Izvođač: Wilson, Steven
Izdavačka kuća: K-Scope Records
Izdanje: 2011
Trajanje: 83:02
Ocjena: 5/5
Steven Wilson posljednjih se godina pojavljuje kao jedno od najprominentnijih imena u malom moru žanrova kroz koje stvara, a ponajprije je poznat kao frontman modernih progresivaca Porcupine Tree. Britanci su kao jedan od rijetkih bendova progresivnorockovskog kova uspjeli probiti se među “autotunane” tinejdžerske zvijezde i generični elektronski kreiran beat te probuditi iz sna već kojih 30 godina uspavanu nadu glazbenih đankija u aktivnu popularnu (progresivnu) glazbenu scenu, gdje je kvaliteta samorazumljiva. No Stevena Wilsona predstavljati samo kroz Porcupine Tree krajnje je podcjenjivački – genijalni gitarski i inženjerski samouk nužno nadilazi uskogrudno izjednačavanje s Porcupine Tree. Svojim bezbrojnim projektima pokazuje neizmjerno znanje kroz gitaru, vokal ili pak manipuliranjem zvukom, masteringom i miksanjem, jer nikada i nikad ne ostaje samo u granicama onog retro zvuka sedamdesetih, nego vuče utjecaje iz drona, post-punka, psihodelije, tvrđih vrsta metala, shoegazea, naravno i jazza te naposljetku čak i popa. Tome potvrdno slijede i njegovi projekti – Porcupine Tree s modernom interpretacijom progresivnog rocka, Blackfield s melankoličnim pop dahom i trominutnim “hitovima”, No-Man se približava Wilsonovoj psihodeličnoj i kozmičkoj ideji glazbe, Bass Communion je prožet teškim basovima i repeticijom jedinstvenog distorziranog i razmazanog tona, što je cjelokupni smisao drone zvukova, a u nekim ostalim projektima vidi se i Wilsonova sklonost bendovima kao što su The Cure i My Bloody Valentine (u Wilsonovim Cover projektima naime Wilson reinterpretira “A Forest” post-punkera The Cure, a shoegaze ima veliku ulogu u Stevovu prvijencu “Insurgentes”). Posredno, kao samouki producent, Wilsonovo se ime pojavljuje na još više albuma nego u njegovim primarnim projektima, jer je posljednjih godina jedan od najtraženijih manipulatora zvuka u vodama progresivne scene. Upravo zato tek solistički album daje mogućnost da potpuno upoznamo njegov genij, s posve vlastitim utjecajima, vlastitom produkcijom, vlastitim osjećajima i (glazbenim) htijenjima.
Upravo to govorio je i Steven Wilson u zadnjim intervjuima kad su ga pitali kako gleda na svoj drugi solo album “Grace for Drowning”. Prvi, “Insurgentes”, doživio je relativan uspjeh i kod ljubitelja progresivne glazbe i kod ostalih glazbenih nadobudnika, jer sam album ima puno manje utjecaja progresivnog rocka nego što bi se očekivalo. Wilson tvrdi da je u to vrijeme najviše bio pod utjecajem shoegazea i post-punka, što je kroz ambijentalni izgled skladbi na albumu bez problema jasno. U intervjuima jednako tvrdi za “Grace for Drowning” – budući da je u posljednje vrijeme zvučno ponovno obrađivao diskografiju jedne od najvećih progresivnorockovskih skupina King Crimson, čini mu se logično da je mnogo inspiracije za svoj novi album pokupio upravo kod njih (inače je Wilson oduvijek uspoređivan s Frippom, ponajprije zbog neobičnih akorada i solaža koji se grade na nekakvoj antimelodiji i disonanci), a istodobno, kao što je spomenuto, govori o tome kako je na solo projektu napokon neograničen kad su u pitanju želje i ideje, jer je u mnogim njegovim bendovima nastajanje skladbi harmonija i simbioza članova (Wilson natuknjuje da netko u Porcupine Tree ne voli jazz, u Blackfieldu je Aviv lud za trominutnim pop strukturama itd.); no ujedno je u svom vremenu djelovanja već toliko zaslovio da bez problema pronađe točno određenog glazbenika za točno određenu skladbu odnosno instrument, čime se Britanac razotkrio i kao veliki vođa i sveobuhvatni dirigent, što je kod “Grace for Drowning” bio najprije, tek onda glazbenik.
