Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Procol Harum
Izdavač: Chrysalis Records
Izdanje: 1973
Trajanje: 41:09
Ocjena: 4/5
»Grand Hotel«, šesti studijski album legendarnih britanskih pionira progresivnog rocka Procol Harum, bio je vjesnik ‘novih vremena’; osjetnih stilskih promjena u dotadašnjem pristupu ovih majstora spajanja rocka i simfonike, koji su se zimzelenima poput »A Whiter Shade of Pale, »Shine On Brightly«, »A Salty Dog« i »Homburg« zauvijek upisali u srca glazbenih gurmana. Gitarista Davea Balla, koji je 1972. godine sudjelovao na njihovu prvom koncertnom albumu »Procol Harum Live in Concert with the Symphony Orchestra«, u to je vrijeme zamijenio Mick Grabham. Prethodni gitarist otišao je baš kad se band već slikao za naslovnicu albuma »Grand Hotel«, pa je Ballova glava na fotografiji ostala, ali ne i tijelo: ‘odrezano’ je i zamijenjeno Grabhamovim.
Unatoč tome što su u kratkom roku promijenili čak dva gitarista i dobili novog basista u Alanu Cartwrightu, Procol Harum su u razdoblju u kojem su definitivno napustili sve psihodelične i brojne bluesovske elemente iz prošlosti zakoračili u najstabilniju fazu svoje karijere, osobito kad je riječ o čvrstoći same postave. Iako »Grand Hotel« na prvi pogled djeluje kao konceptualni album, što vrijedi i za većinu tekstova koji se odnose na sve veće društveno raslojavanje, priča odnosno satira o snobovskom životu društvene ‘elite’ u skupom hotelu, prema riječima tekstopisca Keitha Reida, ne prelazi okvire naslovne skladbe. Reidovi su tekstovi ponovno posebno poglavlje za sebe, puni pronicljive društvene satire, a često i tipičnog engleskog crnog humora, što je tijekom cijele povijesti Procol Harum nedvojbeno bio blagoslov posebne vrste.
Središnji ‘zvijezda’ i supoglavar skupine, brkati pjevač i pijanist Gary Brooker, danas uz Reida jedini originalni član Procol Harum, sa svojim već gotovo poslovičnim vokalnim karizmom i suptilnim, često melodramatičnim klavirskim aranžmanima, koje vjerno dopunjuju šuštave orguljaške ‘tapete’ u režiji Chrisa Coppinga, očekivano je glavni nositelj pojedinih kompozicija na albumu »Grand Hotel«. Ne smije se zaboraviti spomenuti ni gitarista Grabhama, koji u svojim solažama vjerno nastavlja bluesovsku tradiciju originalnog gitarista Procol Harum, legendarnog Robina Trowera, iako je njegov stil osjetno manje profinjen i inovativan, a istodobno mu je namijenjeno i nešto manje prostora za improviziranje odnosno solističke inicijative.
Naslovna skladba, savršena burleska na snobovsku i bešćutnu englesku društvenu smetanu koja u kockarnici hotela Ritz u potocima šampanjca troši na leđima siromaha grubo ugrabljeni novac, sadrži oprezan klavirski uvod, nakon čega se na krilima raskošnih orguljaških aranžmana pretvori u pravu simfonijskorokersku orgiju, u kojoj ne manjka dramatičnih orkestralnih dionica, zborskih orkestralnih harmonija, ali ni podrugljivih plesnih ritmova na klaviru. Brookerov melankolični pjevački pristup primjereno je pun gorkog cinizma, dok Grabhamove melodične gitarske dionice usred sveopćeg simfonijskog raskoša unose i nešto očekivane epike. Preostale skladbe na albumu kraće su od šest minuta, no sadrže dovoljno kompleksnih elemenata i naglih ritmičkih preokreta da zvuče zanimljivo i za sve ‘malo zahtjevnije slušatelje’.
»Tojours l’amour«, podrugljiva satira na račun nevjerne žene, sadrži pakostan orguljaški motiv i sočne gitarske improvizacije, dok se Brooker vokalno ponovno pretvara u sarkastičnog ‘komedijaša’, pa od naizgled jednostavne skladbice stvaraju krajnje kontrastan zvučni vrtuljak. »A Rum Tale« je balada položena na suptilnu klavirsko-orguljašku melodiju, koja nostalgičnim ugođajem i tekstom o putovanjima u daleke krajeve podsjeća na ‘stare dobre’ mornarske priče, kakve je Reid svojedobno pripovijedao već na nezaboravnoj klasici »A Salty Dog«. »T.V. Caesar«, još jedna društvena burleska, ovaj put s tekstom o ovisnosti o televiziji, sadrži pompozne simfonijske aranžmane, inteligentno tempirane bubnjarske prijelaze te ponovno sjajan, izuzetno proživljen Brookerov pjevački nastup. Bradfordova prepredena gitarska improvizacija dodatno začini podrugljivo i ujedno (zahvaljujući orkestralno obojenim dionicama) veličanstveno ozračje.
