Autor: Sandi Sadar Šoba
Datum intervjua: 25.09.2013
Malo je sastava uz koje se čovjek, osim kvalitetne glazbe, nasiti i dubokih ideja kojima bi mogao promijeniti svijet nabolje, i to ne samo dok se u playeru vrti ona zarazna melodija zbog koje bi barem na tren mogao pomicati planine. Ribnički oratori kvalitetnog punka s primjesama HC-a, izvrsni Golliwog, nedvojbeno su jedna važna karika koju ovdje treba posebno istaknuti, i to ne zato što je riječ o kvalitetnom punk rock bendu sa slovenskim korijenima. Više od ičega me kod ovog kolektiva aktivno mislećih, načitanih nositelja baklje nade u promjenu svijeta nabolje privlači to što znaju lucidno prepoznati probleme i rak-rane svijeta u kojem živimo te problemima, umjesto prazne kritike bez rješenja, uz ogledalo ponuditi i putove kojima bi se svijet mogao poboljšati. Poštujem ljude koji imaju onih nekoliko grama mudrosti više od prosjeka koji se stapa u sivu, apatičnu, neprepoznatljivu statičnost. Poštujem aktivne graditelje novodobne revolucije svijesti o kojoj svi pričamo, ali nitko se ozbiljnije ne prihvaća da je provede u djelo. Upravo sam zato s veseljem stupio u kontakt s ribničkim intelektualnim nositeljima glazbenog otpora i zagovornicima nenasilne, gotovo gandijevske revolucije koja bi svijetu vratila svjetlo nade. Ovaj intervju nastao je u nekoliko koraka, dopisivanjem e-poštom, a osim glazbe smo, naravno, kvalitetno zaronili i u goruća pitanja suvremenog društva.
Rockline: Golliwog ste sastav koji već 15 godina nosi punk rockersku baklju. Kakav je bio put od početaka do danas i koje biste točke istaknuli kao središnje točke svog glazbenog identiteta (usponi i padovi)? Kako je s bendom posljednjih nekoliko godina? Jesu li se izvorna načela koja su dovela do osnivanja do danas ikako promijenila? Kakav je bio dosadašnji put?
Matej Oven: Na početku je bila riječ o bijegu od dosadne svakodnevice i o zabavi. Radilo se samo o glazbi, poruka tada još nije igrala nikakvu ulogu. Nekako smo došli do prvih instrumenata i do prostora za sviranje i druženje i tako je sve skupa počelo. Nekih posebnih uspona i padova nema, jer ne sviramo zato da bismo dosezali ne znam kakve uspone (tako se rješavamo i razočaranja zbog padova). Još od samog početka sviramo zato što volimo glazbu i zato što to volimo raditi, dakle bez očekivanja. Samo srce i duša. Dokle god nas to bude veselilo i dok ćemo u tome stvarno uživati, to ćemo i raditi. U suprotnom ne bi imalo smisla. To govorim od samog početka. Što se više energija (kolektivna svijest benda) usmjerava u istom smjeru, to potencijal ima veće mogućnosti ostvarenja. I trenutno mogu reći da kao cjelina stvarno dobro funkcioniramo. Svaki član (sa svim svojim karakternim osobinama) dobro igra svoju ulogu u bendu, tako da svi skupa nekako popunimo sve rupe. Nije nam dosadno. S novim bubnjarom došao je i novi entuzijazam kojim smo se brzo ponovno zarazili i mi ostali. Rokamo kao već dugo nismo, a uz to se i zabavljamo! To ne znači da je prije bilo lošije ili bilo što – ako si s nekim toliko dugo, s njim prolaziš i kroz različita razdoblja, a u međuvremenu smo imali i ona najnapornija, kad se čini da ti se cijeli svijet srušio na glavu – to je, naravno, iluzija jer je riječ samo o vrlo kvalitetnoj lekciji. Naravno, još uvijek dođu dani kad nema one prave motivacije, kad prevlada mazohistička bezvoljnost, ali to su iznimke i ako pogledamo cjelinu i težnju u pravom smjeru, trenutno stanje je odlično!
Rockline: A glavni oslonci koji definiraju Golliwog kao glazbeni entitet i glazbeni kolektiv slobodnih pojedinaca?
Matej: Kao što sam rekao, nekih posebno istaknutih točaka tu nema, ali ako bih već morao izdvojiti svijetle točke benda od početka do danas, to su definitivno oba studijska albuma, zatim izdavanje albuma za japansku izdavačku kuću In-N-Out Records (ponajviše zato što pod svojim okriljem ima dosta bendova dviju legendarnih kalifornijskih izdavačkih kuća Epitaph i Fat Wreck Chords (Pulley, Strung Out, Rx Bandits…) koje slušamo od pamtivijeka), sviranje s bendovima koji su nam od samog početka najdraži (NOFX, Propagandhi, SNFU, Snuff, Anti-Flag, Sick Of It All, The Casualties, Dead To Me i drugi), povezivanje s ostalim domaćim i stranim bendovima, turneje Got Punk II & Resist Fashion, gomila novih prijatelja koje nikad ne bismo upoznali da nije bilo benda i to što se u pravom trenutku pojavio novi bubnjar iz našeg kraja, pa uopće možemo i dalje raditi ono što nas najviše veseli.
Rockline: U tom su se razdoblju, vjerujem, promjene kod vas bitno preoblikovale?
Matej: Ako se od početka do danas kod nas nešto promijenilo, to su prije svega naše vrijednosti (iz dionizijskih – ponajprije hedonističkih – u apolonske, i to za 180 stupnjeva). Dakle, iz tipičnog tinejdžerskog hedonizma u samoaktualizaciju i aktivno doprinošenje ljepšem svijetu za sve nas. Mnogi kažu da svijet nikad neće biti ljepši i da je već sama pomisao na to utopijska (i unutar ove scene, koja bi tome trebala aktivno doprinositi, ima gomila očajnika), ali nisu svjesni da se već takvim razmišljanjem zabetoniraju u ‘sada’ pa pozitivne promjene ne mogu osjetiti, a kamoli na bilo što utjecati. Za mene je to predaja. Odustali su prije nego što su počeli. Zarobljeni osjećajem nemoći pojedinca u vlastitom zatvoru, tako stvarno ne mijenjamo baš ništa. Sami sebi postajemo prepreka. Kod aktivizma za ljepše sutra radi se o tome da najprije promijenimo sebe (a time i sve što se zrcali prema van), a ne o beskonačnom brbljanju i racionaliziranju. Ovdje je riječ o integritetu i dosljednosti. Riječ je o tome da činimo dobro, uvijek i svugdje – a ne samo kad nas netko gleda. S iskrenom dobrom namjerom, a ne zbog pljeska! Akcija, a ne mlaćenje prazne slame! Ako ni sami nismo onakvi kakav bismo željeli da je svijet oko nas, onda u trenu gubimo svu vjerodostojnost i tada je svako brbljanje suvišno.
Rockline: A čovjek može biti prepreka sam sebi … – svojim normama, doživljajem sebe kao središta svemira prema kojem se sve ravna i ništa se ne može promijeniti jer je tako kako je, naizgled je sve suđeno …
Matej: Da, glavna prepreka pritom je ljudski ego – lažni Ja i sve što je s njim povezano. Zaboravimo na lažni ego i na ponos. Kad egu “rastu krila”, zapravo je riječ samo o procesu koji koči duševni razvoj! Tada se udaljavamo od onoga što zapravo jesmo. Podrežimo ta krila! Taština nas vodi u propast. I to je zapravo onaj “devil in disguise” o kojem se toliko priča. Živimo u luciferijanističkom društvu patološkog egoizma, a velika većina toga nije ni svjesna. Da, striček Lucifer stvarno je majstor kamuflaže. Skriva se u svakome od nas. No u svakome od nas su i slobodna volja i beskonačan potencijal. Odluka hoćemo li hraniti ego i prepustiti se iskušenju taštine materijalizma ili slušati i poslušati svoj pravi Ja – srce i dušu, na nama je. I pritom je uglavnom riječ o unutarnjoj borbi. Metafora s vragom na jednom ramenu i anđelom na drugom više je nego na mjestu, a baš je apsurdno da je ovdje upravo religija ta koja zaslužuje naljepnicu “epic fail” direktno u čelo. Religion, go home, you’re drunk!
