Danas je to stvarno teško zamisliti, ali nakon završene turneje uz album »The Virtual XI« vremena za Iron Maiden nisu bila nimalo ružičasta. Prazne dvorane koje su pratile turneju uz promociju »najmekšeg« studijskog albuma u njihovoj karijeri pokazivale su da bez Brucea Dickinsona u postavi jednostavno više ne uspijevaju izazvati pravu euforiju publike, ni pravi interes. Povrh toga, činilo se kao da bend polako gubi fokus. Eddie i omoti oba albuma iz “Blaze Bayley ere” sve su se više pretvarali u žalosne šmrljotine tadašnjih novih trendova digitalne obrade, a Harris se počeo pretvarati u scenskog nogometaša.
Brod teško izborene vjerodostojnosti svjetskih vladara metala počeo je ubrzano ploviti prema nestabilnim vremenskim prilikama. Tko je bio na koncertu Iron Maiden davnog 6. 5. 1998. u Trstu, zna reći da su mnogi posjetitelji nakon kratkog, ali naelektriziranog nastupa Helloween – u ulozi predgrupe i s odličnim »Better Than Raw« u džepu – skrušeno počeli napuštati dvoranu, jer ih Iron Maiden s ne baš sretnim albumom i bez omiljenog vokala u postavi jednostavno više nisu dovoljno motivirali. Štoviše. Taj je koncert trebao biti na tršćanskom gradskom stadionu Pino Grezar (manjem od dvaju tamošnjih nogometnih stadiona), pa su ga kasnije zbog slabe prodaje ulaznica premjestili u košarkašku dvoranu Palazzo dello Sport Giorgio Calza.
Za razliku od nekadašnjih drugova kojima se tlo ljuljalo pod nogama, Bruceu Dickinsonu je u to vrijeme sve išlo kao po loju. Pjevač je napokon pronašao svoj mir, svoju umjetničku slobodu, imao je mnogo slobodnog vremena da se posveti obitelji i drugim hobijima. Ukratko, uživao je. Uza se je imao izvanrednu glazbenu ekipu, s oba gitarista na čelu, nekadašnjim iron-maidenovskim kompanjonom Adrianom Smithom, kojeg je privukao k sebi za album »Accident Of Birth«, te producentom Royem Z-om. Ta je ekipa 1998. godine ne samo zadržala i prenijela svu umjetničku briljantnost s prethodnika na novi album »The Chemical Wedding«, nego ga je novim dosegom čak i nadmašila. »The Chemical Wedding« i danas vrijedi za najbolji studijski album Dickinsonove solo karijere i tako će i ostati. Osim ako se pjevač ne odluči izdati još koji, na što je usput nagovijestio u već nekoliko nedavnih izjava.
Iron Maiden su nakon završene »Virtual XI« turneje otpustili Blazea Bayleyja. Izvori navode da je bend bio nezadovoljan njegovim vokalnim učinkom, jer neke skladbe u koncertnom repertoaru nije mogao otpjevati na traženoj razini. Janick Gers je kasnije rekao da dio krivnje za to snosi i sam bend, jer je Bayleyja tjerao da pjeva skladbe koje njegov prirodni vokalni raspon nije mogao podnijeti.
Odmah nakon Nove godine 1999., kad se bend rastao s Bayleyjem, Harris u početku nije ni pomišljao da bi se među mogućim opcijama za uvođenje novog pjevača u bend obratio Dickinsonu. No na nagovaranje Roda Smallwooda sve je to dobro prevrtio u glavi: »Tko će biti dorastao tom zadatku i koga onda da pozovemo, ako smo se odlučili za promjenu? Svi smo dobro poznavali Brucea i znali smo što je sposoban napraviti. U profesionalnom smislu odlično smo surađivali, a kad sam još jednom sve dobro promislio, zapravo više nisam vidio problem zašto ga ne bismo pozvali natrag u bend!«
Bend je još u istom mjesecu, dakle u siječnju 1999., u engleskom Brightonu organizirao sastanak kojem je prisustvovao i Bruce Dickinson. On je pristao ponovno se pridružiti bendu, a nekoliko sati poslije, nakon telefonskog razgovora, vratio se i Adrian Smith. Istodobno su Iron Maiden u ekipi zadržali Smithovu zamjenu iz 1990., gitarista Janicka Gersa, tako da su sada izrasli u sekstet s čak trojicom gitarista. Gers je ionako odradio lavovski dio snimanja gitara za Dickinsonov studijski prvijenac »Tattooed Millionaire« (1990.), pa je odluka benda da ga zadrži u postavi bila posve prirodan i logičan potez.
