Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1969
Ocjena: 4/5
Nakon bluesovskog početka s “This Was” (1968.) Jethro Tull su se na “Stand Up” odlučili za promjenu zvuka i glazbenog smjera. To je značilo postupno odbacivanje elemenata bluesa i preusmjeravanje u folk-hard rockerske vode, što je ujedno bio i početak njihova prog rockerskog puta. Taj važan korak nedvojbeno se dogodio odlaskom klasičnog blues gitarista Micka Abrahamsa, kojemu se nije sviđao novi smjer grupe, i dolaskom njegove zamjene Martina “Lancelota” Barrea. Time je grupa napravila najvažniji potez u svojoj povijesti. Kao puno raznovrsniji gitarist od svojeg inače tehnički izvrsnog prethodnika, Barre je grupi donio prepoznatljiv zvuk kakav ona ima i danas. Barre je uz Iana Andersona s godinama postao nezamjenjiv član grupe (i osim njega jedini stalni član), koji je upravo na “Stand Up” potpuno redefinirao grupu. Barre je naime bio puno manje okrenut bluesu nego Abrahams, a njegove su linije na gitari puno tvrđe, mjestimice čak i hard rockerske. I upravo je to ono što je u najvećoj mjeri pridonijelo važnoj promjeni zvuka grupe. Središnji glazbenik i nenapisani vođa grupe Ian Anderson do “Stand Up” već je izrastao u izvanrednog multiinstrumentalista (na albumu svira čak osam instrumenata), a najjači je, kao i obično, u pjevanju i sviranju flaute. Osobito je kao flautist već tada bio pojam za sebe. No, utjecaji bluesa na pojedinim skladbama još uvijek ostaju, ali grupa je na “Stand Up” uglavnom postala puno kompleksnija (njihovo miješanje elemenata folka, bluesa, jazza i klasične glazbe s rockom ovdje se još produbilo), tvrđa (zahvaljujući Barreovoj gitari), a dobila je ponajprije na sofisticiranosti (izvanredni instrumentalisti i majstori atmosfere, da ne zaboravim spomenuti i odličnu ritam liniju Cornick-Bunker). Album sadrži tri klasika, “Bouree”, “Nothing’s Easy” i “Fat Man”, koji su i danas nezaobilazan dio njihovih nastupa. Inače na albumu nema ni jednog slabog trenutka i vrlo teško bih izabrao najbolju skladbu na njemu jer je svaka skladba na svoj način remek-djelo, dok s druge strane nijedna izrazito ne odskače od ostalih.
“A New Day Yesterday” sjajan je otvarajući “heavy” blues rocker na kojem blista osobito Barre sa svojim navijenim rifovima i solažama, koje su posve druga priča od onoga što je radio njegov prethodnik. Upravo on ima najviše zasluga što grupu cijeni i mnogo ljubitelja “teškog” rocka, a to se ovdje može primijetiti odmah. Skladba je naravno poduprta neizostavnim Andersonovim karizmatičnim vokalom i njegovim vragolastim sviranjem flaute, a svoje bluesovskom zvuku skladbe dodaju i njegove usne harmonike. Skladba je i danas iznimno popularna među ljubiteljima grupe. “Jeffrey Goes To Leicester Square” nakon “A Song For Jeffrey” (This Was, 1968.) još je jedna skladba posvećena Ianovu prijatelju i budućem Tullovu basistu Jeffreyju Hammondu-Hammondu. To je šarmantna folk rock skladba koja oduševljava ponajprije prepletanjem Andersonova bluesovski usmjerenog vokala i Barreovih solaža. Ukusna je i Ianova uporaba mandoline. Instrumental “Bouree” odlična je jazzerska adaptacija klasika J. S. Bacha. Jedan je od prvih i najboljih primjera kako se rock na prekrasan i izuzetno duhovit način “poigrao” s klasičnom glazbom. Ian ovdje slušatelju doslovno oduzima dah svojim živahnim solažama na flauti, koje su tako karakteristične za njega. Osobito oduševljava i odlična Cornickova solaža na basu, od koje se čovjek može samo oblizivati. Grupi je uspjelo napraviti odličnu verziju klasične kompozicije i time stvoriti vlastiti klasik, koji je i danas nezamjenjiv u njihovu koncertnom repertoaru. Duhovita, ali i napeta “Back to The Family” prožeta je ponajprije interakcijom između Barreove jazzerski usmjerene gitare i Cornickova basa. Ianov je vokal na ovoj skladbi po mojem mišljenju čak i najbolji na cijelom albumu. “Look Into the Sun” jedna je od najviše previđenih skladbi grupe. Lagani je folk rocker s uvodom na akustičnoj gitari koji ima blagi psihodelični prizvuk, osobito zbog Ianova načina pjevanja. Iako bih je teško nazvao zaboravljenim klasikom, po atmosferi sadrži izvrstan odraz tog vremena, odnosno kraja 60-ih. “Nothing Is Easy”, koja je napeta u pravom bluesovskom ritmu, jedna je od najboljih skladbi na albumu te inače među ljubiteljima grupe iznimno popularna skladba, koja je gotovo bliža psihodeliji nego folk rocku ili bluesu. Basist Cornick ovdje ponovno oduševljava na svom basu i dok slušam ovu skladbu uvijek me preplavi spoznaja da je bio jedan od najviše previđenih basista tog vremena, iako je na kraju