Izvođač: Cream
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1969
Cream su od samog početka važili za jednu od onih grupa koje ne pristaju na kompromise. I ako je to na početku njihova puta vrijedilo uglavnom za njihove “žive” nastupe, ubrzo se slično počelo događati i u međusobnim odnosima. Do ljeta 1968. već su se jako poljuljani odnosi toliko zaoštrili da je grupa ubrzo objavila svoj oproštaj od glazbenih pozornica, a on se dogodio 26. studenoga u londonskom Royal Albert Hallu. Unatoč svemu Goodbye ponovno sadrži puno grandiozne medigre, te pokazuje energiju, tipičnu za “najveći trio svih vremena”, kako ga tako često volimo zvati.
Goodbye, izdan u ožujku 1969., zapravo je “posmrtni”, nekakav oproštajni album, koji je barem malo zadovoljio legije obožavatelja koji se još uvijek nikako nisu mogli pomiriti s raspadom grupe. Unatoč svemu, Goodbye je dostignuće vrijedno zavisti, na koje momci mogu biti ponosni, a ujedno dokaz da su i dalje sposobni stvarati na za njih očekivano visokoj razini. Ovaj “zbogom” nas najprije okreće s tri live snimke, snimljene na posljednjoj turneji, gdje je riječ o tipičnom prikazu snage, karakteristične za njihove nastupe, s jednom važnom razlikom. Prvi put je naime primjetan jaz koji svakog člana postavlja u njegov vlastiti kut, iz kojeg se međusobno više iz daljine obračunavaju. To doduše ne znači da su momci ikako zaspali na lovorikama, ali je prije svega na I’m So Glad primjetno zanimljivo disharmonično plutanje bas linije Jacka Brucea! Očito je da momci žele razbiti monotoniju, ali kao pojedinci time posvuda vuku svatko u svoju stranu. Zanimljivi, i pošteno pojačani, su Politician te Sitting On Top Of The World, ponajprije potonja, uz koju se, zahvaljujući Jacku Bruceu, zemlja jako trese. Izvedba ovih triju bisera inače je odlična, ali ipak nikako ne nadmašuje koncertni dio Wheels Of Fire.
Boljim dijelom albuma smatraju se posljednje tri skladbe, među kojima se ističu ponajprije What A Bringdown, koja važi za jedan od boljih trenutaka albuma, te oproštajni hit Badge, čiji je autor uz Claptona sam gospodin George Harrison. Skladba koja kao da najavljuje Ericov nastavak glazbenog puta u ulozi solističkog izvođača, svojom tajanstvenom energijom daje za razmišljanje. Posljednju riječ, barem što se Cream tiče, s Doing That Scrapyard Thing želi i dvojac Bruce – Brown, koji poput mnogih njihovih prijašnjih tvorevina djeluje zabavno šaljivo, a istodobno snažno podsjeća na neku od posljednjih skladbi Beatlesa. Posvuda snažno prisutna atmosfera, koja jako miriše na tužan rastanak, najljepše se zrcali u već spomenutoj What A Bringdown, čiji autor Ginger Baker na nju može biti doista ponosan. Bruce svojim dubokim vokalom, punim emocija, još posljednji put pokazuje cijelo svoje majstorstvo, koje uz Claptonovu i Bakerovu pomoć slijeva u fantaziju, koja se pokazuje kao idealan završetak i više nego dostojan oproštaj ovog neponovljivog glazbenog kolektiva, zaslužnog za neka od najboljih ostvarenja u glazbi uopće, zvanog Cream.
Postava
Eric Clapton: gitara/vokal
Jack Bruce: bas/vokal
Ginger Baker: bubnjevi
Produkcija
Felix Pappalardi
Popis skladbi
1.I’m So Glad
2.Politician
3.Sitting On Top Of The World
4.Badge
5.Doing That Scrapyard Thing
6.What A Bringdown
Trajanje albuma: 30.22
