Datum izlaska: 2000
Izdavač: One Eyed Salmon Records
Produkcija: Gong i Mike Howlett
Trajanje: 63:24
Žanr: progressive rock / space rock
Ocjena: 9/10
Ekscentrični australski glazbeni genij Daevid Allen vjerojatno nije ni sanjao da će njegovo preuzimanje kontrole nad imenom legendarnih progresivaca Gong 1992. godine s albumom »Shapeshifter« biti toliko uspješno da će ponovno porasti zanimanje za jednu od ključnih skupina canterburyjske progresivnorockovske scene. Obnovljeni Gong su do kraja devedesetih održali brojne koncerte, a u bend su se usput vratili Allenova družica Gilli Smyth i basist Mike Howlett, nakratko i bubnjarski majstor Pierre Moerlen, koji je i dalje vodio svoju verziju Gong. Moerlena više nije bilo u bendu kad se Allen sa Smythovom, Howlettom i puhačem Didierom Malherbeom bacio na snimanje novog Gong albuma naslovljenog »Zero to Infinity«, koji je izašao 2000. godine.
Na njemu se nastavila Gong mitologija o doživljajima antijunaka Zero the Hero, koji je očito preživio svoju (fizičku) smrt na planetu Gong. Nakon tog iskustva njegova je esencija postala slobodna i doživjela transformaciju u androidnog sferoida imenom Zeroid. Uz pomoć neobične životinje gongalope sazna da se sva svjetska mudrost odsad nalazi u njemu. Od tada se bavi lafta jogom, pripremanjem čaja i bezbrižnim životom u ‘Nevidljivom hramu’ s kojim postaju spojeni u jednu osobu.
Tijekom snimanja »Zero to Infinity« Moerlena, za kojeg je bilo jasno da će radije nastaviti vlastitu, jazz fusion verziju Gong, na bubnjevima je zamijenio Chris Taylor, dok je za klavijature pobrinuo Mark Robson. Najveća je akvizicija svakako bio dolazak puhača i klavijaturista Thea Travisa (kasnije Soft Machine), što je značilo da su Gong odsad u bendu istodobno imali čak dva puhača. Konačni je rezultat bio iznenađujuće smiren, meditativan, ambijentalno usmjeren uradak u kojem je psihodelično-avangardnih odmaka bilo tek za uzorak, što ga svrstava među najpristupačnije Gong albume u povijesti ove legendarne skupine. Čestu uporabu elektronski usmjerenih sintesajzerskih tekstura i uglavnom jazzovski usmjerenih puhačkih umetaka pratili su Allenovi gitarski eksperimenti, koji su ovaj put bili suptilniji nego inače.
Nakon kratkog uvodnog instrumentala »Fooleare«, koji je podsjećao na pogrebni marš, uslijedio je prijelaz u skladbu »Magdalene«, prilično spokojnu tvorevinu s mirnim, jazzovskim puhačkim umetcima, eteričnim sintesajzerskim zavjesama i neobično melankolično raspoloženim Allenovim vokalom. Instrumentalno usmjerena, epska space rock pustolovina »The Invisible Temple« bila je središnje ostvarenje »Zero to Ifinity«. Na njoj se prvi put monologom javlja Smythova u svojoj tradicionalnoj ulozi dobre čarobnice Yoni, dok je u pozadini prate minimalistički zvuci saksofona i sintesajzera. S vremenom se izgradi eterična atmosfera, karakteristična za dalekoistočnu narodnu glazbu ili neki budistički hram, dok jazzovske saksofonske harmonije brinu za daljnje stupnjevanje tajanstveno-mistične atmosfere.
»Zeroid« je bio duhovitije intoniran space rocker s povremenim, psihodelično začinjenim Daevidovim vokalnim mantranjem i gotovo podsmješljivim saksofonskim pasažama. »Wise Man In Your Heart« bila je eterično-psihodelična rapsodija s meditativnom atmosferom, obilježena suptilnim sintesajzerskim teksturama, eklektičnim saksofonskim pasažama i Allenovim gotovo blaženo zvučećim vokalnim doprinosom. Na »The Mad Monk« ponovno se obnovila tradicionalnija ‘gongovska’, zafrkantska atmosfera s Daevidovom uobičajenom vokalnom podsmješljivošću, drskim saksofonskim bljeskovima i brojnim psihodeličnim efektima.
»Yoni On Mars« bilo je još jedno poprilično spokojno kozmičko putovanje s povremenim mantranjem Smythove i nekim zabavnim saksofonskim varijacijama, dok je »Damages Man« bio još eksperimentalniji trenutak s nekim psihodelično-avangardnim improvizacijama u završnom dijelu. Ludo-šašava psihodelična poslastica »Bodilingus« je, usprkos eteričnim, melodičnim višeglasjima, spadala među Allenove ekscentričnije trenutke na ovom albumu. »Tali’s Song« bila je psihodelično-kozmička skladbica sanjalačkog ugođaja, koja je imala puno sličnosti s klasičnim Gong. Završni instrumentalni eksperiment, »Infinitea«, sa svojim eteričnim ambijentalnim meandrima na valovima brojnih efekata i melankoličnih saksofonskih varijacija predstavljao je konačno putovanje prema kozmičkoj ‘vječnosti’.
Sa »Zero to Infinity« su Gong pod briljantnim Allenovim vodstvom stvorili jedno od najzanimljivijih ostvarenja svoje bogate i šarolike karijere. Kombinacija dvaju saksofona pokazala se na posljednjem albumu o doživljajima antijunaka Zero the Hero kao iznimno posrećen eksperiment, zato je šteta što je to bio jedini Gong album za Travisa, koji je kao član The Soft Machine Legacy i kasnije Soft Machine postao jedno od najtraženijih saksofonskih imena u suvremenom progresivnom rocku. Allen je naime za svoj sljedeći studijski eksperiment, »Acid Motherhood« (2004), jedini Gong album bez saksofona i s tri gitare, sastavio posve novi bend i novi zvučni koncept.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Foolfare (0:42)
2. Magdalene (3:57)
3. The Invisible Temple (11:35)
4. Zeroid (6:08)
5. Wise Man In Your Heart (8:03)
6. The Mad Monk (3:24)
7. Yoni On Mars (6:07)
8. Damaged Man (5:13)
9. Bodilingus’ (4:02)
10. Tali’s Song (6:25)
11. Infinitea (7:48)
Gong:
Daevid Allen – vokal, gitara, klavir, elektronika (9)
Gilli Smyth – vokal
Theo Travis – tenor i sopran saksofon, flauta, klavijature, orgulje (3), elektronika (9)
Didier Malherbe – alt saksofon, bambusova flauta, duduk
Mike Howlett – bas gitara, električna gitara (9), koproducent
Chris Taylor – bubnjevi i udaraljke
Gostujući glazbenik:
Mark Robson – klavijature i zborski vokal (5)
