Datum izlaska: 29. 5. 2020.
Izdavač: Napalm Records
Produkcija: Grave Digger
Trajanje: 53:42
Žanr: heavy metal/power metal
Ocjena: 8/10
»Fields of Blood« jubilarni je, dvadeseti album njemačke heavymetalske institucije Grave Digger. Njime jedan od najstarijih njemačkih metal bendova slavi četrdesetu obljetnicu djelovanja, što je zasigurno časna godišnjica, pogotovo nakon što su ih krajem osamdesetih već posve otpisali. Tako respektabilna obljetnica bila je dovoljno dobar razlog za brzo stvaranje nasljednika albuma »The Living Dead« (2018) i rođenje trećeg dijela njihove sage o krvavoj škotskoj povijesti, prvi put koncipirane na klasiku »Tunes of War« (1996), koji za mnoge čak vrijedi kao vrhunac njihove diskografije.
Netom prije snimanja novog albuma sve su obožavatelje Grave Diggera iznenadila vijest da je dugogodišnji bubnjar Stefan Arnold napustio bend. Poglavar grupe, pjevač Chris Boltendahl, nije tražio novog, nego je na bubnjarsku stolicu posjeo kar klavijaturista Marcusa Kniepa, koji sada obavlja dvostruku instrumentalnu misiju, a Grave Digger prvi put od 1996. djeluju kao kvartet. Ta vijest ipak nije bila toliko iznenađujuća kao odluka da se snimi još jedno poglavlje sage »Tunes of War«, pogotovo nakon prilično neuvjerljivog albuma »The Clans Will Rise Again« (2010), koji je razočarao mnogog dugogodišnjeg fana ovog kultnog i vokalno jedinstvenog njemačkog metal benda. Boltendahl dobro zna da je tzv. ‘srednjovjekovna trilogija’ albuma (spomenuti »Tunes of War«, »Knights of the Cross« iz 1998. i »Excalibur« iz 1999.) još uvijek njihovo najcjenjenije stvaralačko razdoblje, pa se pri odabiru koncepta tako rado vraća u to povijesno doba.
Uvodni instrumental »The Clansman’s Journey« metalska je verzija škotske himne, poznatije kao »Margaret«, koja naravno ne smije izostati ni na jednom konceptualnom albumu o škotskoj povijesti. »All For the Kingdom« klasična je, ‘preko drva, preko kamena’ Grave Digger skladba, koja je ujedno i powermetalski ’antem’ s gotovo predvidljivim višeglasnim refrenom. Malo je začini kvalitetan solo gitarista Axela Ritta, koji ipak polako izlazi iz duge sjene obojice prethodnika. »Lions of the Sea«, koja je izašla i kao singl i video, govori o bogatoj škotskoj pomorskoj povijesti i sukobima s Vikinzima, iako je lav oduvijek bio engleski nacionalni simbol. To je skladba koja ne ostavlja neki dublji dojam, ponajviše zbog poprilično klišejiziranog, powermetalsko-budničarskog refrena.
Nešto je zanimljivija »Freedom«, posvećena škotskom narodnom heroju Williamu Wallaceu, poznatijem kao Braveheart. Ova skladba ima dobar instrumentalni uvod s naglaskom na Beckerovim bas linijama, iako je na kraju riječ o još jednom poprilično tipičnom Grave Digger ostvarenju s divljanjem dvostrukog bas bubnja, standardnim gitarskim frazama i još jednim predvidljivim refrenom. Jedno od boljih ostvarenja na ovom albumu po kvaliteti naravno ne dostiže tematski srodni klasik »Braveheart« s »Tunes of War«. »The Heart of Scotland«, priča o škotskom kralju Robertu the Bruceu, koji je nakon Wallaceove smrti nastavio borbu protiv engleskih osvajača, prva je skladba na albumu na kojoj Grave Digger uspijeva stvoriti ono mračno ozračje koje obično obilježava njihova najbolja ostvarenja. To im uspijeva ponajviše dobrim, keltski obojenim aranžmanima, sočnim gitarskim solom i epskim refrenom, koji za promjenu ne zvuči pretjerano jeftino.
»Thousand Tears«, izrez iz tragičnog života škotske kraljice Marije Stuart, kvalitetna je balada s povremenim dodatkom škotskih gajdi, koju Boltendahl za promjenu otpjeva čistim vokalom, dok mu se kao gostujući ženski vokal pridružuje Noora Louhimo iz sastava Battle Beast. Vokalni duet ispada iznenađujuće dobro, iako će dugogodišnji fanovi Grave Diggera vjerojatno ipak radije slušati klasičnu baladu s »Tunes of War«, »Ballad of Mary (Queen of Scots)«.