“Grace for Drowning”, koji tako uključuje više od 10 glazbenika, podijeljen je na dva dijela – “Deform to Form a Star” i “Like Dust I Have Cleared From My Eye”, a bonus disk, priložen samo Deluxe ediciji, sadrži i treći dio, nazvan “The Map” (s demo snimkama i komadima koje je Wilson isključio iz koncepta prvih dvaju dijelova). Prva stvar koja se primijeti nakon prvog slušanja zasigurno je neka nekonstantnost, čudno njihajuće nadiranje i padanje napetosti, tmurnosti, naizgled nespretno plesanje distorzirane atonalnosti i prelijepih melankoličnih harmonija te konačni učinak kad sve zvuči nekako razdvojeno i djeluje na gledatelja izrazito psihofizički neugodno. Prijelazi među skladbama zbunjuju nas, izbacuju iz tračnica i izvlače iz slušateljskog raspoloženja; barem se tako čini na prvi pogled. Ako zagrebemo dublje, upravo je takav pristup ono što genijalno maskira izrazito tanku crvenu nit koju Steven Wilson šije kroz naše uši i pritom nas neprestano bode iglom u bubnjić, ono što tako snažno djeluje na naše nesvjesno, nekognitivno, što pronalazi osjećaje i raspoloženja za koje smo bili uvjereni da ih nema i šalje ih neurološkim putovima do naših okrajaka – naime kad se konačno pomirimo s time da nije riječ o običnom albumu i da zato zahtijeva neobična slušatelja, tek tada uživamo u svekolikom Wilsonovu geniju. Istodobno je takav pristup posve osoban, Stevenov, i ukazuje na ono o čemu sam pisao prije – o glazbenikovu osobnom njihanju među žanrovima, preferencijama, glazbenim fazama i trenutnim utjecajima. King Crimson već je jedan takav utjecaj, koji je najuočljiviji na nevjerojatnom instrumentalu, izrazito modernoj interpretaciji Crimsona iz sedamdesetih, koji su već tada bili ispred svog vremena, nazvanom “Sectarian”. “Frippovski” gitarski rifovi i pasaži, stvaranje nenadmašnog vrhunca orguljama te Elton Deanov (saksofonist legendarnih Canterburyjaca Soft Machine) nasljednik Theo Travis s tmurnim i mjestimice free-jazzovski orijentiranim soprano saksofonom osnovna su formula za postizanje ambijentalno-shizofrenih pejzaža eklektičnog King Crimson svijeta. Prije “Sectarian” nas u “Deform to Form a Star” provede dvominutni naslovni komad, atmosferično prelijep, melankolično popovski usmjeren duet između Rudessa na klaviru i Wilsona s popevkarskim “lalala-njem” za mikrofonom. Tako imamo, nasuprot “Sectarian”, kod “Grace for Drowning” osnovnu formulu za radijsku pjesmicu, no rezultat je nešto posve drukčije, nešto s potpuno osebujnom ulogom, što i samo po sebi ispada jezivo, napeto, kao najava nadolazeće apokaliptične oluje. Ozbiljno – Wilson se ni kod pjesmica ne šali. Ili odsvira dur akord.
Ponekad nam se tako učini da se Wilson, blago rečeno, igra s nama. Ne onu igru mačke s mišem, više u stilu da provjerava hoće li slušatelj cijelu igru odigrati i pridružiti mu se, a na kraju iskreno nasmiješiti i udariti ga po ruci. Jer ako je “Grace for Drowning” bila zatišje pred apokaliptičnom olujom s maskom pjesmice, onda je “Deform to Form a Star” još jedna, barem stilski, jednaka Wilsonova maškarada. Ovaj put naime uzima sve poznate progresivne forme glazbene cjeline, nepravilne ritmove, izvanvremenske breakove, epsku dužinu, “kingcrimsonovske” zahvate (naposljetku u skladbi bas gitaru svira Tony Levin) i pravi pjesmicu. Sa free-jazzovskom Travisovom klarinetom, s prog-metalskim gitarskim rifom i solom, s drone šumovima eksperimentalnih razmjera. Kad ste zadnji put mogli odzviždati eksperimentalnu progresivnorockovsku skladbu?
