Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Dessel / Belgija
Datum koncerta: 22.06.2012
Broj posjetitelja: 80.000
Cijena ulaznice: 155€ (trodnevna ulaznica)
Graspop Metal Meeting jedan je od najvećih europskih metal festivala, iako u našim krajevima nije ni približno tako poznat kao, recimo, razvikani njemački Wacken Open Air ili posljednjih godina sve etabliraniji Hellfest na sjeveru Francuske. Graspop se održava u blizini gradića Dessel u Belgiji, u idiličnom ruralnom okrušenju tipične flandrijske arhitekture i ljubaznog lokalnog stanovništva.
Povijest festivala seže u 1996. godinu, a s godinama se događaj proširio te je danas, s kapacitetom od nekoliko desetaka tisuća posjetitelja, postao jedan od najvećih glazbenih festivala u široj regiji. Stvarni broj posjetitelja varira ovisno o izvorima, a po mojoj procjeni ove je godine festival posjetilo nješto manje od 100 tisuća duša zakletih teškom rocku. Od Slovenije je Dessel udaljen otprilike 1150 kilometara, što znači oko 13 sati vožnje čeličnim konjićem, a naravno, u obzir dolazi i elegantnije rješenje u obliku zračne veze iz obližnjeg Trevisa prema Belgiji. Festival pri dolasku nudi besplatan prijevoz belgijskim željeznicama, pa se u tom slučaju za financijsku stranu puta od zračne luke u Charleroiu do Dessela nema čega bojati.
Trodnevni događaj posjetiteljima nudi glazbeno događanje na četiri pozornice. Glavna festivalska pozornica gromadnih razmjera ugostila je komercijalno najuspješnija imena, a ostali izvođači raspoređeni su po tri manje pozornice, koje se redom nalaze u šatorima čije sklonište prima samo ograničen broj posjetitelja. Gužva je tako u večernjim satima, kad su šatori ugošćivali relativno velika imena poput Lamb Of God, Dimmu Borgir ili Children Of Bodom, bila nepodnošljiva, a kapljice znoja primjereno teške uz trljanje tijela o tijelo.
Nakon cjelonoćne vožnje do festivala naša se ekipica od petero hrabrih putnika u prijepodnevnim satima odlučila za krepak odmor, pa smo propustili nekoliko uvodnih bendova, a moj prvi pravi festivalski dodir stigao je tek nekoliko minuta prije tri popodne, kad su na pozornicu Metal Dome stupili POSSESSED. Riječ je o legendarnim američkim metalcima koji su u prvoj polovici osamdesetih, pod utjecajem Venoma i Motörheada, u stvaranju brutalnog zvuka otišli još korak dalje i postali pioniri death metal žanra. Od tadašnje postave danas je prisutan samo još paralizirani vokalist Jeff Becerra, kojeg je krajem osamdesetih kukavički bankovni pljačkaš više puta upucao i zauvijek prikovao za invalidska kolica. No volju za metalom naprosto nije moguće tek tako odstrijeliti! Becerra danas s ekipom novih glazbenika nastavlja priču Possessed, koja je napokon postala i dio Graspopa! Povratak u sredinu osamdesetih na kultne albume »Seven Churches« i »Beyond The Gates« bio je pristojan – thrash riffovi pružali su sigurno utočište prepoznatljivom Becerrinu grlenom vokalu, premda je relativno hladan odaziv publike značio da je većina na nastup došla samo utažiti znatiželju kako izvorni death metal zvuči četvrt stoljeća kasnije. Unatoč zahtjevnoj izvedbi Becerra vokalno nije razočarao, a jedan od vrhunaca koncerta nastupio je kad se frontman na kolicima odvezao na obje strane pozornice i izbliza pozdravio prve redove.