Rockline: Pakao, dakle, krojimo sami sebi?
Matej: Nekako tako. Sebi i drugima. ‘Lucifer’ ili ‘Sotona’ predstavnik je Ega, koji se temelji na filozofiji ‘radim za sebe’ i u vječnom je ratu s ‘Izvorom’, predstavnikom pravog Ja, bezuvjetne ljubavi, koja se temelji na filozofiji ‘radim za dobro drugih’. Pravi Ja epicentar je cjelokupnog bića. To je ukupni zbroj svega što jesmo. Lažni Ego, s druge strane, ideja je i koncept koji o sebi stvaramo tijekom našeg života na Zemlji i obično isključuje sve osobine koje o sebi ne želimo prihvatiti. Sotona dakle nije jedna osoba, entitet ili utjelovljeno zlo, nego dualistički koncept podjele svijesti koji je u svakome od nas, razdvaja nas, odvaja nas jedne od drugih i odvaja nas od Izvora, odnosno pravog Ja. To je naša netrpeljivost, ljutnja, strah, oholost, sebičnost, neiskrenost, pohlepa, zavist… Duša (ljubav) nas dakle ujedinjuje, zbližava, podiže nam vibraciju i omogućuje evoluciju svijesti, a Ego (strah) nas razdvaja i teži devoluciji svijesti.
Rockline: Gotovo neočekivan zaokret prema promjeni misaonih postulata skoro je religijske naravi. A koji su glavni etički oslonci koji bi nas mogli spasiti od daljnjeg tonjenja u guštik bezizlaznosti?
Matej: Najprije moramo znati prepoznati ego i ljudske osobine koje su s njim povezane (u današnjem, u sebe zagledanom društvu već je to velik problem). Pritom je “7 smrtnih grijeha” sasvim dobra osnova za početak (nevermind the religion), iako su to danas postale gotovo društvene norme, pa čak i vrijednosti, toliko smo zastranili. U sustavu u kojem cilj opravdava sva sredstva (kako uči društvena makijavelistička ‘filozofija’ darvinizma – ‘Ubij da ne budeš ubijen!’) djeca postaju sve bešćutnija – rivalski, egocentrični, uskogrudni darvinistički divljaci. Sve to moramo znati razlučiti od plemenitih osjećaja i početi aktivno raditi na sebi. Moramo naučiti moral koji smo zbog sustava školske indoktrinacije u procesu kompetitivnog školovanja i svestranog bombardiranja svim mogućim mehanizmima potiskivanja i aparatima za ispiranje mozga već gotovo potpuno zaboravili. To je u biti proces samospoznaje. A za to nam ne treba nikakav hram ni svetište. Sve je skupa vrlo jednostavno (iako se možda čini složeno). Budimo ljubazni. Ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi čine nama. Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu! Sve ostalo je licemjerje i lažno poziranje – kad ego preuzme uzde. Svijet će biti onakav kakvim ga sami napravimo. Ako ne možemo pomoći, barem ne štetimo! Pa znaš kako ide ono “People who say it cannot be done should not interrupt those who are doing it!”
Rockline: Ribnica slovi za deprivilegirano mjesto, gurnuto na marginu, daleko od središta, no unatoč tome u posljednje sam vrijeme naletio na nova mlada imena, poput primjerice Chicksy Dicks. Budi li se glazbena scena u ribničkom kraju i što ima ponuditi ljubiteljima glazbe? Postoje li i kakve tendencije prema aktivnijem povezivanju (primjerice u hvalevrijednom smjeru prekmurske ekipe Prekmurje Noise Conspiracy – usput, kakav je vaš stav o njoj)?
Matej: Ribničke scene praktički nema. Osim nas tu su još Chicksy Dicks (koji vježbaju u Ljubljani), ali nemamo nijedan pristojan alternativni klub u kojem bi se nešto moglo događati. Naše početke zapravo više možemo povezati s kočevskom scenom (iako od samog početka vježbamo u Ribnici), koja je tada, s prostorima u staroj kočevskoj glazbenoj školi, bila ona prava, iskonska underground scena – baš onakva kakva nama osobno i danas najviše paše. Najviše smo se družili s prijateljima iz Kočevja, jer u Ribnici (barem u našoj generaciji) nije bilo nikoga tko bi pokazao imalo samoinicijative i volje da zajedno nešto napravimo u tom smjeru. I danas je u Kočevju puno više bendova i puno više ljudi koji su aktivni na tom polju. Što se tiče Ribnice, sve se svodi na jedan godišnji festival Alternativa (za što sve zasluge idu prijatelju Žigi Lovšinu, osnivaču projekta, i RŠKjevcima, kojima je predana štafeta i koji se već nekoliko godina (uspješno) trude da se u Ribnici barem nešto događa). Uz to se jednom godišnje održi i potpuno D.I.Y. koncertni događaj Štrekafest te nekoliko alternativnih koncerata u Gallop Pubu. Upravo ćemo tim koncertima, u suradnji s Kovatom (Galop Pub) i na njegovu inicijativu, pokušati ojačati scenu tako da bude više klupskih koncerata. Ali sve ovisi o podršci, a to je kod nas (još više nego drugdje) glavni problem. Bez podrške scena ne može postojati.
Rockline: Prekmurcima je pak, kao što sam natuknuo na početku, to unatoč financijskoj depresiji i zapostavljenosti regije ipak gotovo čudom uspjelo …
Matej: Alternativaca u Prekmurju je ipak neusporedivo više nego ovdje (već bendova imaju gomilu), a očito je i više samoinicijative i želje za aktivnim stvaranjem. Sva čast P-N-C kolektivu! Super je kad ljudi tako udruže snage i aktivno krenu ostvarivati zajedničke ciljeve. Kad se svijest kolektivno fokusira, mogućnosti da se nešto ostvari puno su veće. Svatko ima svoje ideje i vizije, a kad se sve to isprepliće, može nastati puno toga dobrog. U slozi je snaga!
Rockline: Ne volim etiketiranje glazbe jer se time sužava prostor za osobni rast, razvoj i glazbene eksperimente, ali dotaknut ću se i toga. Glazbeno vas se može smjestiti u polje punk rocka, a ja bih tu dodao i HC primjese te, što je ključno, društveno proaktivnu notu. Punk rock sam po sebi tu društvenu notu sve više gubi. Odakle kod vas taj unutarnji element revolta i otpora?
Matej: Znaš kako to ide – kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost! Kad promatraš današnji sustav i društvo, brzo ti postane jasno da tu nešto ne štima. Postali smo rak na planetu, a glavni je razlog tome dominacija našeg lažnog Ega i naše odvajanje od prirode. Sve je povezano s tim. Kolektivno, među svim ljudima, taština vodi u segregaciju i natjecanje. Natjecanje vodi u strah i pohlepu. Pohlepa vodi u prijevaru i nemoral. A nemoral je plodno tlo za bolest – rat na našoj Zemlji. Naš neprijatelj zapravo nisu skrivene vladine elite ili korumpirane političke stranke, nego mi sami! Apatija, pasivnost, ravnodušnost, letargija, taština, patološki egoizam, kompulzivno potrošaštvo, opsjednutost gomilanjem materijalnog, robni fetišizam, infantilni narcizam, antropocentrizam, potpuno obezvrijeđeni hedonizam, selektivna suosjećajnost i moralna shizofrenija bolesti su društva koje moramo izliječiti ako stvarno želimo pozitivnu promjenu. Cijelo ‘društvo’ je, dakle, to fiktivno čudovište – samodestruktivni mehanizam zbog kojeg smo zarobljeni u vlastitom zatvoru koji smo sami sebi napravili. Ali društvo nisu ‘svi ostali’. Društvo smo mi I svi ostali. Ključ tog zatvora nosi svatko sam. Fiktivno čudovište, dakle, nije nekakva vanjska manifestacija, nego društvena kolektivna svijest – organizam koji je samo uvećana ‘slika’ nas samih. A budući da smo svi zajedno samo pojedinačne fasete – zrcala i odraz tog višeg organizma, krajnje je vrijeme da se zagledamo u sebe i kod sebe ispravimo greške koje vidimo u društvu. Tako, i samo tako, mijenja se cijela slika tog organizma.
