Izvođač: Mystery Jets
Izdavač: Rough Trade Records
Izdanje: year
Trajanje: 52:00
Ocjena: 3.5/5
Engleski indie rockeri, ekscentrici Mystery Jets, dolaze iz jugozapadnog Londona, preciznije iz boemske četvrti Eel Pie Island (riječ je o otočiću usred Temze). Taj je otok poznat prije svega po nekadašnjoj najvećoj hipi komuni u Engleskoj i po lokaciji čuvenog hotela Eel Pie, gdje su svoje prve koncerte u šezdesetima odsvirali sastavi i glazbenici poput The Beatles, The Rolling Stones, The Who, Pink Floyd, The Yardbirds, Davie Bowie… Mystery Jets službeno su nastali oko 2004., iako se kontinuitet druženja dvojice glavnih protagonista benda, pjevača Blainea Harrisona i gitarista Williama Reesa, vuče još iz osnovne škole. Bend je na početku svog djelovanja privukao pozornost zbog triju stvari. Prva je bila ta što je pjevač Blaine invalid (ima bolest zvanu Spina Bifida, što u njegovu slučaju znači djelomičnu paralizu mišića na nogama), a druga što u bendu svira(o) i njegov otac Henry Harrison. To dvoje je međusobno povezano jer je otac oduvijek igrao nekakvog Blainova zaštitnika, što je s obzirom na njegovu bolest razumljivo. Nakon prvog albuma Henry se povukao u pozadinu i mladićima (uz pjevača Harrisona i gitarista Reesa, bend su činili još bubnjar Kapil Trivedi i basist Kai Fish) prepustio potpunu slobodu u oblikovanju benda i glazbe. Treća stvar bili su gerilski koncerti (po uzoru na The Libertines) koje su nenajavljeno svirali po cijelom Londonu, najčešće na matičnom Eel Pie Islandu.
»Radlands« je četvrti dugometražni album benda. Divlji, razigrani, progresivni prvijenac »Making Dens« mogao bi se opisati i kao svojevrsna oda njihovoj najvećoj inspiraciji, Sydu Barrettu (koji je uz kasnije Pink Floyde, Hendrixa, Bowieja i Frippa imao i najveći utjecaj na bend). Drugi album »Twenty One« lansirao ih je u »mainstream« orbitu. Mješavina slatkih melodija i zaraznih tekstova rodila je široko prihvaćene i kritički hvaljene pjesme Two Doors Down, Young Love, Flakes i Half In Love With Elizabeth. U tom su se razdoblju afirmirali i kao odlični koncertni glazbenici koji su svoje nastupe uvijek začinili ekstravagantnim izgledom na pozornici. Treći album, seksualni »Serotonin«, njihov je kritički najbolje prihvaćeni album, dok kod šire publike nije ponovio uspjeh prethodnika. Glazbeno bi ga najbolje definirali kao zasanjani elektro-art-pop-rock.
Zvučni identitet benda mogao bi se sažeti kao fuzija sljedeća četiri svojstva: melankolije, psihodelije, zarazne melodičnosti i krhkog, a anđeoskog glasa frontmena Harrisona.
”Četvrti album bit će napravljen daleko od doma…” ponavljao je Blaine Harrison nakon završetka turneje albuma Serotonin. Gitarist William u prvom i za sada jedinom intervjuu nakon izlaska albuma »Radlands« otkrio je da je odluka o pisanju i snimanju albuma izvan Londona povezana s nedostatkom inspiracije koju im je London pružao. Mystery Jets oduvijek su londonski bend, sva tri prethodna albuma napravili su i snimili kod kuće, pa taj zasićenost Londonom nije ništa posebno. Inspiraciju su uz pomoć Mallickova filma Badlands pronašli s druge strane bare, uz rijeku Colorado u Teksasu. Smjestili su se u drvenu kuću uz rijeku, danju pisali pjesme, a noću snimali ili se zabavljali. Ime albuma izvedeno je kao složenica od riječi Badlands (Mallickov film) i Redlands (Ketih Richardsov engleski posjed gdje su Rolling Stonesi doživjeli znamenitu raciju zbog posjedovanja droge), što možemo tumačiti kao poveznicu između engleskog gitarskog benda i krajolika kojim luta uz rijeku Colorado. I svoj teksaški studio nazvali su Radlands. Harrison kaže da su htjeli snimiti album koji će zvučati slično onome kako izgleda Mallickov film Badlands.