Nakon nekoliko komada želja za ponovnim susretom s BLACK LABEL SOCIETY otjerala me na drugu stranu prizorišta, pred glavnu festivalsku pozornicu. Američki heavy metalci s prepoznatljivim elementima južnjačkog rocka na golemoj su livadi okupili enormnu količinu publike, što se od grupe s vjernom bazom podupiratelja i već gotovo kultnim statusom moglo i očekivati. Frontman Zakk Wylde opet riče kao lav! Nakon što je proteklih godina imao nekoliko problema zbog krvnih ugrušaka i zbog njih bio hospitaliziran, zdravlje mu sad očito bolje služi. Wylde, po tjelesnoj konstituciji pravi div, kao središnji stup grupe, i zahvaljujući indijanskom perju, privukao je na svoja pleča većinu pogleda ispod pozornice. Kladio se na svoju bradatu karizmatičnost i bez suvišnog brbljanja u uspostavljanju kontakta s publikom oslonio se isključivo na glazbenu stranu. U nastupu dugom bez malo sat vremena Black Label Society prošetali su kroz svoju poldrugo desetljeće dugu karijeru, a teški heavy i stoner metal riffovi vrhunac su doživjeli izvedbom skladbi Fire It Up te zaključnom Stillborn.
Slijedio je skok pod drugu najveću pozornicu festivala, pod krov šatora Maquee I, gdje je transparent u pozadini pozornice već prije početka nastupa poručivao da će idućih 50 minuta pripasti ludnici zvanoj SACRED REICH! Američki thrash metalci prije nekoliko godina ponovno su se okupili u klasičnoj postavi i napokon stigli i na Stari kontinent (nažalost nikamo blizu Slovenije). Danas kratkokosi dečki izdali su u drugoj polovici osamdesetih nekoliko odličnih ploča, no nažalost su, unatoč podršci izdavača Metal Blade, danas napola zaboravljeni dragulj thrash scene osamdesetih. Prema viđenom, u Sacred Reich tinja iznimna želja za dokazivanjem, dugogodišnja pasivnost naime je na pozornici Graspopa izbila poput požara neukrotive kinetike i u mosh pit potjerala živo i mrtvo sve do mikserskog pulta usred šatora. Za razliku od većine srodnih sastava, tipičan Sacred Reich zvuk pozitivno djeluje na raspoloženje, osobito zahvaljujući simpatičnom frontmenu Philu Rindu i njegovu pjevanju, koje se mjestimice pretvara u pričanje. Rind je pri izvođenju stihova gotovo ispljunuo pluća, a neizmišljenu glazbenu priču uživljenim nastupom ispisala je i ostala trojka. Među klasike poput The American Way ili Ignorance Sacred Reich su smjestili Black Sabbath obradu War Pigs, a surfanje po glazbenoj ostavštini autorskog materijala završilo je hitićem Surf Nicaragua. Bez sumnje jedan od nastupa dana!
U međuvremenu je pod pozornicu već hodočastila masa u Guns N’ Roses majicama, ali ne zbog njih samih, nego zbog SLASHa, koji je kao solo izvođač nastupio na glavnoj pozornici. Ove je godine glazbenik izdao svoj drugi solo album »Apocalyptic Love«, a upravo je njegova predstavljanje bilo središnja tema nastupa na Graspopu. No Slash ima tu nesreću da je njegovo ime pravi medijski magnet i da ga svatko poznaje samo kao gitarista nekadаšnjih hard rock giganata, dok rijetko tko zalazi u istraživanje njegove solo karijere. Tako bismo njegov nastup mogli podijeliti na dva dijela. Dok su G n’ R klasici Nightrain, Mr. Brownstone i Sweet Child O’ Mine masu zahvatili kao najprivlačnija udica, solo komadi, većinski zastupljeni na set listi, primljeni su gotovo apatično. Slashu je napakostio i zvuk, jer je u cjelokupnoj zvučnoj slici njegovu gitaru nadglasala ritam sekcija, pa smo se zbog manjka zvučne ekstaze mjestimice morali zadovoljiti samo gledanjem u njegove prste. Frontman pratećeg benda je Myles Kennedy (Alter Bridge), pa smo očekivano dočekali njihov zajednički komad Back From Cali s Slashova istoimenog prvijenca, a putovanje po starim i novim hard rockerskim vragolijama (očekivano) završilo je s Paradise City. Nastup me ostavio hladnim, no ne sumnjam da bi nakon eventualnog gledanja njegova solo koncerta sve bilo posve drugačije. Umetanje, odnosno klađenje na G n’ R skladbe u repertoaru bilo je naime prilično smiješno, naravno uzimajući u obzir činjenicu da je na istoj pozornici dva dana kasnije stajala upravo ta grupa…
Idućeg sam se namjeravao pogledati britanske gotičare Paradise Lost, no pogreškom sam zalutao u krivi šator, gdje su istodobno žarili Devil Driver. Riječ je o kalifornijskim ekstremcima izuzetne udarne snage i sirovih energetskih udaraca, a unatoč svoj agresiji uz gitarske solo točke znaju ubaciti i malo melodike. Nabijeno pun šator svjedočio je da Devil Driver među mladeži žanje izniman uspjeh, a kako osobno nisam veliki ljubitelj takve interpretacije metala i »growl« vokala, dalji me put u želji za okrepom odveo prema šatoru po limenku ili dvije hmeljnog napitka.