Rockline: Koje stavove ističete kao ključne za izgradnju boljeg svijeta?
Matej: Stavovi su kristalno jasni: Ne nanosimo štetu. Budimo dobri. Ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi čine nama. Prema drugima se ponašajmo onako kako bismo htjeli da se drugi ponašaju prema nama. I neka nam to bude u svijesti svaki trenutak života. Dosljednost je tu ključna. Potrudimo se za pozitivnu promjenu i ne odustajmo! To su jednostavne stvari. Moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Mi smo ti koji se moramo promijeniti. Prebacivanjem te odgovornosti na druge taj problem nećemo riješiti. Glavna prepreka pritom je, naravno, slaba sposobnost prepoznavanja vlastitih grešaka (vidimo još samo tuđe greške) i sustav lažnih vrijednosti koji nas pritom zavarava. Zato u drugima imamo zrcala koja nam (svjesno ili nesvjesno) pokazuju te greške. I na tome možemo biti samo zahvalni.
Rockline: Razumijem, ali ipak bih volio malo razrade i dodatnog pojašnjenja. Kako se to odražava na same ljude, kad svi polaze prvenstveno iz svoje pozicije u prvom licu te iz svojih odnosa sa svijetom i onim velikim “Drugim”?
Matej: Svi naši odnosi imaju potencijal postati korisno iskustvo na našem putovanju, samo ako tako odlučimo. Svi naši odnosi imaju potencijal biti dobri. Samo se moramo odlučiti za učenje i naučiti vidjeti ono što nam određena situacija govori. Moramo znati vidjeti ono čemu nas druga osoba u odnosu želi naučiti. Svi smo učitelji i svi smo učenici. Jer svi smo jedno. A svi smo ovdje zato što tražimo ljubav. Na putu samospoznaje u svoj život privlačimo ljude, prilike, iskustva i odnose kako bismo iz toga nešto naučili, a to ‘nešto’ je postati bolja osoba. Ono što naučimo iz svojih odnosa upravo je ono na čemu moramo raditi. Upoznajemo gdje smo jaki, a gdje slabi. Učimo da moramo biti strpljivi i tolerantni. Učimo kako možemo pomoći drugima da postanu najbolje što mogu biti, kako bi oni pomogli nama da postanemo najbolje što sami možemo biti. Prečesto želimo mijenjati ljude. Ali moramo se naviknuti vidjeti sebe, vidjeti ono što moramo promijeniti kod sebe, a ne ono što želimo da drugi promijene kod sebe. Ovdje smo zato da volimo. I ako stvarno volimo, naučit ćemo prihvaćati ljude onakve kakvi jesu, pomagati im i podržavati ih dok mijenjaju stvari koje moraju promijeniti kod sebe. A uvijek moramo imati na umu da ljudi koji uđu u naše živote dolaze zato da nam pomognu promijeniti ono što sami moramo promijeniti kod sebe. Na kraju krajeva, jedina osoba koju u odnosu možemo promijeniti jesmo mi sami. Ljubav, strpljivost, tolerancija, poštovanje, opraštanje, dobrota, iskrenost, empatija. Dijeliti nesebično, bez razmišljanja o tome što ćemo dobiti zauzvrat. Ljubav je čin davanja. Ljubav nije ono što netko čini za nas, nego ono što mi možemo učiniti za drugu osobu. U ljubavi ne možemo biti previše radikalni. Poštujmo različitost bez obzira na rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru ili vrstu živog bića. Volimo svako pojedino biće. Volimo životinje, volimo prirodu, volimo planet, volimo svemir. Volimo sve i svakoga. Bezuvjetno. Tada, i tek tada, svijet će se promijeniti. Neka naše srce pobijedi naš ego. Upoznajmo ljubav, upoznajmo sebe!
Rockline: Kakvi su bili, odnosno kakvi su vaši glazbeni temelji? Jeste li prije svirali u nekim postavama ili je Golliwog prvi bend, protonukleidna jezgra koja vas povezuje od prvog dana?
Matej: I prije nego što smo krenuli s bendom slušali smo svašta, od metala i grungea do punkrocka. ’97. smo se počeli nalaziti u prostoru za probe i tada smo zajedno počeli lupati po instrumentima. Zapravo smo tek učili svirati. Kao i svaki bend, na početku smo prebirali jednostavne stvari raznih bendova, s tim da smo se svi okušali na više instrumenata, a nakon nekog vremena smo se nekako usidrili u punkrock vodama. ’98. smo počeli stvarati autorsku glazbu i tada smo odabrali i ime benda Golliwog. Prva postava ostala je nepromijenjena do kraja 2007., kad nas je napustio bubnjar Jure (odmah nakon što je snimio bubnjeve za album Plague Allegiance). Njegovo je mjesto tada (na dobre dvije godine) preuzeo dugogodišnji prijatelj Emir (Aktivna Propaganda), koji je s nama svirao koncerte, a mi smo u međuvremenu većinu vremena posvećivali produkciji albuma Plague Allegiance. Emir je ostao s nama do kraja ljeta 2010. Tada je došlo razdoblje kad smo uzeli malu pauzu, jer smo iz raznih razloga svi trebali malo vremena za sebe. A ispalo je tako da se u to vrijeme bubnjar Emir preselio u Belgiju, pa smo polako počeli tražiti novog bubnjara. Posljednji koncert s Emirom odsvirali smo 2011. na prvom Punk Rock Holidayu, gdje smo prvi put dijelili pozornicu s legendama NOFX. U svibnju 2012., nakon neke lančane reakcije ‘slučajnosti’, javio nam se Rok i s njim smo se jako brzo dobro uhodali. S obzirom na to da je kod nas jako teško naći kvalitetnog bubnjara (pogotovo za takav žanr i takvu brzinu) koji se kreće u sličnim glazbenim vodama i karakterno odgovara bendu, pravo je malo čudo da se pojavio u pravo vrijeme baš u našem kraju, a uz to je još i vegetarijanac koji teži veganstvu. Gotovo je veća vjerojatnost dobitka na lotu! No s obzirom na to da univerzalni zakon privlačenja djeluje uvijek i svugdje i da se dovoljno snažan fokus slične energije/misli/svijesti uvijek pronađe, to zapravo i nije ništa čudno. “Ako nešto stvarno želiš i ako se za to maksimalno potrudiš, cijeli se svemir napne da ti pomogne ostvariti tu želju. Na putu ostvarenja želja nema nijedne prepreke osim tebe samog, ako ne učiniš sve što je u tvojoj moći da tu želju ostvariš.” Očito je obostrana želja bila dovoljno jaka da nam svemir prekriži putove.
Rockline: Koji su glazbeni idoli koje biste mogli izdvojiti kao nužan dio vašeg glazbenog DNK-a?
Matej: Idola nema, postoje samo bendovi koji su nam stvarno carski i prate nas od početka, pa su na nas (ovako ili onako) i najviše utjecali. To su definitivno NOFX, Propagandhi, Consumed, SNFU, Good Riddance, Pulley, The Vandals, Frenzal Rhomb, Napalm Death, 7 Seconds, Dead Kennedys, Tragedy, Boney M, ali i rana Metallica, Slayer, Pestilence i još more drugih.