Kad su Iron Maiden objavili jednu od najljepših vijesti iz svijeta metala 1999., bacili su se na pripreme nove turneje koju su nazvali »The Ed Hunter Tour«. Prašina se još nije posve slegnula nakon izdanja kompilacije “The Best Of The Beast”, a već je na svijet stigla druga pod naslovom “The Ed Hunter”. Obuhvaćala je dva CD-a najvećih hitova, uz koje je bila dodana i posebna računalna igrica s maskotom Eddiejem u glavnoj ulozi. Materijal koji je našao mjesto na toj kompilaciji glasanjem su odabrali ljubitelji benda iz cijelog svijeta, a momci su najavili da će taj izbor skladbi izvoditi i na novoj koncertnoj turneji, premda baš tako nije bilo. »The Ed Hunter« turneja pokazala se golemim uspjehom. Dvorane su opet bile veće i rasprodane. Turneja je počela 11. 7. u Kanadi, a završila 1. 10. 1999. u grčkoj Ateni. U prijepodnevnim satima 23. 9. 1999. nekoliko je autobusa krenulo i iz Slovenije. Bili su namijenjeni Milanu, gdje su Iron Maiden nastupili u rasprodanom Filaforumu. Na turneji su pred Iron Maiden otvarali koncerte Megadeth (koji su s Martyjem Friedmanom u postavi predstavljali album »Risk«), a koji su se godinama poslije pridružili ‘velikoj četvorki thrash metala’.
Vratimo se opet u vrijeme neposredno nakon onog sudbonosnog “da” koje su složno izgovorili Smith i Dickinson. Dok je Harrisa najviše brinuo gubitak popularnosti Iron Maiden na sjevernoameričkom kontinentu, da je zadržao Bayleyja u postavi, Dickinsona je nakon povratka najviše morilo pitanje hoće li novim albumom doista isporučiti umjetnički zreo uradak, a ne samo album »povratka«. To je bio »Brave New World«, koji je izašao 29. 5. 2000. za EMI Records! Nezadovoljan rezultatima snimanja u Harrisovu studiju Barnyard, smještenom na njegovu imanju u Essexu – što je inače bila »zvučna folklora« benda pri oblikovanju prethodna četiri studijska albuma – bend je otišao u Pariz, u tamošnji studio Guillame Tell, gdje se u studenom 1999. sastao sa svojim novim producentom Kevinom Shirleyjem.
U to je vrijeme svijet već zahvatila globalna histerija zbog sretne vijesti o »šesteroglavoj čeličnoj nemani s osamnaest gitarskih žica«. Bruce je uspjeh »The Ed Hunter« turneje prokomentirao kao malu usputnu stanicu na putu prema novom albumu i nešto što je članove ekipe jako razveselilo i djelovalo opuštajuće. Na sam timski duh turneja je djelovala povezujuće. Ta je turneja za Dickinsona predstavljala početak kampanje za novi album: »Stvari su polako krenule, ljudi su odjednom shvatili da smo opet tu, a kad se pojavilo nagađanje ‘ako mogu biti tako dobri na pozornici, mogu li zajedno opet snimiti i tako dobru novu ploču?’, to je bilo vrlo dobro pitanje i za nas, jer je tome slijedila kaskada rasprava unutar našeg članstva.«
Mnogo materijala za novi album bilo je napisano i prije nego što su Iron Maiden krenuli na »The Ed Hunter« turneju. Adrian Smith je ispričao da su skladbe »The Nomad«, »Dream Of Mirrors« i »The Mercenary« nastale za album »Virtual XI«, a Blaze Bayley je također nagovijestio da je dio teksta za skladbu Dream Of Mirrors njegov, za što međutim nikad nije dobio službenu potvrdu. Steve Harris je dodao da je u tom razdoblju počela nastajati i skladba »Blood Brothers«, ali je ostala nedovršena.