Žanrovskoj sinesteziji tako se ne vidi ni kraja ni konca. Iako u manjoj mjeri, u sljedećim skladbama prvog dijela redaju se gore spomenuti utjecaji – recimo post-punk u petoj “Postcard”, pa tmurne gregorijanske arije u “Raider Prelude”, uvodu u čak dobrih 23 minute dugu skladbu “Raider”, koja je inače predzadnji komad drugog dijela albuma itd. Treba spomenuti i “Remainder the Black Dog”, prvi promo komad objavljen prije izdanja “Grace for Drowning”, još jedan unikatan umnožak hrpe žanrova, neobičnih prijelaza pojedinih instrumenata (gdje prednjači Nick Beggs na Chapman stick bas gitari) i gitarskog sola Genesisova gitarskog heroja Stevea Hacketta.
“Like Dust I Have Cleared From My Eye” počinje u drukčijem stilu od prvog dijela – ovaj put shizofrenija primarno teče kroz crnilo Wilsonova lirskog pera, a ne kroz zvučne zavjese gitarskih efekata i (anti)melodija (iako ni ovaj put potonje ne zaostaje puno) te općih glazbenih kakofonija. “Index” je priča o serijskom ubojici s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, sakupljaču ljudi i njihovih prošlosti, a motiv se ne pojavljuje prvi put u Wilsonovoj glazbi. Sam kaže da je opsjednut njima i guta knjige s pričama i profilima takvih ljudi. Instrumentalno podupire svoj tekst raznovrsnim post-rockovskim uzorcima, koji se u dotičnim žanrovskim komadima nekako nasnaže na instrumental – čudni šumovi, neodredivi zvukovi i slične mrvice i djelići, napravljeni matricom, koji inače obitavaju izvan glazbenog konteksta. Istoimenoj skladbi drugog dijela doduše slijedi “Track One”, no “Raider II” je onaj komad, ne komad, cijela odiseja po Delfskom “Spoznaj samoga sebe”, po paučinama ljudskog uma, koja je bit možda ne samo drugog dijela, nego cijelog “Grace for Drowning” – naime sažima cijelu ploču, čime sažima i cjelokupno Wilsonovo stvaranje i svrhu njegova htijenja da utječe na psihofiziku nesvjesne strane ljudske desne polovice mozga i kognitivne lijeve polovice (pitanje je naravno je li to doista njegova svrha, no ne možemo ne izgubiti se u magičnosti brojeva u konstrukciji Wilsonovih komada). I ovaj put imamo motiv serijskog ubojice, tako da je shizofreničnost glazbe, koju Wilson tako fenomenalno definira, čak je i personificira i dodaje joj takav pridjev, barem djelomično zajamčena, a opravdava i svu onu nekonstantnost i njihanje koji su prisutni na albumu. Ovaj put se prije nego na djela koja serijskog ubojicu čine takvim kakav jest usredotočuje na njegovo “zašto” iza tih djela i pokušava njegovu svijest predstaviti instrumentalno – to mu većinom nenadmašno uspijeva s utjecajem drone glazbe, koji pomaže i epskosti komada. To podupire i činjenica da je Wilson tijekom stvaranja drugog dijela albuma pripremao i novi Bass Communion album “Cenotaph”, no to je prije nego slučajnost, jer kroz drone glazbu Wilson lakše istražuje i uvjerljivo prikazuje unutarnji labirint bezbrojnih neuroloških paukovih mreža, samosvojnih, samostalnih i odvojenih od stvarnosti, koji obitava u rasutom umu serijskog ubojice. Posljedično i komad izgleda upravo tako – u rasulu, ne zbunjen, nego namjerno odsječen od realne percepcije prostora i vremena koji pripadaju glazbi, bez očitog početka i kraja, kaotičan red, uređen kaos, kako već hoćete. Upravo zato “Raider II” ima tako snažan utjecaj na slušatelja. Nastao je izravno kao zvučni model mozga, kao nekakvo glasovno zrcalo uma, kao da je Wilson na rendgenskoj snimci mozga vidio note i odsvirao ih, čime stvara izravnu vezu između uma i glazbe već na samom početku. I ta veza između uma i glazbe nikada ne puca, nikada se ne kida, što osjeća i slušatelj te se još više i sam kroz glazbu, koja djeluje kao medij, povezuje s umom serijskog ubojice. I nikad ne očekuje da uvid u tako tmuran i empatičan um može donijeti takvu ekstazu.