Rockline: Biti društveno angažiran aktivist zahtijeva cijelog čovjeka. Veganske aktiviste neki mediji i organizacije žigošu etiketom veganskog terorizma. I sam sam vegan, čemu je pridonio Gary Yourofsky, no smatram da je aktivnije, a manje pasivno djelovanje nužno, pa tako zapravo svi slično mišljeni možemo biti označeni kao teroristi i prijetnja. Smatrate li se aktivistima i sudjelujete li osim glazbom još u nekim skupinama posvećenima boljem svijetu? Kako djelujete?
Matej: Da, potpuno se slažem. Bez aktivnosti se stvari jednostavno ne pomiču. I u pravu si – tu je iznimno važan integritet čovjeka. Preduvjet za aktivista je da svaki trenutak svog života živi u skladu sa svojim načelima. Kod veganskog aktivizma u biti je riječ o načinu života koji teži najmanjoj mogućoj mjeri nanošenja patnje (ne o vrsti dijete, ne o traženju utopijskih ideala, ne o mahanju cvjetićima). Riječ je o poštovanju svih bića s kojima dijelimo planet. To je borba za pravedan svijet, borba protiv diskriminacije i iskorištavanja slabijih, borba protiv nepravde! Na prvi pogled čini se da su to stajališta većine ljudi, problem je samo u tome što mnogi pritom ne znaju biti dovoljno dosljedni. Među ljudima nema onog pravog integriteta koji bi doista osigurao da među jednako osjećajnim živim bićima ne prave samovoljne razlike i na temelju toga određuju ‘namjenu’ živog osjećajnog bića. Dvostruki standardi ovdje su više nego očiti, i to do te mjere da taj društveni fenomen bez pretjerivanja možemo nazvati masovnom moralnom shizofrenijom. Mnogi su ljudi od životinja već toliko otuđeni da na njih pri tim načelima naprosto zaborave (osim na one koje su samovoljno odabrali i proglasili ‘kućnim ljubimcima’). Kao da to nisu osjećajna bića, kao da su neživi predmeti, sirovina koja nam je dana na korištenje.
Rockline: Ako sažmemo, važna je vizija slobodnog bića pojedinca, ali s dobrom mjerom odgovornosti prema sebi i svijetu oko sebe?
Matej: Da! Kad kažemo “Neka svatko radi što želi – dok time ne šteti drugome!”, s time se baš svatko slaže i mudro kima (iako sam podržava masovno ubijanje nevinih bića), jer štetu životinjama pritom uopće ne uzima u obzir, toliko smo otupjeli prema drugim bićima. To si čovjek radije prevede u “Neka svatko jede što mu paše – ne nameći mi svoje mišljenje!”, a uz to na vrhuncu apsurda doda još: “Live and let live!” Pritom se veganski aktivizam tumači kao nekakvo nametanje osobnog mišljenja drugima, tj. ‘štećenje drugoga’ (iako je riječ o načinu života kojem je na prvom mjestu upravo nenanošenje štete) i zapravo kao prijetnja (jer je riječ o ozbiljnoj prijetnji ukorijenjenim misaonim obrascima, prijetnji statusu quo), dok beskrajno mučenje i klanje nevinih bića u otupjelim srcima ostaje nevidljivo (iako taj čin nije nužan, nego služi samo zadovoljenju sebičnih ljudskih interesa (apetita) i iako danas na tržištu postoji životinjama prijateljska alternativa za baš svaki komad lešine odnosno mesni ‘proizvod’.
Rockline: I sam znam da je shvaćanje takvih postulata za mnoge šok, a većina namjerno zatvara oči pred takvim istinama …
Matej: Da, kad je istina prešteška, čovjek radije zatvori oči kako bi mogao ostati ‘na sigurnom’ i nastaviti s ustaljenim obrascima. Nitko ne želi izaći iz svoje zone komfora. Ovdje govorimo o misaonom sukobu koji se javlja kad su uvjerenja ili pretpostavke pojedinca u suprotnosti s novim informacijama s kojima dolazi u dodir. Istraživanja su pokazala da većina ljudi (kad se suoči s novim izazovnim informacijama) traži načine kako zadržati svoje trenutačno razumijevanje svijeta i odbaciti ili izbjeći nove informacije koje se tom razumijevanju protive, ili se pak na svaki način pokušavaju sami uvjeriti da sukoba između starog razumijevanja i novih informacija uopće nema. Taj se fenomen naziva kognitivna disonanca i u biti je kategoričko poricanje novoga i održavanje statusa quo, što je prilično česta pojava u današnjem društvu. Mnogi se doduše mršte već kad samo čuju taj izraz, ali vjerojatno se jednostavno prepoznaju u njemu. Kad čovjek jednom shvati da postoji drukčiji način života – takav kojim ne štetimo životinjama, u trenu sebe vidi kao ubojicu (odnosno glavnog krivca za ubojstvo). I baš je nevjerojatno kako će brzo, tako plitkim izgovorima i bez pravih argumenata, pokušati na svoju razinu spustiti i one koji ne jedu životinje i na svaki im način htjeti reći da su i sami ubojice – ‘i biljke osjećaju bol!’ i sl. U stvarnosti jednostavno ne žele prestati jesti meso i iskoristit će svaki izgovor za to. To postaje posebno očito ako živiš veganski, jer s takvim obrascima imaš posla na svakom koraku (htjeli ili ne, s time smo neprestano u interakciji). Već samo kad s poštovanjem odbiješ hamburger i kažeš da jednostavno ne jedeš meso, na tebe se sruči lavina ‘kognitivne disonance’, i to je stvarno smešno. Ljudi se svjesno brane od istine. Previše ih boli kad vide što se događa s nevinim bićima, a i dalje to sami izravno podržavaju, što je blizu definiciji ludila. Znaju da nije u redu, ali to ipak rade. Za svoju korist, bez misli na druge. Za oči je preokrutno, za želudac nije. Ta svjesna ignorancija pojedinca u današnjem je društvu opasnija od svakog neprijatelja. I tu opet mogu istaknuti problem patološkog egoizma, koji je već toliko ukorijenjen da ga čovjek u većini slučajeva više uopće nije svjestan i čak će se uvrijediti kad o sebi čuje nešto takvo. Naopaki svijet. No opisani je fenomen ujedno i pokazatelj da se stvari mijenjaju – i to sve brže, jer nova svijest tako (polako, ali ustrajno) prodire u sve pore društva. Pozitivne promjene u odnosu prema drugim bićima svakim su danom sve vidljivije.
Rockline: Eksploatacija svijeta po neoliberalnoj formuli dovela je i do novog holokausta, koji se događa svaki dan i svima pred očima.
Matej: Većina zvjerstava koja čovjek nanosi životinjama i dalje je dobro skrivena iza brižno čuvanih zidova (klaonica, cirkusa, laboratorija, farmaceutskih tvrtki …). Čovjek se tako ne osjeća odgovornim za to. Dok ne vidi patnju, sve je ok, a kad mu se otkrije okrutna istina, radije zatvori oči. Moramo biti svjesni da su životinje najiskorištavanija bića i najveće žrtve današnjeg kapitalističkog sustava. Njihova je patnja našim očima nevidljiva, a uz to su pritom potpuno nemoćne, jer se same ne mogu braniti. I dok god praksa iskorištavanja i zlostavljanja životinja bude nešto društveno prihvatljivo i zakonito, neće se promijeniti ni odnos prema bližnjemu. I neće ići tako da ćemo najprije promijeniti odnos prema bližnjemu, nego će se promjena najprije dogoditi u odnosu prema najslabijoj karici društva. Naš odnos i ono što jesmo uvijek se očituje u odnosu prema najslabijima. Promjene će se dogoditi onda kad se ljudi sami počnu mijenjati. Kad se dotaknemo ove teme, najgore što možemo učiniti jest ignorancija, otuđenost, povlačenje i izostanak reakcije – svjesno zatvaranje očiju pred istinom. Ne razmišljajmo samo o tome kako se prava uskraćuju nama samima, pomislimo i na druge! Ako dopuštamo da se bilo gdje, bilo kome uskraćuju prava – i ako to sami čak podržavamo, potpuno je apsurdno žaliti se na uskraćivanje naših prava. Nepravda je nepravda, događala se jednome, tisućama ili milijunima. A mi smo protiv nepravde! Ako ne želimo patnju, nemojmo je stvarati! Ne podržavajmo izrabljivačku kapitalističku mašineriju koja trguje nevinim životima i prolijevanjem krvi! Kapitalistički sustav nikad neće poštovati ni čovjeka ni životinju, njima je važna samo zarada. I dok to podržavamo, ništa se neće promijeniti, ni na drugim područjima. Što dajemo, to i dobivamo! Koliko veliki moraju postati problemi da se konačno doista probudimo? Patnja i iskorištavanje neće prestati dok god ‘mučiteljima’ dajemo novac da ubijaju umjesto nas.
