Izdavač: K-Scope Records
Godina izdanja: 2011
Produkcija: Steven Wilson
Trajanje albuma: 83.03
Žanr: Progressive Rock / Art Rock
Steven Wilson se posljednjih godina pojavljuje kao jedno od najprominentnijih imena u malom moru žanrova kroz koje stvara, a prije svega je poznat kao frontman modernih progresivaca Porcupine Tree. Britanci su kao jedan od rijetkih bendova progresivnorockovskog kova uspjeli probiti se među “autotunane” tinejdžerske zvijezde i generični elektronski kreirani beat te probuditi iz sna već kojih 30 godina uspavanu nadu glazbenih đankija u aktivnu popularnu (progresivnu) glazbenu scenu, gdje je kvaliteta samorazumljiva. Međutim, Stevena Wilsona predstavljati samo kroz Porcupine Tree krajnje je podcjenjivački – genijalni gitarski i inženjerski samouk nužno nadilazi uskogrudno izjednačavanje s Porcupine Tree. Svojim bezbrojnim projektima pokazuje neizmjerno znanje kroz gitaru, vokal ili pak manipuliranje zvukom, masteringom i miksanjem, jer nikada i nikad ne ostaje samo u granicama onog retro zvuka sedamdesetih, nego vuče utjecaje iz drona, post-punka, psihodelije, tvrđih vrsta metala, shoegazea, naravno i jazza te naposljetku čak i popa. Tome potvrdno slijede i njegovi projekti – Porcupine Tree s modernom interpretacijom progresivnog rocka, Blackfield s melankoličnim pop pridahom i trominutnim “hitovima”, No-Man se približava Wilsonovoj psihodeličnoj i kozmičkoj ideji glazbe, Bass Communion je prožet teškim basovima i repeticijom jedinstvenog distorziranog i razmazanog tona, što je cijeli smisao drone zvukova, a u nekim ostalim projektima vidi se i Wilsonova sklonost bendovima kao što su The Cure i My Bloody Valentine (u Wilsonovim Cover projektima naime Wilson reinterpretira “A Forest” post-punkera The Cure, a shoegaze ima veliku ulogu u Stevovu prvijencu “Insurgentes”). Posredno, kao samouki producent, Wilsonovo se ime pojavljuje na još više albuma nego u njegovim primarnim projektima, jer je posljednjih godina jedan od izrazito najtraženijih manipulatora zvuka u vodama progresivne scene. Upravo zato tek solistički album omogućuje da u potpunosti upoznamo njegov genij, s posve vlastitim utjecajima, vlastitom produkcijom, vlastitim osjećajima i (glazbenim) htijenjima.
Upravo je to u posljednjim intervjuima govorio i Steven Wilson kad su ga pitali kako gleda na svoj drugi solo album “Grace for Drowning”. Prvi, “Insurgentes”, doživio je relativan uspjeh kod ljubitelja progresivne glazbe kao i kod ostalih glazbenih nadobudnika, jer sam album ima puno manje utjecaja progresivnog rocka nego što bi se očekivalo. Wilson tvrdi da je u to vrijeme bio najviše pod utjecajem shoegazea i post-punka, što je kroz ambijentalnu sliku skladbi na albumu bez poteškoća jasno. U intervjuima jednako tvrdi za “Grace for Drowning” – budući da je u posljednje vrijeme zvučno ponovno obrađivao diskografiju jedne od najvećih progresivnorockovskih skupina King Crimson, čini mu se logičnim da je puno inspiracije za svoj novi album pokupio upravo kod njih (inače je Wilson oduvijek uspoređivan s Frippom, ponajprije zbog neobičnih akorada i solaža koje grade na nekakvoj antimelodiji i disonanci), a istodobno, kao što je spomenuto, govori o tome kako je na solo projektu napokon neograničen kad su u pitanju želje i ideje, jer je u mnogim njegovim bendovima nastajanje skladbi harmonija i simbioza članova (Wilson nagovijesti da netko u Porcupine Tree ne voli jazz, u Blackfieldu je Aviv zaljubljen u trominutne pop strukture itd.); ujedno je u svom vremenu djelovanja već toliko ušao u slavu da si istodobno bez poteškoća pronađe točno određenog glazbenika za točno određenu skladbu odnosno instrument, čime se Britanac otkrio i kao veliki vođa i sveopći dirigent, što je kod “Grace for Drowning” bio ponajprije, a tek onda glazbenik.
