenohladnog Antera, koji za promjenu od ostalih trojice čelista tijekom sviranja cijelo vrijeme sjedi i daje dojam potpune nezainteresiranosti, i to riječima koje su otprilike ovako glasile: “Vidite Antera, kako posve mirno sjedi i svira? Ne poznajete ga dobro! Pazite tijekom sljedeće skladbe kako će razbiti svoj instrument!”
Slijedio je In the Hall of the Mountain King i njihovih 50 minuta je isteklo. Solidan nastup, no očito su – za metal festival neuobičajena čela – bila pretvrd orah za zadužene za mikseticu, jer se njihov zvuk čuo odlučno preslabo, a trenutačno su se čuli čak samo bubnjevi.
AT THE GATES
U šatoru koji je okruživao pozornicu Marquee 1 malo prije osam navečer je vrjelo. Očekivali smo ponovno aktivne At The Gates, najimenitiji švedski death metal bend, kako se može pročitati na njihovoj stranici. Vrlo subjektivno, rekli bi mnogi, ali svakako je to jedno od najvećih metalskih imena koja su se u posljednje vrijeme ponovno okupila i krenula na svjetsku turneju, koja je u velikom luku zaobišla našu državicu, pa je nastup u Belgiji bio jedan od nama najbližih uopće! At the Gates je bend koji je početkom devedesetih izdao četiri studijska albuma, potresao tamošnju scenu i postao jedan od vodećih bendova slavnog göteborškog zvuka.
Tomas Lindberg (vokal), Anders Björler, Martin Larsson (obojica gitara), Jonas Björler (bas) i Adrian Erlandsson (bubnjevi) postava je koja ne bi mogla biti originalnija. Nastup su započeli naslovnom skladbom s albuma Slaughter of the Soul, izdanog 1995., inače posljednjeg albuma prije prestanka djelovanja dvije godine kasnije. Šveđani su na pozornici djelovali vrlo pouzdano i uigrano. Anders i Martin na gitari bili su praktično nepogrešivi, i zvuk je bio zaista dobar. Momci su očito dosta vježbali, odsvirane skladbe naime nisu odstupale od izvedbi koje se mogu čuti na njihovim studijskim albumima. Nabijen šator pokazao je poznavanje skladbi, što me je inače (pozitivno) iznenadilo. Unatoč poznavanju, međutim, već opjevana stacionarnost – nikakvog mosh-pita, malo “slamanja”, samo podignute ruke u prednjim redovima, to je bilo to!
Setlista je bila sastavljena gotovo isključivo iz njihova kasnijeg razdoblja – posljednja dva albuma, tako da naravno nisu izostale klasike Suicide Nation, Need, Nausea, Terminal Spirit Disease te Blinded by Fear. 50 minuta brzo je isteklo. Odličan nastup mogao je biti još bolji da je frontman Tomas Lindberg imao bolji osjećaj za kontakt s publikom – ona praktično nije bila oslovljena, a i pri pogledu na ostale članove benda izgledalo je kao da su nakon svega dobrih pola godine sviranja već zasićeni. Malo više energije, momci!
IN FLAMES
Nakon At the Gates iste je večeri, samo na drugoj lokaciji, ovaj put na glavnoj pozornici, nastupilo još jedno od velikih imena švedske scene – među širom metalskom publikom zacijelo najpopularniji švedski bend posljednjih godina – In Flames. Dok prvu polovicu djelovanja benda možemo označiti vrlo utjecajnom u melodic-death žanru, zatim su s pločom Clayman počeli unositi metalcore / nu-metal elemente, čime su se prilično udaljili od početnog zvuka.
Već dolazak na pozornicu nagovijestio je da će nastup biti vrlo opušten. Uske traperice, uske bijele majice, tenisice.. jesu li ovo stvarno In Flames? Već nakon uvodne skladbe Anders se ispričao: “Sorry, our clothes stayed in Copenhagen, that’s why we look like that. But doesn’t matter, we are here not to play, we are here to see Iron Maiden!” Doista su izgledali malo komično kad su tako lijepo odjeveni skakali i “slamali” po pozornici! Svakako su time izazvali dobro raspoloženje. I žgali su dalje. Nažalost, In Flames su jedan od onih bendova koji nikad ne iznenade setlistom – naravno ni ovaj put nije bilo drugačije. Pinball Map, Cloud Connected, Quiet Place i ostali hitovi iz druge polovice djelovanja nizali su se jedan za drugim. Na pozornici je vladalo zaista dobro raspoloženje, gitaristi Jesper i Björn te basist Peter tijekom sviranja su se čak razgovarali i smijali svojim šalama. Prilično očita nespremnost za nastup još je više izbila na vidjelo kad su zbog mijenjanja gitara (i tehničkih problema?) čak dvaput svi osim Andersa napustili pozornicu na debelu minutu, tako da se on našao u ulozi voditelja, u kojoj se odlično snašao i nasmijao publiku. U jednoj od tih pauza jedan od gitarista iza pozornice odsvirao je rif “Rock You Like a Hurricane”, što je Anders popratio riječima: “Scorpions, the best fu**in’ band in the world!”. Zanimljivo, nema što!
Njihova glazba, gdje energične gitare i scream/growl vokal uz refrene u pravilu zamijeni melodična podloga i clean vokal, i koja je dakle stvorena za koncertiranje, izazvala je veliki val “crowdsurfanja”, iako su natpisi na svakom koraku upozoravali da je to zabranjeno.