Barre taj koji je ovdje sa svojim solažama glavni pobjednik. Instrumentalne sekcije i ritam linija u skladbi općenito su izuzetno oduševljavajuće, a skladba istodobno sadrži i odličan refren. Blueserski usmjereni “Fat Man” posvećen je prethodnom gitaristu Abrahamsu, koji je očito bio omiljena meta Andersonovih šala. Skladba je i inače, ponajprije zbog Ianovih usnih harmonika, najsličnija ostvarenjima s njihova prvijenca. Jedinstvena je i oduševljava Ianovim duhovitim vokalom, mandolinom i balalajkom te Bunkerovim slikovitim udaraljkama. Grupa “debeljka” rijetko kad zaboravi uvrstiti na svoj koncertni popis. Melodramatična folk rockovski usmjerena “We Used To Know” usmjerena je ponajprije na akustičnu gitaru. Po atmosferi je potpuno drugačija od svih skladbi na albumu i svojom izvanrednom melankolijom nagovještava kamo će grupa krenuti sa svojim sljedećim albumima (“Benefit”, “Aqualung”, itd.). Ianovo je pjevanje prekrasno, a Barreova je solaža među najboljima na albumu, tako da je mirno mogu pribrojiti među njihove zaboravljene klasike. “Reasons For Waiting” izuzetno je lijepa folk balada koja oduševljava ponajprije izuzetno lijepom flautom i orkestralnim aranžmanima Davida Palmera. Cornickova je bas gitara nevjerojatno u prvom planu za folk rock skladbu. Ta je skladba zapravo svojevrsni predokus njihovih folk rock skladbi koje će u budućnosti doživjeti vrhunac sa “Songs From the Wood” (1977.). Završna “For a Thousand Mothers” opet je puno napetija skladba koja se otvara cimbalima i nabrijanom flautom te se razvija u kompleksnu, većinom instrumentalno usmjerenu skladbu. Ianov je vokal ovdje, zanimljivo, u produkciji potisnut u pozadinu, pa do izražaja dolaze ponajprije vještine pojedinih instrumentalista. Tu si tako članovi grupe daju duška na svojim instrumentima i na njoj se doista osjeti izvanredna kohezivnost unutar grupe.
Reizdanje “Stand Up” sadrži i četiri bonus skladbe. Tri od njih doduše su izašle na popularnoj kompilaciji “Living in the Past” (1972.), i to klasik “Living in the Past”, bluesy usmjereni “Driving Song” i napeti “Sweet Dream”, dok je psihodelični “17” slušateljima prvi put dostupan. Sve spomenute skladbe nastale su u razdoblju “Stand Up”. “Living in the Past” sa svojom neobičnom strukturom u 7/8 i dramatični heavy rocker “Sweet Dream” klasici su grupe koje većini ljubitelja grupe nije potrebno posebno predstavljati (više o njima u recenziji “Living in the Past”). Sve su bonus skladbe ukratko odlične i zacijelo će razveseliti sve kolekcionare i ljubitelje grupe.
“Stand Up” je album na kojem su Jethro Tull pronašli svoje pravo poslanje i prepoznali se kao grupa sklona stalnom istraživanju novih glazbenih obzora, a istodobno cijelo vrijeme, ponajprije zahvaljujući Andersonovu karakterističnom vokalu i flauti te Barreovoj gitari, zadržava svoj izdaleka prepoznatljiv zvučni identitet. “Stand Up” nagrađuje slušatelja raznolikom mješavinom elemenata heavy rocka, folka, klasične glazbe, bluesa i jazza, uvijek zavijenom u kompaktne okvire, ponajprije što se tiče duljine skladbi. Doista je nevjerojatno kako ovaj album i danas zvuči izuzetno svježe. “Stand Up” je inače za grupu značio i izniman komercijalni uspjeh jer im je donio 1. mjesto na britanskoj ljestvici tadašnjih izdanja. Ian je jednom čak izjavio da mu je to najdraži Tull album. Nedvojbeno je riječ o njihovu prvom klasiku, jednom od najboljih djela grupe te osnovi na kojoj su počeli graditi i usavršavati svoj daljnji glazbeni izraz. Iako to nipošto nije njihov najbolji album, jer su kasnije stvorili još hrpu zanimljivijih i naprednijih djela, “Stand Up” bio bi vjerojatno onaj njihov album koji bih dao poslušati nekome tko se tek upoznaje s njihovom glazbom.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, hammond orgulje, klavir, mandolina, balalajka, bouzouki, usna harmonika
Martin Barre – električna gitara, flauta na “Jeffrey Goes To Leicester Square” i “Reasons For Waiting”
Glenn Cornick – bas gitara
Clive Bunker – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenik:
David Palmer – gudački aranžman i dirigiranje na “Reasons For Waiting”
Produkcija
Ian Anderson i Terry Ellis
Popis skladbi
1. A New Day Yesterday (4:10)
2. Jeffrey Goes To Leicester Square (2:12)
3. Bourée (3:47)
4. Back To The Family (3:48)
5. Look Into The Sun (4:21)
6. Nothing Is Easy (4:26)
7. Fat Man (2:52)
8. We Used To Know (4:00)
9. Reasons For Waiting (4:06)
10. For A Thousand Mothers (4:13)
Trajanje albuma: 37:55
Bonus skladbe na reizdanju:
11.Living in the past* (3:23)
12.Driving Song* (2:44)
13.Sweet Dream* (4:05)
14.17* (3:07)