Rockline: A što je s proaktivnošću, odnosno vašim stvarnim aktivističkim djelovanjem? Gdje sudjelujete i kako?
Matej: Mi sami aktivno djelujemo na više područja. Tu je na prvom mjestu ‘izravna akcija’, dakle izravna pomoć životinjicama (spašavanje, prijevozi, traženje novog doma …) kad god je to moguće, sudjelovanje na prosvjedima, osvješćivanje ljudi kroz sve moguće kanale, dijeljenje brošura i letaka, a članovi smo i veganskog društva koje je osnovano prošle godine, ali je već u tom kratkom razdoblju napravilo golemo mnogo – organizacija raznoraznih prosvjeda, predavanja i događanja s ciljem osvješćivanja, pokretanje internetske stranice (http://vegan.si) sa svim informacijama o veganstvu (gdje ćemo pomoći s predstavljanjem veganskih proizvoda koje možemo naći kod nas (hrana, piće, kozmetika itd.)), prijevodi i izdavanje knjiga itd. Za sve to zasluge idu našim prijateljima, volonterima, koji srcem i snažnom voljom ruše sve zidove (you’re all our true heroes)! Povezujemo se s prijateljima i različitim zajednicama koje djeluju s istim ciljem. Stvari se jako brzo šire, tako da kod nas trenutačno već postoji poprilično takvih društava i organizacija koje međusobno surađuju (Društvo za osvoboditev živali, Lajka – društvo za zaščito in pomoč živalim v stiski, Slovensko vegansko društvo, razna druga veganska društva po regijama, Veganska iniciativa, Veganka – civilna iniciativa za pravice živali itd.). Osim toga, vrlo je učinkovit dio aktivizma i predstavljanje odličnih veganskih jela i recepata (za što zasluge idu prije svega odličnoj kuharici Saši). Tako jednostavnim veganskim receptima u rubrici ‘vegecore’ pomažemo punkrock webzinu Giljotina (www.giljotina.org/vege-core), a isto tako i na našem Facebook profilu. Veliku ulogu pritom igra i prenošenje i širenje poruke kroz glazbu, odnosno kroz tekstove. Uvijek rado sudjelujemo na raznim benefit događanjima i koncertima za pomoć životinjama i/ili ljudima. Također na koncertima uz majice i CD-ove nudimo besplatne brošure, časopise i letke o dobrobiti veganskog načina života za životinje, za ljude, za okoliš i za cijeli planet.
Rockline: Možeš li onim voljnijim čitateljima dati neke opipljive smjernice za sudjelovanje?
Matej: Ako bi koga zanimalo (informacije, hrana, zdravlje, recepti itd.), svi ste lijepo pozvani – stvarno je fora ekipa (bez praznog šepurenja i bez foliranata kojih ima na svakom koraku):
http://vegan.si/, http://www.veganstvo.net/, http://veganska-iniciativa.blogspot.com/, http://veganskakuharija.blogspot.com/, https://www.facebook.com/veganka.si, https://www.facebook.com/veganska.iniciativa, https://www.facebook.com/VeganskoDrustvo, https://www.facebook.com/groups/slovegetarian/, https://www.facebook.com/groups/skrivniveganskirecepti/, https://www.facebook.com/groups/veganskireceptizatankedenarnice/, http://www.osvoboditev-zivali.org/, http://www.lajka.org/
Rockline: Odlične kritike pobrala je i vaša posljednja ploča The Plague Allegiance. Ime asocira na prisegu zastavi, samo što je ta zastava ovaj put kužna, zaražena sporama novog svjetskog poretka, s kojim se usude obračunati tek rijetki. Nota koju zagovarate je društveni aktivizam u duhu nenasilne revolucije. Koje stavove ovaj put ističete i je li obračun s NWO-om zaista moguć?
Matej: Ne samo da je obračun s psihopatskim vizionarima novog svjetskog poretka moguć. Propast te izopačene vizije budućnosti je neizbježna! Ta šačica megalomanskih egomanijaka koji stoje iza svega i iz sjene vuku konce (skrivena vlada, bankari, megakorporacije) očajna je jer im se ta vizija ruši pred očima. A to zato što se mi ljudi polako budimo iz polusna. Svijest se uporno podiže i kritična masa je već jako blizu. Takvo iskorištavanje i ugnjetavanje ogromne mase ljudi od strane šačice multimilijardera moguće je samo manipulacijom i kontrolom uma. Na taj su nas način izmanipulirali u vječni sukob i međusobno ratovanje na temelju trivijalnih razlika, kao što su rasa, nacionalnost, spol, spolna orijentacija, dob i vjera, kako bi nam skrenuli pažnju s činjenice da smo svi u istom brodu – brodu koji brzo tone i tonut će i dalje, sve dok ne zaboravimo na nevažne međusobne razlike i predrasude, dok ne počnemo surađivati i pomagati jedni drugima i dok zaista ne dopustimo tu mogućnost i ne povjerujemo u nju te tako napokon spoznamo da smo svi Jedno.
Rockline: I rješenje je očito?
Matej: Naravno! Moramo biti svjesni da im to ne omogućuje nitko drugi nego mi sami, jer sa sustavom i dalje dobrovoljno i bezglavo surađujemo. Uspijeva im samo zato što igramo njihovu igru. Onog trenutka kad prestanemo surađivati u vlastitom porobljavanju i zajedno mu se nenasilno suprotstavimo, sustav će se srušiti kao kula od karata. No sve što se čuje samo je jalovo kukanje na sve moguće ‘vanjske’ čimbenike, a malo tko je spreman nešto i poduzeti, odnosno nešto promijeniti kod sebe. Kolektivno samopouzdanje društva pod stalnim je napadom medija i to je glavni mehanizam potiskivanja koji nas u tome koči – kao pojedinci osjećamo se malenima i zato nemoćnima. No svaki je pojedinac dio cjeline i tako SVI ZAJEDNO činimo mnoštvo, zato SVAKI pojedinac je važan! Sustav stoji jer mi podupiremo njegove temelje. Zavaravamo se i tako, u otupjelom stanju polusna, i dalje podupiremo iskorištavanje drugih za vlastito dobro. Kad vidimo prizore okrutnosti koja se u naše ime čini drugim bićima, uzbuđeni smo, ali već sljedećeg trenutka zaboravimo da je proizvod te okrutnosti na našem tanjuru. Tada ne želimo čuti ni znati da smo mi sami ‘naručitelji’ te okrutnosti. Zbog svog apetita u trenu zaboravimo na iskorištavanje koje se provodi u naše ime i tako ravnodušno nastavljamo podupirati takvo postupanje. Nezadovoljstvo izražavamo samo kad problem dotakne nas – kad sami patimo. Pravdu tražimo samo kad nepravdu osjetimo na vlastitoj koži. O drugima ne razmišljamo, drugi nam nisu toliko važni. A to je i dalje igranje njihove igre. Igre u kojoj hranimo samo Ego.
Rockline: A gdje može nastupiti prijelomni trenutak u kojem se svijet može pomaknuti nabolje?