Dok se cijela engleska »mainstream« glazbena scena napaja ritmovima dubstepa i ostale elektronike, Mystery Jets odlučuju napraviti ”svoju verziju” country albuma. Album je doduše obilježen utjecajima countryja, americane, folka, bluesa, westerna, ali u sebi i dalje zadržava neku iskonsku ”mysteryjetsovsku” supstancu te se u velikoj mjeri približava posljednjim uratcima ”bratskih” bendova iz Engleske: The Maccabees i Foals te čak i Bombay Bicycle Clubu. Radlands je zasigurno njihovo najzrelije ostvarenje, ali i najmračnije. Mnogo je introspektivniji i osobniji od Serotonina i znači pravi otklon od drugih albuma. Prisutni su prije svega egzistencijalni i religiozni aspekt. Žanrovski bi se album teško mogao jednoznačno odrediti; ima elemenata desert rocka, u sebi nosi nasljeđe autohtonih američkih glazbenih žanrova, kao i neku englesku melankoličnu srž. Riječ je o prvom konceptualnom albumu benda, koji pripovijeda priču o po Americi lutajućem glazbeniku Emmersonu Lonestaru, koji čezne za ljubavlju i jadikuje zbog prijašnjih neuspjelih veza. Taj fiktivni lik, Emmerson Lonestar, netko je u koga su članovi Mystery Jets mogli projicirati vlastita iskustva. Cijeli album temelji se na stvarnim osobnim ppričama.
Nakon kolikotoliko uspješnog prvog albuma, obično se kao proslovično prijelomni (i u smislu postojanja benda, i na razini postave i glazbe) pokaže drugi album, koji potvrđuje odnosno opovrgava tvrdnju o jednodnevnim muhama. To su Mystery Jets već prošli i dokazali svoju kvalitetu, pa im je zato četvrti album uz eksperimentalniji glazbeni zaokret donio i promjenu u postavi. Pravi mali šok doživjeli su članovi benda kad im je mjesec dana prije izlaska samog albuma karizmatični basist Kai Fish priopćio da napušta bend. Fish je već prošle jeseni izdanjem solo albuma Life In Monochrome nagovijestio da nije više za stvar kad je riječ o matičnom bendu. Za potrebe turneje povećali su bend za dva nova člana, basista Petera Cochrana i pedal steel gitarista Kierana Morrisona.
Album otvara naslovna skladba ‘Radlands’, u koju nas uvodi nježna, prašnjava, melankolična linija basa i gitare, koja svojim visokim repetitivnim tonovima izaziva sličan osjećaj uznesenja kao početak Spanish Sahare od Foalsa. Već sama početna, zapamtljiva i duhovita dva stiha značajno ga preokreću: ”I’ve heard there’s a place where we go to die / It’s a terribly overrated horse-shit shaped hole in the sky”. Skladba sa svakom sekundom pojačava napetost, koju dodatno ubrzavaju eksplodirajući emocionalni akordi. U refrenu zahvaljujući nezaboravnoj steel pedal gitari skladba još ubrza tempo i uvodi nas u pravu ekstazu oduševljenja. Prekrasni stihovi nižu se jedan za drugim (npr: We both know nothing is quite as it seems…/The future gets shorter the longer we wait). Kraj je kataričan i oslobađajući. Skladba je zapravo prava preslika odnosno potpuna asocijacija na Mallickov film Badlands. Riječ je o fantazijskoj priči o paru koji bježi pred policijom. Govori o nebu, paklu i smrtnosti. U sebi nosi neko vitalističko nasljeđe, živi dok može. Živi da ti život ne bi prije završio. Skladba je vrlo springsteenovska, ali ne bi je se sramio ni neki Tom Petty. Druga skladba s albuma zove se ‘You Had Me At Hello’. Definiraju je izražen zvuk basa, koji se odlično uspostavlja u dijalogu s akustičnom gitarom, i topla gitarska distorzija tijekom refrena. Srceparajuća i duhovna pjesma, u kojoj je najizraženiji sljedeći prekrasni stih: ”I want you to love me as if you’ve got no principles”. Skladba djeluje kao nekakav hommage grupi The Eagles, a glazbeno je vrlo blizu i