Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trst (Trieste) / Teatro Miela (Dom pristaniških delavcev) / Italija
Datum koncerta: 10.05.2012
Broj posjetitelja: 350
Cijena ulaznice: 20,00€
Koncert Petera Hammilla, bilo u solo izvedbi ili u sklopu njegove legendarne grupe Van Der Graaf Generator, odlična je prilika da progresivnorockovski sladokusci nazdrave i naoštre uši uz slušanje umjetnina iz prstiju i glasnica britanske legende, koja iza sebe ima već četrdeset i pet godina aktivnog djelovanja na području neobuzdane glazbene pustolovine i eksperimentalizma. Gospodin Hammill, jedan od najvećih i najunikatnijih pjevačkih autoriteta iz druge polovice 20. stoljeća, ovaj se put u solo režiji javio usred tršćanske dvorane Teatro Miela. Talijani se na njega i na VDGG lijepe kao muhe na med još od početka sedamdesetih, pa nije bilo nikakvo iznenađenje da su sve stolice u dvorani bile popunjene do trenutka kad su se ugasila svjetla i na pozornicu je izašla dobro poznata bjelokosa i mršava pojava, koja se svojim asketskim životom može uzeti za uzor većini svojih glazbenih suvremenika.
‘Jezični doktor’ za izvođenje klasika iz više od četrdeset godina duge samostalne karijere te nekih dostignuća s najnovijeg studijskog albuma »Consequences« (2012) nije trebao puno manevarskog prostora. Za to mu je bio dovoljan veliki klavir koji se nalazio na sredini pozornice, dok je u desnom kutu bila postavljena akustična gitara za koju je najradije posegnuo kad su na red došli oni standardi s nešto udarnijim ritmom. Većinom pak te instrumente za stvaranje moćne, iznimno intenzivne atmosfere uopće ne treba, jer mu je glavno ‘oružje’ posve specifičan, gromoglasni glas kojim naizgled s lakoćom pliva kroz visoke i niske registre. Unatoč svojoj sitnoj građi, majstor Hammill posjeduje raspon glasnica na gromoglasnoj razini nekog literarnog velikana poput Pantagruela ili Gargantue, pred kojim bi se i kralj vragova od straha podelao u hlače. Uvijek iznova kad tijekom pjevanja zapadne u onu svoju specifičnu vokalnu fazu, nekakvu koleričnu ekstazu, počne se pred mikrofonom doslovno tresti i gledatelj dobije osjećaj da će ovaj genijalni glazbeni umjetnik od bijesa upravo puknuti.
Već je prvi čin njegova nastupa bio vrlo ugodno iznenađenje, jer vjerojatno nitko u dvorani nije očekivao da će ta čast pripasti VDGG klasiku »The Siren Song« s kultnog albuma »The Quiet Zone/The Pleasure Dome« (1977). Pa, na kraju se pokazalo da je to ujedno bila i jedina VDGG izvedba te večeri, jer je ‘jezični doktor’ u nastavku izvodio isključivo stvari iz solo riznice, među kojima nije manjkalo dugogodišnjih favorita kao što su »Shingle Song«, »Just Good Friends«, »Central Hotel« i »Amnesiac«. U dvorani je odmah zavladala velika tišina kad je Hammill iznenada ustao izza klavira, sjeo na stolac, u svoje mršave ručice prihvatio akustičnu gitaru i prionuo na klasik »Time Heals« s albuma »Over« (1977), kojom se uvijek iznova sjeti svojih ‘mladenačkih gluposti’, kad je gubio vrijeme u neprimjerenoj partnerskoj vezi. Jedan od vrhunaca nastupa bio je i klasik »Faculty X« s albuma »ph 7« (1979), gdje je majstora Hammilla na mjestu opet ‘bacalo’ i žuč je kao za okladu izlijevao prema publici.
Izvrsnom izvedbom još jednog omiljenog solo klasika »Patient«, koji potječe s albuma »Patience« (1983), podsjetio nas je na razdoblje s početka osamdesetih, kad je surađivao s pratećim bendom po imenu K Group. Najnoviji studijski uradak bio je zastupljen sa »Bravest Face« i »A Run of Luck«. To znači da unatoč nešto drukčijem očekivanju na njemu nije bio kdo zna kako velik naglasak, iako majstor Hammill opet može biti ponosan na svoje aktualno studijsko djelo. I album »Thin Air« (2009), koji je stilski srodan albumu »Consequences«, bio je predstavljen s po dvije skladbe, »Stumbled« i »The Mercy«. Za kraj nastupa također je pripremio iznenađenje i izveo izvrsnu akustičnu adaptaciju epa »Forsaken Gardens« s albuma »The Silent Corner and the Empty Stage« (1974). Zatim se nakon bučnih ovacija žurno, kao da mu gori pod petama, oprostio s pozornice. ‘Jezični doktor’ je, unatoč bijesnom dojmu koji često ostavlja na pozornici, posve ljubazan striček i pravi engleski gospodin, koji publiku nikad ne umara nekim predugačkim govorancijama, suvišnim šalama ili eventualnim jeftinim političkim parolama. Tako se publici obično obratio samo onda kad je okupljene u dvorani upozorio da je riječ o djelu s najnovijeg studijskog uratka.
Majstor Hamilll nas je ponovno potpuno osvojio i dokazao da je možda jedini pjevač na cijelom svijetu koji je sposoban samo snagom svog vokala stvoriti toliko intenzivnu atmosferu da se pritom nimalo ne osjeća odsutnost eventualnog pratećeg benda. Unatoč činjenici da mu je lice svake godine nešto više izbrazdano, a kosa za malenkost još sijeda nego prije, njegov je vokal još uvijek u nevjerojatnoj formi i to je ono što je kod Hammilla, od kojeg se vokalnim trikovima, prema vlastitim riječima, učio i David Bowie, oduvijek najvažnije.
Setlista
1. The Siren Song
2. To Many of My Yesterdays
3. Just Good Friends
4. Bravest Face
5. Time Heals
6. Comfortable
7. Shingle Song
8. Central Hotel
9. Stumbled
10. Amnesiac
11. Patient
12. Faculty X
13. The Mercy
14. A Better Time
15. A Run of Luck
16. Traintime
17. Forsaken Gardens
Galerija slika