Matej: U nutrini. Tu je riječ o stanju duha. Sve to može završiti u trenu, samo ako mi, kao cjelina, to želimo i ako se za to sami u sebi odlučimo. A za to nam nije potreban nikakav napor ni nasilje. Riječ je samo o svjesnoj odluci. Odluci o potpunoj nesuradnji s izrabljivačkim sustavom koji već stoljećima krade siromašnima i daje bogatima – sebi (‘vječna bolest Ega’). Nezadovoljstvo ili neslaganje ne izražava se suradnjom, nezadovoljstvo se izražava nesuradnjom! Potpuna nesuradnja sa svim oblicima iskorištavanja i prezira (bilo da je riječ o ljudima ili životinjama). Nenasilan otpor potpunim bojkotom izbora, bojkotom medija, bojkotom izrabljivačkih multikorporacija i bojkotom bankarskog sustava iza kojeg stoji skrivena elita koja zapravo vlada svijetom (ali samo zato što joj mi to omogućujemo i dopuštamo). Cijeli taj sustav možemo uništiti u trenu ako se prestanemo zaduživati i podignemo sav novac s bankovnih računa. Sva će voda isteći iz bazena, a čudovište koje u njoj pliva nasukat će se (dok god imamo novac u fizičkom obliku, to je još moguće). Zvuči komplicirano, ali moglo bi biti vrlo jednostavno. Mnogima se te ideje čine utopijskima, ali takvi jednostavno još nisu probali. Poanta je upravo u tome da se pojedinac (bez obzira na sve ostale) sam u sebi odluči za iskrenu pozitivnu promjenu. Dok god bude vrijedila stoička filozofija ‘oduvijek je tako, drukčije nikad neće biti’, koja svaku ludost betonira u vječnost i ne dopušta promjenu, promjene neće ni biti! Pozitivno razmišljanje ne znači misaoni obrazac pasivnih ljudi s lažnim optimizmom ‘sve će biti ok’, koji sami za to ne bi učinili ništa i očekuju da će drugi to učiniti umjesto njih, nego čežnju za pozitivnom promjenom sebe i okoline uz aktivan doprinos. Kad se svijest jednom počne buditi, nemoguće ju je zaustaviti, a kad se dosegne kritična masa osviještenih ljudi, ta iskrena pozitivna ideja poput morskog vala preplavi i sve ostalo. Tako nastaje nova paradigma. Stari se obrasci ruše, a na ruševinama starog gradi se svijet s novim normama i plemenitim vrijednostima. Tu promjenu neće napraviti nitko drugi nego mi sami! A stavovi su tu jasni kao dan. Najveća je mudrost u jednostavnosti. Ljubav, poštovanje, tolerancija, suživot. Ništa složeno. Pravo znanje je besplatno. Zakodirano je u naš DNK. Pogledajmo u sebe i spoznajmo pravu snagu i potencijal koji svatko od nas nosi u sebi. Vjerujmo u snagu pojedinca. Pronađimo svoje srce i pronaći ćemo svoj put. Čežnja je ključ uspjeha.
Rockline: Možete li napisati nešto više i o crvenoj niti ploče i o idejnoj podlozi na kojoj je nastao opsežni popratni tekst, koji jedno od bolje opremljenih izdanja na slovenskoj sceni nadopunjuje u iznadprosječnu cjelinu?
Matej: Plague Allegiance je konceptualna ploča koja (s pripadajućom knjižicom) prilično detaljno razrađuje dobar broj aspekata najveće zavjere u doba naše civilizacije (a sve su te informacije i dalje samo vrh ledene sante). Tema je toliko opsežna da je o njoj teško reći bilo što ukratko, a da se pritom ne naiđe na kategoričko poricanje većine. Novih je informacija previše, a ujedno su pretežke da bi ih čovjek mogao procesuirati u jednom danu, tjednu … Kad se pojedinac nađe licem u lice s tako monstruoznom zavjerom, potpuno je hendikepiran i ne može vjerovati da ona zaista postoji. No ako se svjesno odlučimo tragati za istinom, istinu ćemo i spoznati (ili joj se barem približiti). Mnogi pritom kolutaju očima, ali očito samo ne znaju dovoljno dobro promatrati okolinu. Sad stvari postaju već vrlo očite. I upravo je to crvena nit albuma. Cjelokupna slika koju album Plague Allegiance prikazuje politička je satira stvarnosti u kojoj živimo, a ne znamo vidjeti dalje od vlastitog nosa. To je priča o zatvoru bez rešetaka koji svi dijelimo i priča o nevjeri i izdaji. Ne znamo vidjeti pravu ‘narav’ stvarnosti jer su nas planski i namjerno ukalupili i indoktrinirali u robotizirane robove lažnih vrijednosti i ideala, u agresivne sebičnjake bez ikakve etičke osnove, u determinirane strojeve hijerarhijske parazitske piramide koji vide samo do plijena. Puni predrasuda, ograničeni u poznatom, zadanom, dosadnom svijetu. Namjerno nam se skrivaju temeljne kozmičke istine i univerzalni zakoni o stvarnosti u kojoj živimo, kako se ne bismo probudili, jer bi tako u trenu izgubili vlast nad nama. A istina je toliko puta zavrnuta oko svoje osi da se čovjek zaista brzo izgubi u zbrci svih informacija. Čavao koji strši iz mnoštva brzo se zabije natrag. Ako ne od strane represivnog sustavnog aparata, onda od strane vršnjaka – podsmijehom. Humanizam – suosjećanje, uvažavanje drugih, pomoć slabijemu – čak se prezire. Tako, eto, funkcionira mašinerija luciferijanističkog sustava iskorištavanja. Ali ako znaš povezati sve točke, zakoraknuti u stranu i pogledati stvar iz druge perspektive, polako ti se ocrta cijela slika i s vremenom se navikneš gledati kroz tu fasadu koju nam crtaju pred očima. Sve je znanje tu, samo moramo znati doći do njega (promatranjem, povezivanjem, filtriranjem informacija i prije svega čežnjom za istinom). Svaka pjesma na albumu predstavlja komadić slagalice u toj cjelokupnoj tapiseriji i nosi snažnu poruku koju podupire popratni tekst u knjižici. Tu i tamo pojavi se i poneki element ili stvar koja namjerno malo razbije i rastereti težinu cijelog koncepta.
Rockline: Vizualna strana, s doista opsežnom knjižicom, također je dio koncepta …
Matej: Da, uz glazbeni CD ovaj smo put izdali i spomenutu knjižicu u kojoj su prikupljene važne i provjerljive informacije o vladinoj korupciji, djelovanju skrivene vlade, tajnom uspostavljanju novog svjetskog poretka – četvrtog Reicha s jednom svjetskom vladom i totalitarnim režimom, te činjenice o najvećoj zavjeri u doba naše civilizacije. Što se tiče cjelokupne izvedbe i koncepta, stvari smo se prihvatili najozbiljnije moguće. Povezali smo se s ljudima (sa svjetski poznatim borcima za slobodu, konspirolozima i autorima) i s njima se dogovorili o izdavanju knjižice, za koju je svatko pridonio svoj dio, svoje poglavlje, a mi smo sve uredili, dodali nešto svog teksta i povezni tekst te sve složili u logičnu cjelinu. Ovdje mogu dodati da su svi autori bili spremni odmah surađivati samo na temelju dopisivanja mailom i bez ikakvih zahtjeva ili copyrighta.
Rockline: Oslanjate se i na poznate književnike i na ideje koje su ljudima servirane za čitanje kao fikcija, a koje sada postaju stvarnost.