Fleetwood Macu i Neilu Youngu. Sljedeća skladba, ‘Someone Purer’, nastupa kao za sada jedini singl s ploče. Zanimljivo je i to da su snimili dva videospota, jedan za englesko-europsko tržište i drugi za američko. Riječ je svakako o jednoj od najboljih skladbi Mystery Jets. Harrison kaže da pjesma govori o viđenju lijepog u stvarima i o tome da moramo smjeti. Početak je spor i depresivan, ali se baš kao i kod skladbe Radlands napeto otvara i otvara. Gitaristu Reesu uspijeva pojačati pjesmu čarobnim tremolo rifom kojeg se ne bi posramio ni U2-ov znameniti The Edge. Skladba se bavi pitanjem smisla života i našom unutarnjom borbom. Sučeljavanje sa samim sobom, s vlastitom čistoćom, s drugim u sebi. Okrutno suočavanje sa sobom. Kad si dijete, još si čist od grijeha; zato se i sjećanjima neprestano vraćamo natrag. Rješenje je u nadi, u pozitivi – unatoč greškama i grijesima treba ići dalje; refren djeluje kao novi početak, kao impuls promjene: ”So deliver me from sin / give me rock and roll”. Podsjeća na neke pjesme grupe Arcade Fire. Prve tri skladbe čine odličnu trijadu. Odavde nadalje skladbe više nisu tako uvjerljive, ali nam svakako otvaraju neku novu ”americana” dimenziju Mystery Jetsa, na koju do sada nismo bili navikli.
Četvrta skladba zove se ‘The Ballad Of Emmerson Lonestar’. Riječ je o pjesmi koja nam opisuje glavnog protagonista albuma. Krasi je odlična prstna tehnika, slide gitara i prekrasne harmonije. Folk i country utjecaji tu su vrlo očiti. Od novijih glazbenika u njoj se osjeća prizvuk Bon Ivera, a od starijih podsjeća na neka djela Johna Mellancampa. Pod ovom bi pjesmom zasigurno mogli biti potpisani i članovi grupe Mumford & Sons. Skladba ‘Greatest Hits’ zasigurno će postati najveći hit o najvećim hitovima. Malo je sličnih meta glazbenih hitova. Ovom pjesmom Mystery Jets dokazuju da i dalje znaju napisati pop uspješnicu. Svakako Two Doors Down ovog albuma. Riječ je o duhovitoj, lepršavoj, ljetnoj ”sha-la-la” uspješnici koja ipak ima poprilično fascinantnih stihova, kao npr. sljedeći: ”No way your having ‘This Nation’s Saving Grace’ you only listen to it when / Your pissed / But when you sober up it’s always “Why the fuck are you still listening to / Mark E. Smith?” Pjesma inače govori o paru koji na kraju ljubavne veze dijeli i zbirku njima dragih albuma: ”You can keep ‘No Need to Argue’ and I’ll keep ‘The Aeroplane Over the Sea”. Skladba je vrlo referentna i u njoj nalazimo albume ili pjesme sljedećih sastava: ABC, Talking Heads, Lemonheads, Roxy Music, Show Of Hands, The Cranberries, Neutral Milk Hotel, Belle & Sebastian, The Kinks, The Minutemen, Paul McCartney & Wings i The Fall. Ali ima jednu (ljepotnu) manu. Na trenutke djeluje kao D-verzija skladbe Stuck In The Middle With You grupe Stealers Wheel, koja je djelovala sredinom sedamdesetih. Šesta pjesma ‘The Hale Bop’ djeluje kao nekakav hibrid glazbe Bee Geesa, Scissor Sisters i kanadskih čudaka Of Montreal: svijetli country funk, pomiješan s elementima discoa. Tako čudna kombinacija da se ni nakon petnaestog slušanja ne mogu odlučiti je li dobra ili nije. Zanimljiva je svakako. Treba istaknuti fascinantan Harrisonov »falsetto«. ‘The Nothing’ upušta se u istraživanje nepoznatog i postavlja pitanja o nama samima te o tome jesu li uopće mogući odgovori na to, jer smo i sami sebi tajna. Početak počinje u nekakvoj elektro Gorillaz maniri, ali se već nakon dobrih deset sekundi prelijeva u zasanjanu (djeluje kao uspavanka) i eteričnu baladu. Emocionalan, snažan falsetto refren (”bring me back as something beautiful”) može te natjerati na plač.