»Union of the Crown«, koja je dobra aproksimacija nekih skladbi s »Tunes of War«, počiva ponajviše na epskom refrenu, dok se pretjerano klišejizirano powermetalsko »oh-oh-oh-oh« stupnjevanje pretpočetka refrena ne bi nimalo propustilo. »My Final Fight« zanimljivo, u početnom dijelu zbog nosivog rifa i ritmičkih elemenata zvuči kao neka zaboravljena Running Wild ‘piratskometalska’ skladba. To traje sve do trenutka kad upadne Boltendahlovo specifično vokalno ‘režanje’, koje uzrokuje potpunu promjenu ambijentalne naravi ove skladbe.
»Gathering of the Clans« (namjerno?) sadrži gotovo identičan riff kao »Tunes of War« klasik »The Dark of the Sun«. To znači da je riječ o prilično generičnoj i ‘opreznoj’ Grave Digger skladbi, na kojoj jedino veće iznenađenje predstavlja neočekivani upad škotskih gajdi. Završni višeglasni refren više od bojne himne ponosnih škotskih klanova podsjeća na pjevanje pijanaca u škotskom pubu, pa je prava sreća što su ga upotrijebili samo jednom. »Barbarian«, dakle naziv kojim su Englezi još u kasnom srednjem vijeku rado označavali svoje škotske suparnike, je – unatoč priličnoj jednostavnosti – još jedna prilično dobra aproksimacija atmosfere »Tunes of War«.
Naslovna skladba, duga čak deset minuta, predstavlja svojevrsni epski vrhunac ovog albuma, na kojem se Grave Digger konačno uspijevaju približiti kvalitativnoj razini svoje ‘srednjovjekovne trilogije’. Nakon instrumentalnog uvoda sa škotskim gajdama, koji se zaključuje gitarskim zvukom u stilu Queen, nastupa klasični Grave Digger bojni marš, koji uspješno nadopunjuje epski refren. Klavijature, koje su kroz većinu albuma jedva čujne, ovaj su put malo zamjetnije, dok Boltendahl ipak demonstrira nešto više pjevačke eklektičnosti nego što smo od njega navikli posljednjih nekoliko godina. Ritt pritom uspješno pokazuje svoj gitaristički napredak hvalevrijednim gitarskim harmonijama. U ulozi jednog od rijetkih njemačkih metal basista koji zaslužuju poštovanje iskazuje se i Becker s odebljanim bas linijama. »Requiem for the Fallen« dramatičan je instrumental s potresnim orkestralnim aranžmanima koji je lako mogao izaći kao neprekinuti, završni dio naslovne skladbe, ali kako izgleda, Grave Digger svoje fanove nisu htjeli previše ‘umarati’ predugim zadržavanjem u simfonijskom prog metalu.
S »Fields of Blood« su se Grave Digger barem donekle iskupili za neke podprosječne albume koje su izdali u posljednjih deset godina. I u usporedbi s prethodnikom »The Living Dead« (2018) »Fields of Blood« predstavlja zamjetan zaokret nabolje. Unatoč nekim iznenađujuće nadahnutim trenucima, ponajviše u drugoj polovici albuma, »Fields of Blood« ipak ne predstavlja povratak na kvalitativnu razinu najboljih vremena njemačkih ‘grobara’, pa će svi oni Grave Digger fanovi koji su prije izlaska možda gajili nerealno visoka očekivanja zasigurno biti pomalo razočarani. Zahvaljujući posrećenom završnom dijelu, ponajviše s vrhuncem u naslovnoj skladbi, ipak je riječ o vrlo solidnom ostvarenju s nekim nostalgičnim trenucima koji podsjećaju na njihove najbolje stvaralačke godine.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Skladbe:
1. The Clansman’s Journey (1:27)
2. All for the Kingdom (4:10)
3. Lions of the Sea (3:58)
4. Freedom (4:53)
5. The Heart of Scotland (5:19)
6. Thousand Tears (4:57)
7. Union of the Crown (3:58)
8. My Final Fight (4:09)
9. Gathering of the Clans (3:57)
10. Barbarian (3:42)
11. Fields of Blood (10:10)
12. Requiem for the Fallen (3:00)
Grave Digger:
Chris Boltendahl – vokal
Axel “Ironfinger” Ritt – gitara
Jens Becker – bas gitara
Marcus Kniep – bubnjevi
Gostujuća pjevačica:
Noora Louhimo – vokal na “Thousand Tears”