Matej: Tako je, većina teksta u knjišici govori o izopačenoj viziji budućnosti, o svijetu potpune kontrole ‘Velikog Brata’, kakav je (ne slučajno) u romanu ‘1984’ zapanjujuće precizno opisao već George Orwell, član ‘Fabian Society’, u koje ga je pozvao prijatelj Aldous Huxley, autor romana ‘Brave New World’. Oba su romana objavljena kao ‘fikcija’, ali sadrže više istine od mnogih drugih romana, jer se temelje na stvarnoj viziji budućnosti, koja doduše nije bila planirana za 1984., nego za nekoliko godina kasnije. Osim toga, tekst u knjišici razotkriva najdublje aspekte stvarnosti i prilično detaljno ocrtava ‘hobotnicu’ s krakovima koji sežu od vlade u sjeni, preko cirkuskog izvođenja igrica u prividnoj političkoj areni, do korporacija, banaka, medija, farmacije, vojske, sustava školske indoktrinacije … a istodobno poziva na nenasilnu revoluciju i evoluciju svijesti. Neke su stvari napisane u metaforama (prije svega poglavlje o dolasku nove svjesnosti – brodovi svjetlosti itd.) i takve stvari zato još teže dopiru do ljudi. Mnogi okrenu glavu čim čuju ime David Icke ili izraze poput ‘teorija zavjere’, ‘iluminati’ itd. No to su izrazi koji su u ‘pop kulturi’ namjerno popularizirani tako da u čovjeku već pri samom spominjanju izazovu podsmijeh, s prvom asocijacijom na paranoju. Kad netko upotrijebi sintagmu ‘teorija zavjere’, u prosječnom slušatelju aktivira se ‘trigger’ i takve teme po defaultu ne shvaća ozbiljno. I upravo zato svi mainstream mediji konspirolozima uvijek radije zalijepe etiketu ‘conspiracy theorist’. No taj izraz nije ništa drugo nego ponižavajući naziv kojim se odbacuje kritičko mišljenje. Ovdje nije riječ o raznim ‘teorijama zavjere’ ni o paranoičnim bulažnjenjima ljudi koji posvuda vide zavjeru, ovdje je riječ o opipljivim činjenicama i vrlo malo teoretiziranja. Jasno je da će se mnogima neke stvari činiti previše nemoguće, a neki pogledi previše radikalni, ali to je jednostavno konstanta i tu moram naglasiti da je ovo samo prenošenje informacija, na temelju kojih će svatko sam razviti svoje mišljenje. “Just take what resonates with you. Don’t think outside the box, think like there is no box!”
Rockline: Kako ste se uhvatili pisanja ploče? Je li prvo došla ideja, a onda pjesme, ili su se ideje utkale u već izgrađeni glazbeni opus?
Matej: Ni sam ne znam kako to ide. Dođe spontano. Kod Plague Allegiance osnovni je koncept doduše bio postavljen već prije početka pisanja. Stvari pak nastaju na različite načine. Ponekad doista uzmem gitaru u ruke s namjerom da napišem pjesmu, ali u većini slučajeva radi se o trenutku inspiracije koji dođe sam od sebe. Često se inspiracija javi i dok preigravam razne riffove. Kad počnem raditi pjesmu, spajajući različite dijelove koji mi se čine fora i paśu jedni uz druge, osnovni aranžman nekako nastane sam od sebe (osim ako se pojavi kreativna blokada, onda je najbolje da sve skupa neko vrijeme odmori, jer glavom kroz zid ne ide). Kod većine pjesama najprije nastane osnova na gitari (na suho), zatim okvirne vokalne linije, tekst (što obično uzme najviše vremena), a tek kasnije harmonije (vokalne i gitarske), dodatne melodije, pa sasvim na kraju još izmjene (ako pjesma ne funkcionira kako treba) i naposljetku fines. Rjeđe se dogodi da je tekst napisan unaprijed, pa ga se onda uglazbi i prilagodi pjesmi. Glavna stvar su pritom, naravno, jake vokalne linije, dobre melodije i poruka. To je ono što čini pjesmu. Svaku pjesmu uvijek dovršimo zajedno, na probama (u rijetkim slučajevima zadnji ispravci dođu tek u studiju), jer tek tada možeš čuti kako stvar zapravo zvuči.
Rockline: Gdje ste snimali i kako je teklo snimanje?
Matej: Album Plague Allegiance snimali smo u Studiju na Metelkovi s Rokom Podbevškom (kao i prvi album), a mastering je napravio Janez Križaj u studiju Metro. Snimanje ove ploče bilo je stvarno dugotrajno i mjestimice prilično naporno, iako većinom vrlo opušteno, u svakom pogledu odlično iskustvo – prije svega zato što smo tada nekako svi redom prolazili kroz vrlo teške trenutke u životu, pa smo tijekom snimanja imali i dosta dužih pauza, ali na kraju smo svi bili jako zadovoljni rezultatom. Zapravo je bilo tako da smo najprije u studiju uživo snimili demo, kako bismo lakše analizirali cijelu stvar, a tek nekoliko mjeseci kasnije počeli smo snimati bubnjeve. Sve instrumente snimili smo vrlo brzo. Za svaki instrument potrošili smo samo nekoliko dana (odnosno noći). Puno je duže trajalo snimanje vokala, jer smo htjeli da stvar zaista zvuči kako treba, a vokali su tu jako važni. U glazbi mora biti ona prava iskrena energija i udarnost, da je slušatelji stvarno osjete. Kod instrumenata se to ne čuje toliko, ali kod vokala je raspoloženje itekako važno. Najviše vremena oduzeli su nam miks i produkcija. Tu sve pohvale idu Roku Podbevšku, jer se projektu zaista posvetio i, iako su naše želje bile vrlo specifične i u mnogim trenucima previše cjepidlačke, bio je s nama jako strpljiv. U ovaj smo projekt svi uložili stvarno puno truda i ogromno vremena, ali kad prvi put uzmeš gotov proizvod u ruke, sav trud se isplati u tom istom trenutku. I kad se sada osvrnem, stvarno nam je bilo super. Ponekad bismo čak došli u studio i cijeli dan zbijali gluposti umjesto da snimamo, jer nam se nekako nije činilo da je “pravi dan” za snimanje. “Idemo radije na falafel!”
Rockline: Možda sam propustio, ali dosad nisam naletio ni na jedan spot kojim biste promovirali bend i vaše ideje? Kakav je vaš stav o videoprodukciji i takvom promoviranju bendova?
Matej: Nekako nikad nismo imali neku posebnu želju snimiti spot. A pogotovo ne radi promocije (eventualno kao sredstvo za širenje poruke). Ako je riječ o kvalitetnoj videoprodukciji, to je the best! Pogotovo ako je riječ o artu (pod tim mislim na umjetnost u pravom smislu riječi i s jakom porukom), a ne o nekoj milijunskoj produkciji s besmislenom koreografijom, maskaradom i glumljenjem sviranja gitara. To je parodija od spota. Ponekad vizualni dio zaista može puno dodati zvučnoj slici i pridonijeti boljem razumijevanju poruke, ali da bi se to postiglo, sve skupa mora biti napravljeno na genijalan način. U većini slučajeva spot je, naime, snimljen samo radi promocije benda i bez ikakve umjetničke vrijednosti. Takvi su mi spotovi osobno besmisleni i glazbu u najboljem slučaju upropaste (iako, naravno, i dalje postignu cilj samopromocije). Mislim da u ovom trenutku ne bih mogao nabrojiti ni 20 spotova koji su mi se stvarno svidjeli i ostavili na mene takav dojam da sam ih zbog toga zapamtio. Vjerojatno je i to razlog što još nismo puno razmišljali o spotu. Ako bismo se već dali na snimanje spota, htjeli bismo stvarno kvalitetno produciran proizvod sa super idejom, s jakom porukom i jednako kvalitetnom izvedbom, bez poziranja i bez glume. Sami se u videoprodukciju ne razumijemo dovoljno, a zasad još nismo naletjeli ni na čovjeka s kojim bismo se u to upustili. Ali sve dođe u pravo vrijeme. Upravo sam pitao Sašu što ona misli o tome i ispalila je ovo: “Htjeli bismo imati baš dobar spot, ali ne znamo bi li itko mogao pogoditi ono što mi zamišljamo haha”. Osim toga, ne znamo ni gdje bismo ga uopće lansirali. S mainstream medijima nekako nismo kompatibilni . A na internetu je to muha jednodnevnica. Jedino što bi još dolazilo u obzir bio bi možda ‘scenski’ spot – dakle ona prava D.I.Y. skatepunk underground scena. Bend žari, naravno bez pozornice, ekipa poga, skate rampe, skejtanje, padovi, ludnica. Sve snimljeno na D.I.Y. način uživo, bez scenografije i bez pripreme. U stilu skatepunk scene s početka ’90-ih, po mogućnosti još malo fish eyea, close-upovi, možda čak crno-bijela tehnika i to je to. Puno lakše izvedivo, a sve skupa ipak može ispasti odlično. Nešto slično napravili su odlični hardcoreaši Joko Ono i rezultat je stvarno super (tome je pridonijela i činjenica da su stvar snimali uživo na Pumpi (skate park u Postojni, koji je stvarno perfect lokacija za to) u fantastičnoj koncertnoj atmosferi i uz odličnu podršku publike. Iako tu nije toliko riječ o poruci, takav je spot naklon underground sceni i nosi vlastitu poruku – scena nije mrtva! Čekirajte, toplo preporučujemo!