Za dašak šezdesetih na albumu brine osma skladba, ‘Take Me Where The Roses Grow’ . Duetu između gitarista Reesa i jedine gošće na albumu, Sophie-Rose Harper, nedostaje još nešto više, nešto emocionalnog žmohta, da bi skladba bila vrhunska. Ni prekrasna linija slide gitare, slatki glasovi i ljubavni tekst (”Take me where the roses grow / To the place where no one knows.”) ponekad nisu dovoljni. ‘Sister Everett’ je oda evangeličarki koju je Rees upoznao u avionu (ona ga je inače željela preobratiti u vjernika). Hammond orgulje i pedal steel gitara brinu za tradicionalni country-folk vibe, dok izraziti bubanj stalno pojačava pjesmu i čini se da će skladba svakog trena eksplodirati, a slijedi je još bolje: himnični izlaz s gospel pjevačicama. Pjesma malo podsjeća na Honky Tonk Women od Rolling Stonesa. Himnični kraj neprimjetno se prelijeva u sljedeću, predzadnju pjesmu na albumu, urbanu ‘Lost in Austin’. Po mom osobnom mišljenju to je najbolji rad na albumu i snažno nadmašuje i odlične prve tri skladbe. Briljantno. Duga je čak šest i pol minuta. Govori o slomu zbog droga usred Teksasa. Epski je strukturirana – u sebi ima i teške hard rock rifove, kao i mirnije, ali hipnotične dijelove. Prava je power balada. Harrisonov glas varira od uobičajeno krhkog, ranjivog do izravno grubog i božanski moćnog. Kraj ove skladbe sličan je kao kod ‘Radlands’, naime dovodi te u pravu ekstazu poskakivanja i plesanja. Album zaključuje akustična, žalosna tužaljka ‘Luminescence’ (“You still swim around the canals of my head like cocaine / and yes, it feels good, but not half as it would if you’d stayed.”). Lako je možemo zamisliti kao pjesmu za logorsku vatru. Djeluje umirujuće i vuče nas opet natrag na početak albuma.
Mystery Jets si s albumom »Radlands« najvjerojatnije napokon otvaraju vrata i prema Americi. Svoj zvučni krajolik još su proširili; ‘americana’ eksperiment uglavnom je uspio. Ipak, ovom albumu nedostaje kompaktnosti i cjelovitosti kakvu smo zamijetili kod njegova prethodnika, “Serotonina”, iako je riječ o njihovoj prvoj konceptualnoj ploči. Uradak nije na prvu loptu, kakva je bila sada već gotovo poprilično uvriježena Twenty One. S obzirom na progresivnost svakako je najbliži njihovu kaotičnom prvijencu “Making Dens”. Tko je pogledao Mallickov film Badlands, zasigurno će čuti njihove zajedničke poveznice. Cijela estetika, tipografija naslovnice, sve se vrlo očito oslanja na taj kultni film iz sedamdesetih, pa ne samo to: cijela ploča doslovno bljuje asocijacije na američku (pop-)kulturu šezdesetih i sedamdesetih; ponekad čovjek ima čak osjećaj kao da se punk nikad nije dogodio. A to uopće nije nešto loše. Album stoji i funkcionira. Ovog ljeta njihov nastup na nekom od obližnjih festivala nije za propustiti.
Postava
Blaine Harrison – vokal, akustična gitara, električna gitara
William Rees – električne gitare, klavijature
Kai Fish – bas, klavijature
Kapil Trivedi – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Dan Carey & Mystery Jets
Popis skladbi
1. Radlands
2. You Had Me at Hello
3. Someone Purer
4. The Ballad of Emmerson Lonestar
5. Greatest Hits
6. The Hale Bop
7. The Nothing
8. Take Me Where the Roses Grow
9. Sister Everett
10. Lost in Austin
11. Luminescense