Album završava istoimena skladba drugog dijela “Like Dust I Have Cleared From My Eye”. Wilson izlazi iz shizofrene psihodelije raspadajućeg i uništavajućeg uma i vraća se u svijet običnih smrtnika, iako ne staje na “realno” tlo, nego nekako lebdi iznad njega, s eteričnim vokalima i nježnim orguljaškim zvukom, sporim, pulsirajućim bubnjevima i jednom za promjenu gitarskom melodijom koja ne zvuči tmurno, samo prelijepo tužno i melankolično, “blackfieldovski”. Ako slučajno nabavite Deluxe verziju albuma, ekstazu ćete moći još malo produljiti, jer uz tri komada koja su ispala iz koncepta albuma dobivate i tri demo snimke, tri “pre-miksa”, zamisli (pre-Raider, pre-Raider II i pre-Remainder The Black Dog), koje vam omogućuju još i uvid u Wilsonov um i proces nastajanja glazbe kod njega. Prve tri skladbe svakako nastavljaju kvalitetu prvih dvaju dijelova primarnog albuma, a skice dviju od najboljih skladbi zvuče još iskonskije i bliže pravom Wilsonu, jer su stvorene prije produkcije koja je napravljena tako da skladbe zvuče progresivnije rockovski, iako i dalje unikatno Wilsonu, no zato pokazuju da se njegova ljubav prije nego u progu krije u droneu, post-punku i sličnim žanrovima te tek fuzija svih njih donosi progresivni rock kakav razumije i ima stalno na umu Steven Wilson.
“Grace for Drowning” nije album progresivnog rocka. “Grace for Drowning” uopće nije glazbeni album per se. “Grace for Drowning” jednostavno je umjetnost. Umjetnost zvukova, slova i naposljetku slika. A ako su Grci umjetnike štovali kao bogove i ako je (navodno) Eric Clapton bio bog, bio bi Pozejdon; Zeus je naime Steven Wilson.
Postava
Steven Wilson – klavir, električna gitara, bas gitara, klavijature, udaraljke
Jordan Rudess – klavir
Steve Hackett – električna gitara
Sand Snowman – akustična gitara
Tony Levin – bas gitara, stick bas gitara
Trey Gunn – bas gitara, Warr gitara
Nick Beggs – bas gitara, stick bas gitara
Markus Reuter – U8 gitara
Nic France – bubnjevi
Pat Mastelotto – bubnjevi
Theo Travis – saksofon, klarinet, flauta
Ben Castle – klarinet
London Session Orchestra – gudači
Dave Stewart – gudači
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
Disk 1: Deform to Form a Star
1. “Grace for Drowning” 2:06
2. “Sectarian” 7:41
3. “Deform to Form a Star” 7:51
4. “No Part of Me” 5:45
5. “Postcard” 4:29
6. “Raider Prelude” 2:23
7. “Remainder the Black Dog” 9:27
Disk 2: Like Dust I Have Cleared from My Eye
1. “Belle de Jour” 2:59
2. “Index” 4:49
3. “Track One” 4:16
4. “Raider II” 23:21
5. “Like Dust I Have Cleared from My Eye” 8:01
Disk 3: The Map (Deluxe Edition)
1. “Home in Negative” 3:00
2. “Fluid Tap” 5:45
3. “The Map” 3:30
4. “Raider Acceleration” 6:15
5. “Black Dog Throwbacks” 2:30
6. “Raider II (Demo Version)” 21:15