Na »A Souvenir of London«, društvenoj satiri sa šaljivim akustičnogitarskim akordima i drskim orguljaškim teksturama, Brooker je vokalno osobito jedak. Procol Harum, koji nikad nisu štedjeli na ljutitim tekstovima na račun ukočenih engleskih sunarodnjaka, inače potječu iz grofovije Essex, koja pripada sjeveroistočnom londonskom okrugu. I na prilično udarnom i razigranom »Bringing Home the Bacon«, na kojem mračne orguljaške dionice podsjećaju na klasičnu glazbu iz kakvog horora, dok bezkompromisni ritam diktiraju prije svega oštre gitarske fraze, Brooker i Reid (kao autor teksta) ne mogu odoljeti da na podrugljiv način ne ‘prozbore’ riječ-dvije o siromaštvu i oštrim socijalnim razlikama koje su već tada nagrizale njihovu domovinu.
Na melodramatičnom standardu »For Liquorice John«, socijalnoj satiri alkoholizma, još jednog (ne samo) tipično britanskog društvenog problema, na kojem band iznenada postane smrtno ozbiljan, moćne Coppingove orguljaške dionice zauzimaju središnje mjesto, dok ništa manje ne oduševljava ni Brookerov srcedrapateljni pjevački nastup. Najneobičniji i u mnogočemu najzanimljiviji eksperiment na albumu ipak je nedvojbeno sakralno obojena balada »Fires (Which Burn Brightly)«, na kojoj Brookera na izvrstan način nadopunjuju ženske zborske vokalne harmonije u izvedbi (nažalost već pokojne) gostujuće francuske pjevačice Christiane Legrand. Ona svojim sopranom stvara ukusan kontrast između muško-ženskih vokalnih harmonija, dok oba pjevača na dramatičan način prate sakralno začinjeni orguljaški aranžmani.
Za zaključak albuma Procol Harum se na »Robert’s Box«, još jednoj burleski, ponovno pretvaraju u čopor neispravljivih šaljivdžija. Tekst se naravno ne odnosi na gitarista King Crimsona Roberta Frippa, nego na sličnog, ako ne i istog enigmatičnog ‘liječnika’, ‘doktora Roberta’, kojeg su svojedobno na albumu »Revolver« (1966) u istoimenoj skladbi na šaljiv način obradili već Beatlesi, jer je slavne i bogate opskrbljivao novim drogama poput amfetamina. Procol Harum se okome na ‘čarobni kotao’ tog ‘liječnika’, čiji identitet nikad nije razotkriven, ali i na njegova klijenta, ovisnika koji dolazi po novu dozu, što postižu moćnim orkestralnim aranžmanima te tu burlesku sasvim na kraju nakratko odvedu čak i u epske vode.
S obzirom na raskošne orkestralne aranžmane i učinkovito ismijavanje engleskog društva, »Grand Hotel« je i danas jedno od najboljih ostvarenja Procol Harum, a ujedno i jedno od njihovih posljednjih na kojima se još može govoriti o stvaralačkoj briljantnosti baš svih članova banda. Usred razdoblja u kojem je progresivni rock proživljavao svoj najveći umjetnički i komercijalni procvat, ti su začetnici žanra uspješno držali korak s najboljim izvođačima onoga doba te su zahvaljujući sve produbljenijoj orkestraciji za sobom definitivno ostavili psihodelične i bluesom obojene rane godine. Procol Harum naime nisu željeli ostati vječni zvučni ‘zarobljenici prošlosti’, iako su godine s kraja šezdesetih bile vrijeme u kojem su uživali najveću popularnost i prepoznatljivost.
Postava
Gary Brooker – vokal, klavir, orkestracija
Chris Copping – orgulje
Mick Grabham – gitara
Alan Cartwright – bas gitara
Barrie James Wilson – bubnjevi
Keith Reid – tekstovi
GOSTUJUĆA PJEVAČICA:
Christiane Legrand – sopran vokal
Produkcija
Chris Thomas
Popis skladbi
1. Grand Hotel (6:10)
2. Toujours l’Amour (3:31)
3. A Rum Tale (3:20)
4. T.V. Ceasar (5:52)
5. A Souvenir of London (3:23)
6. Bringing Home The Bacon (4:21)
7. For Liquorice John (4:27)
8. Fires (Which Burn Brightly) (5:10)
9. Robert’s Box (4:45)
