Good Evening! We Are Motorhead! And We Play Rock’N’Roll! (2006)

Da. U biti se radilo o mini festivalu, i to na otvorenom. Dvije neočekivane stvari. Na opće iznenađenje na pozornici su bila tri predbenda, a među njima, povrh svega, prvi Ljubljančani,…. Ali ne Siddharta. Prospect. Prospect? Progresivci na Motorhead koncertu? Okej, okej, ego, smiri se! Dobro, dobro, dečki, samo veselo zapalite! Koncert su otvorili instrumentalom Orient Express, s njihove zavidne ploče “Moments” (2003). Zatim su ostatak nastupa ispunili novim skladbama. Na početku četvrte skladbe bend je ostao bez zvuka gitare. Crko Marshall? No usred pjesme stvar su sredili, ali je ostatak pjesme gitarist Roman na miksete bio odlučno “pretih”. Kasnije je sve bilo prihvatljivije. Dečki su nastupili korektno i potrudili se kako se i šika. Njihov glazbeni pristup sve više slijedi dostignuća modernog “progressive” metala, pa “riffovi” i motivi uz Dream Theater rado podsjećaju i na sastave a la Symphony X, Vanden Plas, Poverty’s No Crime, s tim da Prospect ne kriju simpatije prema orijentalnim ljestvicama, kojih u solažama ima poprilično. Svakako krajnje korektan i pošten pristup publici koliko god je to moguće. Većina prisutnih bila je u tom razdoblju ionako nezainteresirana za bend na pozornici i dalje je više pažnje posvećivala šankovima i drugim objektima u blizini pozornice. Nezainteresiranosti je kumovala i stilska nekompatibilnost Prospecta s Motorhead, jer treba računati da fanovi Motorheada pretjeranu otmjenost, kompleksnost u rocku i školsku uglačanost ne podnose baš najbolje, otud i mlak odziv publike, uz iznimku nekoliko rijetkih, ali vjernih metalskih navijača, koji su pošteno mahali glavama u prvim redovima. Prospect dokazuju da rastu i rastu, svakako je pred njima svijetla budućnost. Bend koji je jedan od nositelja preobrazbe u glavama Slovenaca, da bi ti možda jednom počeli napokon nagrađivati kvalitetnu glazbu skuhanu na domaćem tlu. Hajde, dečki, požurite s novim albumom, pa sretno.

 

OSMI PUTNIK: 19.10 – 19.50
Posve drugu energiju na pozornicu su donijeli odlični Splićani Osmi Putnik. Već sam uvod najavio je da je riječ o bendu iz potpuno drugog tijesta. Gitarski dvojac s tercnim harmonijama u stilu dobrih starih Thin Lizzy, uigrani riffovi koji ti odmah uđu pod kožu i znaju te udariti među oči, uz to puna mjera melodičnosti koju unosi ponajprije čist, odlučan i snažan vokal. Je li to išta čudno za bend koji ove godine slavi 21 godinu postojanja? Nikako. Dečki su svirali kao dobro podmazan stroj, bez greške, a predstavili su se i odličnim zvukom na pozornici. Naježili su dlake, pozornica je doslovno zasjala, a ispod nje i publika, koja se u međuvremenu već u lijepom broju skupljala ispred pozornice. Ukratko, Osmi Putnik su, takoreći, bend odrastao na tlu stare Jugoslavije, s dugom prijeđenom kilometražom. 40 minuta odličnog melodičnog metal rocka, s dašak glamura, sa stihovima u kojima žene teroristkinje muče i lome srca muškarcima, predivnih uigranih riffova proletjelo je kao da si trepnuo. Nema što, organizator je pogodio u sridu odabirom ovog benda. To je to. Zrelost, godine, iskustvo, majstori.

 

HARD TIME: 20.00 – 20.30
Osmi Putnik naslijedili su Hard Time, koji se mogu pohvaliti nekim lijepim uspjesima na međunarodnoj sceni u svojoj 15-godišnjoj karijeri. Ni članovi ovog benda nisu od jučer, nego je riječ o prokleto kompaktnom sastavu s vlastitim prepoznatljivim identitetom, zakletom sirovom heavy rock’n’roll šusu, u kojem se ističe njihov zaštitni znak, naime hrapavi vokalni pristup vođe benda, kojim je i ovaj put na pozornici plašio nestašni Pišta (vokal, gitara). Među komadima svirali su i Ja nisam normalan, Everybody Wants To Be Alone, a koncert su zaključili jednom od svojih najpoznatijih skladbi, koja jednostavno ne smije izostati s njihovih koncerata i uz koju su se prisutni naprosto morali pomamiti, Kiss My Ass And Go To Hell. Hard Time su svirali pola sata, a predbendovi su svoje nastupe završili do 20:30, tako da više nije bilo teško pogoditi za koga je rezervirano mjesto u 21:00 i za koga će pozornica napokon postati svijet.