Naslov albuma inspiriran je romanom »Vrli novi svijet« Aldousa Huxleya. Autori omota dvadesetog studijskog albuma benda su Derek Riggs, koji je stvorio gornji dio omota, dok donji, digitalno oblikovani dio pripada Steveu Stoneu.
I Kevin Shirley bio je jedan od onih skeptika koji su primjećivali da bend kroz devedesete polako gubi pravi fokus i viziju. Posebno ga nisu uvjerila izdana albuma, a budući da je u njegovim očima polako gubio suverenost, nije osjetio baš nikakvo posebno oduševljenje kad je jednog dana dobio telefonski poziv s pozivom da preuzme produkciju novog albuma Iron Maiden. »Smatrao sam da Iron Maiden tonu sve dublje, a to nikako nije djelovalo ohrabrujuće. Zato sam u početku bio vrlo rezerviran«, rekao je Shirley.
Shirleyjeve su brige bile suvišne. Ako je bendu išta jamčilo status neprobojnosti i nesalomljivosti, onda je to oduvijek bila njegova velika briga da kroz četiri desetljeća djelovanja nikad ne smije zanemariti svoje obožavatelje niti ih slučajno ostaviti na cjedilu. Puni samopouzdanja koje se javlja uvijek kad znaš da si najbolji i nepobjediv, Iron Maiden su se pojavili u studiju Guillame Tell. Opskrbljeni bisagama novih ideja i usredotočenom žestinom da snime najbolji album karijere. Iako je ekipi taj proces donekle bio dio uobičajenog, rutinskog posla, Shirley je uvidio da je za novu eru Iron Maiden nužan i osvježen pristup.
Shirley se prisjeća: »Sam sam odrastao uz staroškolske metode produkcije albuma. To znači da najprije snimiš bubnjeve, a nakon toga sve ostalo. Kad sam osjetio energiju ekipe koja ima potencijal da je fenomenalno manifestira i utjelovi zajedničkim sviranjem u studiju, naprosto sam umirao od želje da nešto takvo probam upravo s Iron Maiden. Steve Harris bio je skeptičan prema prijedlogu. Sumnjao je da će takav pristup donijeti prave plodove. Rekao sam mu: ‘Gledaj. Ako ne bude funkcioniralo, vratit ćemo se klasičnom pristupu studijske snimateljske tehnike.’ Kad su momci drugi put prošli kroz materijal, sam sam sa sobom zaključio da na drugačiji način uopće više ne želim raditi.«
Harris dodaje: »Znao sam da će nove skladbe u svakom slučaju do neke mjere uvijek zvučati drukčije nego nekad, jer su u bendu sada bila trojica gitarista. Smatrao sam da će s time biti strašno teško rukovati, no Kevin je to vrhunski izveo. Skladbama je dodao poseban štih koji se odlično utisnuo u materijal, jer je bio čovjek s kakvim prije nismo surađivali, a ujedno i iznimno pozitivna osoba. Studio nije baš mjesto u kojem posebno uživam. Znatno bolje se snalazim na pozornici. Kad sam sebi možeš priznati da si se nakon dugo vremena našao u studiju s pravim ljudima na pravom mjestu i pritom uživao, to ti puno znači.«
sa Shirleyjem u ulozi sedmog člana benda Iron Maiden su osvježili svoj radni proces! Ideje su navirale sa svih strana, bend je dovršio neke skladbe s kojima je došao u studio. Visoka kvaliteta koju je postizao novi uradak nijednog trenutka nije bila upitna. Problematično bi moglo biti jedino pitanje autorskih udjela i doprinosa. Postojala je opasnost da se članovi posvađaju oko određivanja tko što zaslužuje pri navođenju autorskih doprinosa. No očito je i tu vrijeme učinilo svoje, jer su se svi članovi benda pokazali iznimno karakterno zrelima.