Rockline: Diskografski prethodnik albuma Plague Allegiance bio je album More Than Meets D.I.Y.. Kakve su se sadržajne i stilske promjene u međuvremenu dogodile?
Matej: Kod prvog albuma More Than Meets D.I.Y. to je za nas bilo nešto potpuno novo (kao i za svaki drugi bend kad snima prvu ploču). Iako smo iza sebe već imali dosta studijskog iskustva i demo snimaka, tada je prvi put išlo ‘ozbiljno’. Tada smo na zalihi imali stvarno puno materijala i glavni cilj bio je snimiti kvalitetan studijski album. Kritika je doduše već bila snažno prisutna, ali nije bilo neke dublje konceptualne povezanosti osim bunta protiv nepravde. I vizualni identitet albuma (naslovnica, knjišica, omot) napravljen je tek kasnije, kad smo već privodili snimanje kraju, i vrlo je minimalistički – prava suprotnost albumu Plague Allegiance. Unatoč tome album je ispao više nego odlično i bolje nego što smo si to tada uopće znali zamisliti, a i odmah nakon izlaska dobio je stvarno odlične kritike, tako da smo još iste godine dobili ponudu za izdavanje albuma za već spomenutu japansku izdavačku kuću In-N-Out, koju smo s najvećim veseljem prihvatili. Kod ploče Plague Allegiance odlučili smo napraviti korak dalje i tada smo već prije početka stvaranja osmislili koncept i vizualizirali cjelokupni izgled albuma, zajedno s prilično opsežnom knjišicom. Osjećali smo da te informacije i cijelu poruku, uključujući poziv na nenasilnu revoluciju, moramo prenijeti dalje.
Rockline: Je li novi materijal već u pripremi i kad ga možemo očekivati (možete li otkriti bilo kakve idejne, sadržajne ili glazbene posebnosti novog projekta)?
Matej: Ako je koncept albuma Plague Allegiance bio usmjeren na kritiku vanjskog svijeta, na korupciju i probleme – i prije svega na traženje rješenja za te probleme (ponajprije u globalnoj političkoj areni) – dakle usmjeren na nepravde koje se događaju izvan nas, koje nam nanose drugi i koje osjećamo na vlastitoj koži, i kao pojedinci i kolektivno kao cijelo društvo pod izrabljivačkim kapitalističkim sustavom, kritika novog albuma bit će upravo obrnuta, usmjerena potpuno u drugom smjeru – dakle prema unutra, u unutarnji svemir, jer ono što jesmo zrcali se prema van. Što dajemo, to i dobivamo, i to smo sami zaslužili (i dobro i loše). O tome sam već dosta rekao u prethodnim odgovorima. Kritika će biti usmjerena na djelovanje pojedinca unutar tog ‘izrabljivanog’ društva i na posljedice koje pojedinac svojim djelovanjem ostavlja u svijetu – Što sami činimo drugima, kako drugi osjećaju posljedice našeg djelovanja i kako nas za to boli briga, sve dok na vlastitoj koži ne osjetimo posljedice svog bezobzirnog ponašanja. Pod povećalom će se naći i djelovanje kolektivne svijesti društva (ali opet iz potpuno obrnute perspektive – ne kao žrtve izrabljivanja, nego iz perspektive onih koje mi sami izrabljujemo, iz perspektive bespomoćnih žrtava naše ravnodušnosti i taštine – ponajprije iz perspektive životinja s farmi, koje su najizrabljivanija bića i najveće žrtve sustava) u kojem se doslovno utapamo u moru masovnih nevidljivih ‘bolesti’ današnjeg društva. U svemu tome sam veganski aktivizam nekako se izgubi i nije ga potrebno isticati, iako je uvijek prisutan, ali problematika je puno šira, pa će se tako i obrađivati – iz sociološko-psihološke perspektive. Album će tako biti još puno kritičniji, puno samokritičniji i potpuno bez dlake na jeziku, a cilj je prije svega potaknuti ljude na razmišljanje i na (umnu) aktivnost, jer samo tako možemo očekivati pozitivnu promjenu u svijetu!
Rockline: Zadnji put ste pozornicu dijelili s NOFX, a na koje ste nastupe s drugim bendovima posebno ponosni? Koje biste suradnje rado još ostvarili?
Matej: Ponos tu nije prava riječ, ali bila nam je velika čast svirati, naravno, s već spomenutim NOFX, s Propagandhi, SNFU, Anti-Flag, SOIA, Snuff… sve su to bendovi koje smo slušali još kao tinejdžeri i koji su na nas jako utjecali (neki više, neki manje), pa je to poseban osjećaj kad s takvim bendom dijeliš pozornicu. Bila nam je velika čast dijeliti pozornicu i s Kud Idijoti (R.I.P. Tusta), a i s mnogim odličnim domaćim bendovima. Rado bismo još jednom ponovili koncert s Propagandhi (još bismo radije možda s njima otišli na turneju, jer su nam ideološki nekako najbliži, a i skroz su ‘down-to-earth’ dečki), a i lude koncerte iz razdoblja turneja Got Punk II & Resist Fashion s prijateljima In-Sane, Harry, Kennybal Smith, Low Value, Backstage … i kasnije s Pigs Parlament, The Mor(r)ons, Final Approach, Growing Rats, Pankeroschi, In The Crossfire, Kreshesh Nepitash, Real Life Version, Spunk On Toast i drugima. Uskoro (8. 11.) opet nas čeka koncert u sklopu nove Drunk In Public sezone – punkrock koncerata u ljubljanskom Orto Baru, koje već godinama uporno organiziraju naša dva prijatelja iz benda Dirty Skunks i već samim time puno pridonose održavanju scene. Drunk In Public koncerti uvijek su bili super i svaki put se rado odazovemo!
Rockline: U posljednjih godinu dana Golliwog se na pozornicama, koncertima i festivalima pojavljivao malo češće nego prije, ali ipak me zanima planirate li uz intenzivnije „obrađivanje“ Slovenije i kakav odlazak u inozemstvo i, ako da – kamo i kada? Kakvi su kratkoročni, a kakvi dugoročni planovi benda Golliwog u 2014.?
Matej: Trenutno radimo na novom materijalu. Ako ga nekim čudom uspijemo složiti već u 2014., krenut ćemo (barem na neku kratku promotivnu turneju) i po Europi, a možda i negdje drugdje. Zasad to još nemamo u planu, ali sve su opcije otvorene. Na prvom mjestu sviramo zato što nas to veseli i zato što nam je glazba odlično sredstvo za izražavanje i prenošenje poruka, a uz to i vrlo učinkovit ventil za izbacivanje frustracija koje se u ovako turbulentnim vremenima nakupljaju u svakome od nas. Zato dugoročne planove ne radimo. Sve je još otvoreno. I sve dođe u pravo vrijeme. Prvo štala, onda krava. I prasići, naravno! I samo maženje! 🙂
Galerija slika