Glavnu su pozornicu u međuvremenu tresli švedski power metalci Sabaton s novim povijesnim epom »Carolus Rex«, a iza njih su malo nakon pola devet navečer na pozornicu stupili thrash metal giganti SLAYER. Američki kvartet nastupao je tek dva tjedna prije toga u obližnjem Zagrebu, a ovaj su put Slayer pozornicu minijaturne Močvare zamijenili glavnom pozornicom Graspopa, gdje su posljednji put nastupili prije dvije godine. U postavi i dalje svira Gary Holt, koji već godinu i pol zamjenjuje originalnog gitarista Jeffa Hannemana. Iako su izvješća već prije nekog vremena navodila da bi se plavokosi »spiderman« nakon teške infekcije zbog paukova ugriza mogao vratiti, zasad o povratku ni traga ni glasa.
Njegovu odsutnost, kao već rečeno, spretno iskorištava glavni Exodus gitarist, koji se u međuvremenu s prvom Slayer gitarom Kerryjem Kingom »sprijateljio« već do te mjere da glazbenici na pozornici spontano surađuju, Holt je na svoja pleča preuzeo i nekoliko solo dionica, a tko je Slayere gledao prvi put, lako bi mogao izjaviti da je Gary Holt standardan član postave od pamtivijeka. Toma Arayu, frontmena čileanskih korijena, naporan dugogodišnji koncertni život vidljivo izjeda: ne može mu se zamjeriti pasivnije vokalno djelovanje, što se osobito čulo kod War Ensemble, ni nakupljeni kilogrami tijekom posljednjih godina, a joj manje sve sijeda kosa. Riječ je naprosto o čovjeku koji se u pozorišnu predstavu u pedesetoj, koju je navršio prošle godine, jednostavno ne može više uživjeti tako intenzivno kao u rosnih dvadeset i pet. Ako Araya posljednjih godina stalnim osmijesima skuplja simpatije nježnijeg spola, to nikako ne vrijedi za Kerryja Kinga, zastrašujućeg istetoviranog diva koji je iz rukava sipao smrtonosne riffove i otvarao klasike poput Chemical Warfare i iznenađenja turneje – Jesus Saves (“Reign In Blood”, 1986). Straga na bubnjevima, skriven iza sunčanih naočala, kraljevao je Dave Lombardo, jedan od najboljih metal bubnjara, koji je svoje bogato znanje pokazivao dinamičnim udaranjem kakvo zahtijevaju višeslojne Slayer kompozicije. Vremenski okvir od sat i petnaest minuta nije dopuštao bis, pa su Amerikanci koncert bez trunke predaha zaključili standardima South of Heaven i Raining Blood. Iako Slayer nisu više tako nabrijani kao nekoć, susret s njima još je uvijek slastan! S obzirom na sve među metalcima već poznate »Slaaaayeeeer« uzvike, kojima je pijana horda cijelu noć držala kamp budnim, mogu mirno zaključiti da je rutinski nastup ispunio zadanu misiju potpune metalske ekstaze.
Slijedilo je čekanje na zaključno poglavlje dana, a misli u glavi poigravale su se zasad još neostvarenom željom da umjesto na Ozzyja i prijatelje čekamo Black Sabbathe. Krajem prošle godine Black Sabbath naime su službeno spojili redove i u lipnju bi krenuli na europsku turneju (prvu nakon sedam godina) da im planove nije pokvarila teška bolest Tonyja Iommija. Već rezervirane termine zauzeo je potom OZZY OSBOURNE s ekipom zvjezdanih pratećih glazbenika i tako svim Black Sabbath poštovateljima kao utješnu nagradu ponudio samog sebe.