“Grace for Drowning”, koji tako uključuje više od 10 glazbenika, podijeljen je na dva dijela – “Deform to Form a Star” i “Like Dust I Have Cleared From My Eye”, a bonus disk, priložen samo Deluxe ediciji, sadrži i treći dio, nazvan “The Map” (s demo snimkama i komadima koje je Wilson isključio iz koncepta prvih dvaju dijelova). Prva stvar koja se primijeti nakon prvog slušanja zasigurno je neka nekonstantnost, čudno oscilirajuće rastenje i padanje napetosti, mračnosti, naizgled nespretno poplesivanje distorzirane atonalnosti i prelijepih melankoličnih harmonija te konačni učinak kad sve nekako zvuči razdvojeno i djeluje na slušatelja izrazito psihofizički neugodno. Prijelazi među skladbama zbunjuju nas, izbacuju iz kolosijeka i izbacuju iz slušateljskog raspoloženja; barem se tako čini na prvi pogled. Ako zagrebemo dublje, upravo je takav pristup ono što genijalno maskira izrazito tanku crvenu nit koju Steven Wilson šije kroz naša uha i pritom nas neprestano bocka iglom u bubnjić, onu koja tako snažno djeluje na naše nesvjesno, nekognitivno, koja pronalazi osjećaje i raspoloženja za koje smo bili uvjereni da ih nema i šalje ih neurološkim putovima do naših ekstremiteta – naime kad se konačno pomirimo s tim da ne govorimo o običnom albumu i da zato zahtijeva neobična slušatelja, tek tada uživamo u cijelom Wilsonovu geniju. Ujedno je takav pristup posve osoban, Stevenov, i pokazuje na ono o čemu sam pisao prije – o glazbenikovu osobnom oscilitanju među žanrovima, preferencijama, glazbenim fazama i trenutnim utjecajima. King Crimson je jedan takav utjecaj, koji je najočitiji na nevjerojatnom instrumentalu, iznimno modernoj interpretaciji Crimsona iz sedamdesetih, koji su već tada bili ispred svog vremena, nazvanom “Sectarian”. “Frippovski” gitarski riffovi i pasaži, stvaranje nenadmašnog vrhunca s orguljama te Elton Deanov (saksofonist legendarnih Canterburyjaca Soft Machine) nasljednik Theo Travis s mračnim i mjestimice free-jazzovski orijentiranim sopran saksofonom osnovna su formula za postizanje ambijentalno-shizofrenih pejzaža eklektičnog King Crimson svijeta. Prije “Sectarian” nas u “Deform to Form a Star” provede dvominutna naslovna skladba, atmosferično prelijepa, melankolično popevkaški usmjeren duet između Rudessa na klaviru i Wilsona s popevkaškim “lalala” za mikrofonom. Tako imamo suprotno od “Sectarian” kod “Grace for Drowning” osnovnu formulu za radijsku pjesmicu, no rezultat je nešto posve drugačije, nešto s potpuno osebujnom ulogom, koje i samo po sebi ispada jezivo, napeto, kao najava nadolazeće apokaliptične oluje. Ozbiljno – Wilson se ni kod pjesmica ne šali. Ili odsvira dur akord.
Ponekad nam se tako učini da se Wilson, blago rečeno, igra s nama. Ali ne onom igrom mačke i miša, više u stilu da iskušava slušatelja hoće li shvatiti cijelu igru i pridružiti mu se, a na kraju iskreno se nasmiješiti i udariti ga po ruci. Jer ako je “Grace for Drowning” bila zatišje pred apokaliptičnom olujom s maskom pjesmice, onda je “Deform to Form a Star” još jedna, barem stilski, ista Wilsonova maškarada. Ovaj put naime uzme sve poznate progresivne forme glazbene cjeline, nepravilne ritmove, izvanvremenske breakove, epsku dužinu, “kingcrimsonovske” zahvate (naposljetku u skladbi bas gitaru svira Tony Levin) i napravi pjesmicu. Sa free-jazzovskim Travisovim klarinetom, s prog-metalskim gitarskim riffom i solom, s drone šumovima eksperimentalnih razmjera. Kada ste zadnji put mogli otfmidžvižduk eksperimentalnu progresivnorockovsku skladbu?