Zanimljiv je bio pogled na prva 3-4 reda, koji na koncertu uopće nisu uživali – neki su naime već satima čekali posve sprijeda samo na željeznu djevu. No, i oni su se barem djelomično razbudili uz My Sweet Shadow, kojom su In Flames – kao i obično – zaključili svoj solidan nastup, koji međutim svakako nije ponudio nikakvih presedana.
IRON MAIDEN
Za točku na i festivalskog zaključka nastupila je još odavno najpopularnija heavy metal skupina – britanska željezna djeva, inače stara znanica Graspop festivala. U sklopu njihove Somewhere Back in Time turneje ispod pozornice ih je – po riječima velikog Brucea – dočekao do sada rekordan broj za ovaj belgijski festival, 55 tisuća glava velika masa.
Unatoč ogradi po sredini sve do mikserice, u prvim redovima vladala je nepodnošljiva gužva – inače stalnica koncerata Iron Maiden. Churchillov govor i usput projekcija starih ratnih snimaka, pad zavjese i počeo je najišekivaniji koncert ovogodišnjeg Graspopa, s Aces High, skladbom s kojom se vojni pilot Bruce Dickinson zacijelo dobro poistovjećuje. Koliko energije još uvijek ima! Cijelo vrijeme leti po scenskoj konstrukciji i izvodi svoje karakteristične pokrete. Cijeli bend djeluje vrlo uigrano – nije ni čudo, kad neprestano koncertiraju. Gitarski trio Murray & Smith & Gers i basist, vođa postave Steve Harris, sudeći po prikazanom, natječu se među sobom u uživanju u sviranju. Tijekom nastupa dvaput se pojavio i Eddie – prvi put je samo promatrao iz pozadine, dok je drugi put prošetao pozornicom te na trenutak čak zgrabio gitaru. Nekoliko puta tijekom nastupa mijenjala se i pozadina – naravno u skladu s tematikom trenutačno sviranih skladbi. Setlista se naravno nimalo nije razlikovala od službene liste trenutne turneje. Uz skladbe iz zlatne ere Iron Maiden 1982 – 88 odsvirane su i skladbe Iron Maiden još iz razdoblja Paula Di’Anna te, nažalost za jedne a na sreću za druge, i Fear of the Dark – za one površnije poznavatelje. No zato su epska koračnica Rime of the Ancient Mariner, koju nisu svirali još od 1985., ili Powerslave, izazvale totalnu ekstazu u prvim redovima. Za još veću ekstazu među inače malobrojnim Špancima pobrinuo se rezultat finala europskog nogometnog prvenstva, koje se završilo upravo tijekom nastupa Iron Maiden, a čiji nam je rezultat povjerio sam Bruce Dickinson osobno. Tijekom jedne od stvari na pozornicu je dotrčao tehničar i Dickinsonu došapnuo rezultat finala, a on ga je zatim priopćio pedeset tisuća glava velikoj masi. U tren su ispod neba nestale stotine (poraženih) njemačkih zastava – kako smiješan i neprocjenjiv prizor! Zanimljiv prizor odvio se i tijekom instrumentalnog dijela Heaven Can Wait, kad je na pozornicu dotrčala cijela ekipa Iron Maiden i na trenutak pjevala zajedno s publikom. Lijepa gesta poslodavaca, nema što! Uz Hallowed Be Thy Name završio je bis, ispod ruku Stevea Harrisa u publiku je poletjelo još nekoliko frizbija i službeni dio Graspop Metal Meeting festivala 2008. bio je gotov.
Nastup željezne djeve bio je praktično savršen. Uigranost kojoj nema premca, a ako tome dodamo još i sanjski izbor skladbi koje sviraju na ovoj turneji, dobra reakcija publike zajamčena je. Iron Maiden tijekom godina nisu izgubili ni zrnce oštrine!
Setlista
JUDAS PRIEST:
1. Intro: Dawn Of Creation
2. Prophecy
3. Metal Gods
4. Eat Me Alive
5. Between The Hammer And The Anvil
6. Devil’s Child
7. Breaking The Law
8. Hell Patrol
9. Messenger of Death
10. Dissident Aggressor
11. Angel
12. The Hellion/Electric Eye
13. Rock Hard, Ride Free
14. Sinner
15. Painkiller
——————–
16. Hell Bent For Leather
17. Green Manalishi (with the Two Pronged Crown)
18. You’ve Got Another Thing Comin’
KISS:
01.Deuce
02.Strutter
03.Got To Choose
04.Hotter Than Hell
05.Nothing To Loose
06.C’Mon And Love Me
07.Parasite
08.She
09.100,000 years
10.Cold Gin
11.Let Me Go Rock N Roll
12.Black Diamond
13.Rock N Roll All Nite
14.Shout it out Loud
15.Lick It Up
16.I Love It Loud
17.I Was Made For Loving You
18.Love Gun
19.Detroit Rock City
IRON MAIDEN:
01. Intro – Churchill’s Speech
02. Aces High
03. 2 Minutes to Midnight
04. Revelations
05. The Trooper
06. Wasted Years
07. The Number of the Beast
08. Run to the Hills
09. Rime of the Ancient Mariner
10. Powerslave
11. Heaven Can Wait
12. Can I Play With Madness?
13. Fear of the Dark
14. Iron Maiden
———————–
15. Moonchild
16. The Clairvoyant
17. Hallowed Be Thy Name
Galerija slika