Dickinson se prisjeća: »Prva stvar koja je pratila naše studijske aktivnosti bila je spoznaja da smo svi bili vrlo mirni i opušteni. Nitko se pretjerano nije opterećivao time tko što zaslužuje kad su se svirale njegove ideje u skladbama. Svi smo bili svjesni da moraš prvo nešto dati da bi poslije mogao uzeti. Vrijedilo je i obrnuto. Ovaj smo put u studiju pristupili tako kao da svi čitamo upute iz istog priručnika!«
»Članovi su doprinijeli doista različite ideje i Harris je imao dosta posla dok je birao najbolje od najboljeg«, dodaje Kevin Shirley i nastavlja: »Harris je doista glavni za organizaciju u bendu. Svaka skladba prolazi kroz njegove uši, a to je posebno bilo očito u vrijeme kad su Iron Maiden u studio stupili u obnovljenoj postavi. U posljednja dva desetljeća snimili smo pet ili šest albuma. Stvar se u tom vremenu nije mnogo promijenila, ali je suradnje među članovima neusporedivo više. A takvoj ekipi treba pogonski motor i budni čuvar kakav je Steve.«
Pod Harrisovim vrhovnim nadzorom Iron Maiden su na »Brave New World« isporučili neke od najjačih skladbi svoje karijere. Kad poslušaš album dvadeset godina nakon njegova izlaska, još uvijek osjećaš pucketanje iskri i sijevanje energije u studiju tijekom nastajanja izvanrednih skladbi, predvođenih zubatim otvarajućim jurišnikom The Wicker Man, divljačkim epom The Mercenary i himničnim mini suitama, kojima kraljuje The Nomad. Zvuk benda doživljavao je suptilnu preobrazbu, koja se u postignutoj modernizaciji ipak odražava signifikantno. Bend je proširio aranžmane, a neki dijelovi pjesama djeluju čak blago progresivno. Isporučio je album koji je nakon »Seventh Son Of A Seventh Son« opet najbolji, a na njemu je ponovno pronašao kemiju i zanos kakvih nije bilo od vremena albuma »The Number of the Beast«.
Shirley nastavlja: »Iron Maiden su se opet pokupili. Pronašli su svoju prirodnu kemiju. Iron Maiden imaju svoju priču. Ne možeš mijenjati Iron Maiden. Pokušao sam uvesti nešto novina. Između ostalog, predložio sam im uključivanje orkestralnih aranžmana u skladbu Blood Brothers, čime bih nadogradio osjećaj grandioznosti, svečanosti. Prema bendu takvog kova jednostavno je nepravedno inzistirati da je »galop« zastarjela stvar i da zato radije pokuša s nečim drugim. Ima stvari koje jednostavno definiraju Iron Maiden. Iron Maiden se u studiju pojave s već izgrađenim identitetom s kojim se ne možeš ‘zafrkavati’ zbog neke svoje hirovite ideje. I naposljetku, zašto bi uopće?«
Izdanje albuma tri je tjedna prethodilo izdanje singla za skladbu The Wicker Man. Odmah nakon izlaska bend je 2. 6. 2000. krenuo na svjetsku turneju koja je završila tek 19. 1. 2001. 9. 6. 2000. Iron Maiden su stali i na izolskom gradskom stadionu, što je do tog dana značilo ukupno četvrti posjet benda Sloveniji. »Brave New World« je po izlasku dobio visoke ocjene. U velikoj većini velike hvalospjeve glazbenih kritičara. Najvažnije je pak bilo da su album odmah zavoljeli obožavatelji benda, što ga je odapelo u najviše dijelove glazbenih ljestvica diljem svijeta. »Virtual XI« je tako brzo utonuo u zaborav. »Brave New World« se na Billboardovoj ljestvici 200 najprodavanijih albuma plasirao na 39. mjesto. Na sličnoj ljestvici Velike Britanije zauzeo je sedmo mjesto, a najbolje mu je išlo u Skandinaviji, gdje se u Švedskoj plasirao na prvo mjesto, te u Finskoj, gdje je zauzeo drugo. U Italiji i Njemačkoj popeo se do trećeg mjesta.