 

MOTORHEAD: 21.00 – 22.30
Za pola sata prostor između miks pulta i pozornice marljivo se punio. Svakako oko 1500 ljudi, ali nikako se nismo gnječili. Još toliko ih je čekalo Motorhead koncert iz sigurnije udaljenosti. I stvarno! “Good evening! I’wont try it! (vjerojatno mu je netko iz prvog reda odmah ponudio svježe namotan špinel). A onda svakako: “We are Motorhead! And we play rock’n’roll!” Mikkey Dee upada brzim “rollingom” i tu su! Doctor Rock. Narod pobjesni. Nema što. Motorhead opet pred nama. Lemmy! Uspravni neuništivi “bastard”, nepokolebljiv, riče i krulji kao najppodivljaliji adolescent, bas svira kao da u ruci drži mitraljez. Pored njega pomalo kvari autentičnost “rock imagea” Phillip Campbell u preširokoj “odjeći” i kapici koju mu je kod kuće isplela baka za rastanak, kad se njezin unuk prvi put s Željeznim kancelarom zaputio na svoju koncertnu turneju motornih glava. Svakako su i ovaj put iznad bubnjeva sijevali pramenovi svijetle kose koji su pripadali nikome drugome nego bivšem bubnjaru King Diamonda, od ploče “March Or Die” (1992) članu Motorheada, odličnom bubnjaru, definitivno jednom od najboljih koji su ikad hodali naokolo, Mikkeyu Deeju. Topovski udarci ispod njegovih zamaha diktirali su svu oštrinu koja se slijevala s nezamjenjivim zveckanjem legendarnog “Lema”. Zatim skok na album “Overkill” (1979) i ravno naprijed uz Stay Clean. Motorhead su danas bučni i uništavajući više nego ikad u karijeri. Svakako je iznenadilo nešto tiše ugađanje benda na početku, ali su se “regleri” na miksete iz minute u minutu penjali sve više i više. Love Me Like A Reptile je ona legendarna štikla s velike “Ace Of Spades” (1980) s jedinstvenim riffom koji je pokrenuo još veću dozu adrenalina po žilama. Lemmy i kompanija zaustave se. I Lemmy najavi komad s ploče “Inferno” (2004) naslova Killers. Nevjerojatno, kakav riff! Odmah bih ga stavio u 1980. Eksplozivno i beskompromisno, bez poštovanja! Svakako “ludila” nije bilo kraja, jer su se klasici nizali jedan za drugim, i to preko nešto sporije, ali predvođene neuništivim dinosaurskim 50-tonskim ritmom pjesme Metropolis, a za njom je slijedilo još jedno iznenađenje setliste, Over The Top (“Bomber”, 1979), i za njom još jedan magičan riff Motorhead rock’n’roll ostavštine, No Class. Strasti su se malo smirile, ali samo u pauzi. Najava pjesme s albuma nastalog 1983. “Another Perfect Day” i veselica se nastavlja, jer je bend pripremio novo iznenađenje na setlisti, I Got Mine. In The Name Of Tragedy je još jedna novodobna apokaliptična priča i Lemmy je praktički brutalno odrecitira, kako zna samo on, kroz svoj zastrašujući zombijevski hropac. Magija koju na pozornicu može donijeti samo Lemmy sa suradnicima nikako ne popušta. Zatim skok na “slow song” odnosno, kako je ostao realan kancelar u svojoj tvrdnji da stvar “depends from the personal point of view”, i to Just ‘cos You’ve Got the Power (“No Sleep At All”, 1990), pjesmu teškog, valjajućeg beata! Slijedio je Dancing On Your Grave. Ovaj je komad nešto posebno s kratkom durskom linijom na izlasku iz refrena, uhvaćenom i ugrađenom na genijalan način u inače razornu sliku pjesme. Predivno i duhovito osvježenje. Auditorij je pobjesnio uz R.A.M.O.N.E.S. navijen do besvijesti. “Here is the song from album Sacrifice!” And It is called… Sacrifice!” Aaaaaaaaa to sam čekao. Kontra ritam! Ne plešite da si ne polomite noge, Mikkey Dee je poludio! Usred pjesme kancelar i Phil radije se maknu s pozornice, jer je zvijer postala krajnje bijesna i žedna krvi! Dee je ludovao silovito. Precizno i brzo, a posebno je oduzimao dah rad dvostruke bas pedale. Bez riječi sam. Perfekcija. Ne možeš to opisati, to se mora vidjeti. Dečki su se vratili i Sacrifice nas sve pogubi! Potom svjetlo na kraju bezdana i Motorhead nas stručno izvlače s navijenom brzom raketirajućom Going To Brasil (“1916”, 1991), ali dokrajči nas “Killed By Death” te  s “upper-cutom” za laku noć ispraća još i čelična šaka (Iron Fist)! Nakon sat vremena redovnog dijela je kraj!