Ove godine navršava se trideset godina od smrti Ozzyjeva prvog gitarista Randyja Rhoadsa, pa se Ozzy nakon uvodne skladbe Bark at the Moon pokojnog Quiet Riot gitarista prisjetio trojcem Mr. Crowley / Suicide Solution / I Don’t Know. Gitarske riffove u savezu s atmosferičnom pozadinom klavijaturista Blaska polagao je Gus G.. Firwind gitarist tehnički je dobro potkovan, no pred njim su još duge godine dokazivanja prije nego što ga budemo mogli uspoređivati s njegovim prethodnicima kod Ozzyja. Ozzy Osbourne je unatoč naizgled slabašnom tjelescu dobro podnosio preskakanje po pozornici. Starčić je zahvaljujući svojoj karizmi lako manevrirao publikom i hranio je standardnim vikanjem »I can’t hear you«, a rutinirano nastupanje u trenucima je mijenjala razigrana tinejdžerska iskričavost. Da, sve to u sebi krije Ozzy Osbourne!
»Princ tame« ostaje prvorazredni zabavljač! Ako je prošle godine na Sweden Rocku vodenim topom s pjenom maltretirao službene festivalske snimatelje, ovaj se put okomio na redare ispod pozornice. Salve smijeha nisu izostale, kao ni memorijalni trenuci kad su se Ozzyju na pozornici pridružili Sabbath basist Geezer Butler i gitarska zvijezda Slash. Sredina koncerta pripala je Sabbath klasicima iz ranog razdoblja, dakle sporim doomerskim salvama visokoleteće atmosfere. Slash je u za njega neuobičajeno sporom gitarskom stilu rutinirano odradio kultne Iron Man / War Pigs i N.I.B. riffove, a potom ga je do kraja koncerta zamijenio Zakk Wylde (BLS). Prije bisa je uz domišljatu vizualizaciju udario Crazy Train, a strojovođa Ozzy na kraju je na pozornicu pozvao sve svoje goste na zajedničko headbanganje uz Paranoid. Sat i pol duga retrospektivna glazbena rekreacija, koju na sreću nije omrčila nijedna od skladbi katastrofalnog zadnjeg albuma »Scream« (2010), opravdala je očekivanja i osobno me se dojmila, jer se Ozzy ni u jesen svog života još nije odrekao sebične rock’n’roll tradicije. Uvodni dan bio je iza mene, a s dolaskom noći pestri festivalski život tek se dobro započeo…
Setlista
BLACK LABEL SOCIETY:
1. Crazy Horse
2. Funeral Bell
3. Overlord
4. Parade of the Dead
5. Fire it Up
6. Godspeed Hell Bound
7. Concrete Jungle
8. Stillborn
SACRED REICH:
1. The American Way
2. Administrative Decisions
3. Love…Hate
4. Ignorance
5. Crimes Against Humanity
6. Who’s to Blame
7. Independent
8. War Pigs
9. Death Squad
10. Surf Nicaragua
SLASH:
1. One Last Thrill
2. Nightrain
3. Back From Cali
4. Shots Fired
5. Mr. Brownstone
6. Halo
7. Anastasia
8. Sweet Child O’ Mine
9. You’re a Lie
10. Slither
11. Paradise City
SLAYER:
1. World Painted Blood
2. Psychopathy Red
3. War Ensemble
4. Die by the Sword
5. Chemical Warfare
6. Hate Worldwide
7. Mandatory Suicide
8. Altar of Sacrifice
9. Jesus Saves
10. Seasons in the Abyss
11. Hell Awaits
12. Dead Skin Mask
13. Snuff
14. Angel of Death
15. South of Heaven
16. Raining Blood
OZZY OSBOURNE & FRIENDS:
1. Bark at the Moon
2. Mr. Crowley
3. Suicide Solution
4. I Don’t Know
5. Shot in the Dark
6. Rat Salad
7. Iron Man
8. War Pigs
9. N.I.B
10. Fairies Wear Boots
11. I Don’t Want to Change the World
12. Crazy Train
13. Mama, I’m Coming Home
——————
14. Paranoid
Galerija slika