»Brave New World« dao je bendu dva singla! Prvi je bio The Wicker Man, koji je izašao 8. 5. 2000. Iron Maiden su singlu dali naslov po kultnom britanskom filmu istog naslova. Pritom je zanimljivo da je skladbu istog naslova u vrijeme stvaranja albuma »Chemical Wedding« snimio i Bruce Dickinson, ali se na studijskom nije snašla. The Wicker Man bila je prva skladba koju su Iron Maiden u studiju isprobali kao sekstet. Uvodni rif je Adrianov. Dickinson dodaje: »Skladba je nastala bez imalo napora da se postigne trajanje singla. Dok sam za nju pisao vokalne linije, zamišljao sam da sam na pozornici, pred masom koja složno i jednoglasno prati napjeve skladbe!« Singl The Wicker Man izašao je u više verzija. Kao standardni CD, dvostruki CD i dvanaestinčni vinil. Za dodatne skladbe singla bend je iskoristio dostupne koncertne snimke »The Ed Hunter« turneje, i to upravo s koncerta u Milanu (23. 9. 1999.), koji je pogledao i dobar tuce slovenskih ljubitelja benda, što znači da im taj singl ujedno donosi prelijep suvenir. Na standardnoj jednostrukoj CD verziji singla nalaze se koncertne verzije skladbi Futureal i Man on the Edge, a na dvostrukoj CD verziji uz prije spomenute i koncertne verzije Powerslave i Killers. Potonje se nalaze i na B-strani dvanaestinčne vinilne verzije singla. Omot za singl »The Wicker Man« doprinio je Mark Wilkinson, nakon što je bend odbio rad Dereka Riggsa.
Drugi i ujedno posljednji singl albuma »Brave New World« bend je izdao 23. 10. 2000., i to za skladbu Out of the Silent Planet. I on je izašao u tri verzije – kao standardni CD te kao sedmo- i dvanaestinčni vinil. S različitim omotima. I za taj je singl omot doprinio Mark Wilkinson, a sadržaj svih triju verzija je isti, što je za ovakve manevre benda vrlo neobično. Na singlu su tako dodane još koncertne verzije Wasted Years i Aces High, koje opet potječu s nastupa u Milanu. Sedminčna vinilna verzija singla na B-strani sadrži samo Aces High. Solo u skladbi Out of the Silent Planet doprinio je Janick Gers. Za naslov skladbe bend je našao inspiraciju u znanstvenofantastičnom romanu koji je 1938. napisao C. S. Lewis, kao i u filmu »Forbidden Planet«, snimljenom 1956.
Album je bend odveo na turneju do najvećih svjetskih pozornica. Iron Maiden su između ostalog nastupili na londonskom Earl Courtu, u njujorškom Madison Square Gardenu, a svjetska turneja nazvana »Metal 2000« svoj je vrhunac dosegla nastupom benda usred festivala Rock In Rio, pred polumilijunskom masom užarenih brazilskih obožavatelja. Album »Brave New World« u smislu povratka Iron Maiden bio je djelo kolosalnih razmjera. Nakon njega je bend naime toliko pojačao svoje aktivnosti da i danas jedva hvata dah.
»Bruce je već nekoliko puta istaknuo da mi Iron Maiden golemo plaćaju za to da im pružim najbolje što im pripada, a inače mi uspjesi i plasmani albuma ne znače mnogo«, rekao je Shirley i dodao: »Za mene je važno je li primjetan napredak. Vidim li evoluciju. Bend je doista bio na koljenima kad je došao na snimanje albuma »Brave New World«. Danas je više nego sjajno promatrati ih kako lete naokolo svojim avionom, natovareni svom tom opremom i ludom scenskom produkcijom. Sve je to, jednostavno rečeno, naprosto briljantno!«
»Iron Maiden su najbolji heavy metal bend na svijetu«, kaže Bruce Dickinson. I to ne bez razloga: »Drugarstvo u ekipi je zastrašujuće dobro. Ljudi uopće ne shvaćaju koliko su dobri glazbenici članovi ovog benda. Zato možemo prkositi stvarima i biti im dorasli. Isto tako, nitko od nas se ne zadovoljava time da bude »drugi najbolji«. Nismo stari ’prdci’ koji bi bili zajedno samo zato da zarade koju ‘siću’. To je nešto što vrijedi raditi i što moraš napraviti besprijekorno i savršeno!«
Autor: Aleš Podbrežnik