Žanrovskoj sinesteziji tako se ne vidi ni kraj ni konac. Iako u manjoj mjeri, u sljedećim skladbama prvog dijela redaju se gore spomenuti utjecaji – primjerice post-punk u petoj “Postcard”, pa mračne gregorijanske arije u “Raider Prelude”, uvodu u dobrih 23 minute dugu skladbu “Raider”, koja je inače predzadnji komad drugog dijela albuma itd. Treba spomenuti i “Remainder the Black Dog”, prvi promo komad, objavljen prije izdanja “Grace for Drowning”, još jedan unikatan umnožak hrpe žanrova, neobičnih prijelaza pojedinih instrumenata (gdje prednjači Nick Beggs na Chapman stick bas gitari) i gitarskog sola Genesisova gitarskog heroja Stevea Hacketta.
“Like Dust I Have Cleared From My Eye” počinje u drugačijem stilu nego prvi dio – ovaj put shizofrenija primarno teče kroz tintu Wilsonova lirskog pera, a ne kroz zvučne zavjese gitarskih efekata i (anti)melodija (iako ni ovaj put potonje ne zaostaje puno) te općih glazbenih kakofonija. “Index” je priča o serijskom ubojici s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, sakupljaču ljudi i njihovih prošlosti, motiv koji se ne pojavljuje prvi put u Wilsonovoj glazbi. Sam kaže da je opsjednut njima i guta knjige s pričama i profilima takvih. Instrumentalno potkrepljuje svoj tekst najrazličitijim post-rockovskim uzorcima, koji se u dotičnim žanrovskim komadima nekako nameću na instrumental – čudni šumovi, neodredivi zvukovi i slični djelići i čestice, napravljeni matricom, koji inače obitavaju izvan glazbenog konteksta. Istoimenoj skladbi drugog dijela inače slijedi “Track One”, no “Raider II” je onaj komad, ne komad, cijela odiseja po Delfijskom “Spoznaj samoga sebe”, po paučinama ljudskog uma, koja je bit možda ne samo drugog dijela, nego cijelog “Grace for Drowning” – sažima naime cijelu ploču, čime sažima i cjelokupno Wilsonovo stvaralaštvo i svrhu njegova htijenja da utječe na psihofiziku nesvjesne strane ljudske desne polovice mozga i kognitivne lijeve polovice (pitanje je naravno je li to doista njegova svrha, no ne možemo a da se ne izgubimo u magičnosti brojeva u konstrukciji Wilsonovih komada). I ovaj put imamo motiv serijskog ubojice, tako da je shizofreničnost glazbe, koju Wilson tako fenomenalno definira, čak je i personificira i dodaje joj takav pridjev, barem djelomično zajamčena, a opravdava i svu onu nekonstantnost i oscilacije koje su prisutne na albumu. Ovaj put se prije nego na djela koja serijskog ubojicu čine takvim kakav jest usredotoči na njegovo “zašto” iza tih djela i pokušava njegovu svijest predstaviti instrumentalno – to mu većinom nenadmašno uspijeva svojim utjecajem drone glazbe, koja pomaže i epskosti komada. To podupire i činjenica da je Wilson tijekom stvaranja drugog dijela albuma pripremao i novi Bass Communion album “Cenotaph”, no to je prije nego slučajnost, jer kroz drone glazbu Wilson lakše istražuje i uvjerljivo prikazuje unutarnji labirint bezbrojnih neuroloških paučinastih mreža, samosvojnih, samostalnih i odvojenih od stvarnosti, koja obitava u razorenom umu serijskog ubojice. Posljedično i komad izgleda upravo takav – u raspadu, ne zbunjen, nego namjerno odsječen od realne percepcije prostora i vremena koji pripadaju glazbi, bez očitog početka i kraja, kaotičan red, uređen kaos, kako god hoćete. Upravo zato “Raider II” ima tako snažan utjecaj na slušatelja. Nastao je izravno kao zvučni model mozga, kao nekakvo glasovno zrcalo uma, kao da je Wilson na rendgenskoj snimci mozga vidio note i odsvirao ih, čime stvara izravnu vezu između uma i glazbe već na samom početku. I ta veza između uma i glazbe nikada ne puca, nikada se ne kida, što osjeća i slušatelj i, štoviše, sam se kroz glazbu, koja djeluje kao medij, povezuje s umom serijskog ubojice. I nikad ne očekuje da uvid u tako mračan i empatičan um može donijeti takvu ekstazu.