Prođe pet minuta i na pozornici se s gitarom u ruci pojavi Mikkey Dee. Lemmy: “Please welcome our famous 6-string drummer!” Lemmy je svojim najavama nekoliko puta izvabio iz prisutnih prave salve smijeha. Starac ledenim sarkazmom pali do besvijesti. Tijekom koncerta je naravno pohvalio hrvatske djevojke i naglas priznao da mu se one baš sviđaju. Svoju duboku ispovijest zaključio je rečenicom: “Girls, you are welcomed to join the backstage later on. You know… to help the boys.” I upozorio publiku: “I am not stupid! I am old, but not stupid!” Svakako je Lemmy sa svojim pozivom mislio smrtno ozbiljno. No vratimo se radije vremeplovom pola sata unaprijed našem veleštovanom, ali bizarnom bubnjaru sa šest žica na pozornici. Phil Mikkeyu nije ostao dužan i zgrabio je drugu akustičnu gitaru. Tako je bend iznenadio izvedbom Whorehouse Blues s ploče “Inferno” (2004), kao prve pjesme u bisu. Ako želite vidjeti starog dobrog Lema na harmonici, ovu predstavu nikako ne smijete propustiti. Bend je predahnuo i na trenutak zaboravio na svoj smrtonosni rock’n’roll repertoar, a onda je prvo “zahripalo” s pozornice u stanci nastavka: “Well… I guess it’s about that time!” Ne treba nagađati, zveckanje Rickenbackera, za njim se obruši lavina prijelaznih udaraca Mikkeya, a za njima svoju brazdu zaore još nezaobilazni gitarski riff. Ljudi su u orgazmu, Motorhead su iz rukava izvukli pikovog asa! To je bio trenutak koncerta! Vrijeme je za uništenje i tu je za veliki finale i Overkill. U tom je trenutku koncert dosegnuo najglasniju točku svog nastupa. Već tijekom koncerta moglo se primijetiti kako se Lemmy u stankama spontano poigrava tonskim linijama (a to ionako uvijek radi) i povremeno u mikrofon doda upute poput: “Louder!” Naredba tehničarima da tijekom koncerta polako sve više pojačavaju zvuk Motorheada. Motorhead su kroz smrtonosni marš, koji su izazvali bukom završne pjesme, otišli upravo u duhu svog jedinstvenog identiteta. Iza sebe su ostavili zvuk pustošenja koji je parao uši i nebo i koji je vjerojatno usput srušio i kojeg ništa slutećeg vanzemaljca negdje u  galaksiji “4alfa003wy32x3i”. Lemmy još doda: “Don’t forget us. We are Motorhead. And we play fuckin’ rock’n’roll.” Kraj.

Svakako sam očekivao da će biti više ludila, da će narod biti eksplozivniji, ukratko, da će zabave biti još mnogo više uz taktove Motorheada. No, ljudi su doduše bili euforični i ispuštali lijepu količinu decibela, nad kojom je bio oduševljen i Lemmy, ali je zapravo šou Motorheada u usporedbi s milanskim od prije tjedan dana općenito gledano bio odvrtjen u nešto blažem tempu. Razlozi? Sat i pol vremena u poziciji headlinera. U tih pola sata više, gledano u odnosu na raspoloživo vrijeme tijekom nastupa benda na Gods Of Metal (3.6.2006), Motorhead su na setlistu uvrstili svega četiri komada, i to nespomena vrijedno “posvećenje Ramonesima”, Sacrifice, Iron Fist i Whorehouse Blues. Drugi je faktor opet općenito manje sirova i rokerski začinjena setlista nego s turneje “Hammered”, kad su motorne glave posjetile Hrvatsku u Puntiželi na Bikers Festivalu (27.07.2002). Treći su faktor razvučenije stanke između pojedinih komada na koncertu. Šou u Milanu bio je intenzivan, Motorhead su ondje u svega jedan sat strpali 15 komada, a u Zagrebu u sat i pol “samo” 19. Dakle, da su se držali milanskog tempa, mogli bi ih odsvirati ukupno 23 ili 24. Svakako se na Gods Of Metal radilo i o časti i Motorhead su ondje htjeli pokazati da primitivna verzija njihova poimanja rock’n’rolla uvijek pomete ultra navijenu metal distorziju velike većine power metalaca koji su ondje svirali u njihovu društvu. Ukratko, ocjena ovog zagrebačkog koncerta je minus pet. Motorhead su opet bili klasični, oni koji ne znaju pogriješiti i nude ono za što su stvoreni. Born To Raise Hell, ali je intenzitet koncerta u usporedbi s Milanom bio na nižoj razini. Svakako nezaboravno i bio bi smrtni grijeh propustiti tako nešto. Legende! Vidimo se opet na jesen 2006! I Phil, skini već jednom tu prokletu kapicu! Izgledaš kao dimnjačar u njoj. Drugi put, dečki, hoću opet čuti komade s ploče “Bastards” (1994) na setlisti!