Album završava istoimena skladba drugog dijela “Like Dust I Have Cleared From My Eye”. Wilson izlazi iz shizofrene psihodelije raspadajućeg i uništavajućeg uma te se vraća u svijet običnih smrtnika, iako ne staje na “realno” tlo, nego nekako lebdi iznad njega, s eteričnim vokalima i nježnim orguljskim zvukom, sporim, pulsirajućim bubnjevima i jednom za promjenu gitarskom melodijom koja ne zvuči mračno, samo prelijepo tužno i melankolično, “blackfieldovski”. Ako slučajno nabavite Deluxe verziju albuma, ekstazu ćete moći još malo produljiti, jer osim triju komada koji su ispali iz koncepta albuma dobivate i tri demo snimke, tri “pre-miksa”, zamisli (pre-Raider, pre-Raider II i pre-Remainder The Black Dog), koje vam omogućuju još i uvid u Wilsonov um i proces nastajanja glazbe kod njega. Prve tri skladbe svakako nastavljaju kvalitetu prvih dvaju dijelova primarnog albuma, a nacrt dviju od najboljih skladbi zvuči još iskonskije i bliže pravom Wilsonu, jer su nastale prije produkcije koja je napravljena tako da skladbe zvuče progresivnije rockovski, iako još uvijek unikatno Wilsonu, no zato pokazuju da se njegova ljubav prije nego u progu krije u dronu, post-punku i sličnim žanrovima te tek fuzija svih njih donosi progresivni rock kakvim ga razumije i kakav ima neprestano na umu Steven Wilson.
“Grace for Drowning” nije album progresivnog rocka. “Grace for Drowning” uopće nije glazbeni album per se. “Grace for Drowning” je jednostavno umjetnost. Umjetnost zvukova, slova i naposljetku slika. A ako su Grci božanski štovali umjetnike i ako je (navodno) Eric Clapton bio bog, bio bi Posejdon; Zeus je naime Steven Wilson.
autor: Tine Kolenik
ocjena: 10 / 10
Popis skladbi:
Disk 1: Deform to Form a Star
1. “Grace for Drowning” 2:06
2. “Sectarian” 7:41
3. “Deform to Form a Star” 7:51
4. “No Part of Me” 5:45
5. “Postcard” 4:29
6. “Raider Prelude” 2:23
7. “Remainder the Black Dog” 9:27
Disk 2: Like Dust I Have Cleared from My Eye
1. “Belle de Jour” 2:59
2. “Index” 4:49
3. “Track One” 4:16
4. “Raider II” 23:21
5. “Like Dust I Have Cleared from My Eye” 8:01
Disk 3: The Map (Deluxe Edition)
1. “Home in Negative” 3:00
2. “Fluid Tap” 5:45
3. “The Map” 3:30
4. “Raider Acceleration” 6:15
5. “Black Dog Throwbacks” 2:30
6. “Raider II (Demo Version)” 21:15
Postava:
Steven Wilson – klavir, električna gitara, bas gitara, klavijature, udaraljke
Jordan Rudess – klavir
Steve Hackett – električna gitara
Sand Snowman – akustična gitara
Tony Levin – bas gitara, stick bas gitara
Trey Gunn – bas gitara, Warr gitara
Nick Beggs – bas gitara, stick bas gitara
Markus Reuter – U8 gitara
Nic France – bubnjevi
Pat Mastelotto – bubnjevi
Theo Travis – saksofon, klarinet, flauta
Ben Castle – klarinet
London Session Orchestra – gudači
Dave Stewart – gudači
