Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1970
Trajanje: 46:32
Ocjena: 5/5
Van Der Graaf Generator su svojim trećim albumom, “H To He, Who Am The Only One”, konačno i zauvijek upisali svoja imena među najveće inovatore u povijesti britanskog progresivnog rocka te stvorili jedno od najboljših djela u svojoj burnoj povijesti. Vjerovali ili ne, njihov odlični drugi album, “The Least We Can Do Is Wave To Each Other (1970), kojim su potresli svijet progresivnog rocka nevjerojatnom kombinacijom neobuzdane brutalnosti i epske ljepote kroz poetske vizije mračne, apokaliptične budućnosti, bio je tek zagrijavanje za njihove najveće stvaralačke trijumfe. Prvi među njima zasigurno je ovaj revolucionarni album, prava remek-djelo mračno zamišljenog progresivnog rocka, nastalo tek nekoliko mjeseci nakon izlaska izvrsnog prethodnika, što dokazuje izuzetnu radoholičnost, energiju i bogatstvo glazbenih ideja gospode Hammilla, Bantona, Jacksona i Evansa. Ti svojevrsni glazbeni čudaci i vizionari, jedinstveni majstori svojih područja, izlaskom ovog albuma ozbiljno su zaprijetili primatu King Crimson kao najuzbudljivije, eksperimentalne i mračne prog rock grupe te godine (zanimljivo, King Crimson su iste godine u kratkom razmaku izdali čak dva fenomenalna albuma). King Crimson će u ovoj recenziji biti spomenuti još nekoliko puta, jer albumu ne manjka povezanosti s apokaliptičnim “crimsonovskim” duhom.
“H” je album na kojem se konačno oblikovala njihova klasična, četveročlana postava, koja je, među ostalim, iz svojih redova isključila bas gitaru, koja je za njihove apokaliptične eksperimente postala gotovo posve nepotrebna. Dotadašnji basist Nic Potter svoje je usluge priložio samo na tri skladbe, dok ga je nakon odlaska zamijenio kar klavijaturist Hugh Banton na bas pedali koju je skrivao ispod svojih klavijatura. I ta odsutnost bas gitare postala je jedna od glavnih i zaštitnih posebnosti Van Der Graaf zvuka, uz uobičajenu odsutnost električne gitare, koju je obično učinkovito nadomještao saksofon Davida Jacksona. On je više puta u usta gurnuo i po dva saksofona istodobno (alt i tenor), što ga je zasigurno svrstalo među glavne puhačke posebnjake tog vremena. Guy Evans, nesporno jedan od najboljih jazz/rock bubnjara u prog rocku, na ovom je albumu doista zasjao punim sjajem te demonstrirao neke od svojih najvatrenijih, ali i najkompleksnijih trenutaka karijere; posebno se ističe na timpanima. Za akustičnu gitaru (dok nije, koliko-toliko, naučio svirati i električnu) povremeno je prihvatio pjevač Peter Hammill, nesporni genij i duša grupe te jedan od najboljih i najunikatnijih pjevača i pisaca poezije u povijesti progresivnog rocka. Hammill je, vrlo zanimljivo, za pomoć kod skladbe “The Emperor In His War-Room” pozvao i svog prijatelja, nikoga drugog nego “oca” progresivnog rocka – Roberta Frippa (King Crimson), koji je na električnoj gitari odsvirao svoju nadaleko prepoznatljivu solažu.
Miješanje VDGG i King Crimson elemenata nedvojbeno je ugovor sklopljen na nebesima (ili još prikladnije – u paklu), potpuna instrumentalna apokalipsa i ostvarenje sna svakog progresivnog zanesenjaka (to je bio tek početak suradnje između Frippa i grupe, koja će svoj vrhunac doživjeti s idućim albumom). No to je još daleko od najboljeg trenutka albuma. “H” je nabijen toliko raznovrsnim dobrotama te bogatom instrumentalnom/vokalnom ekspresijom da mi srce uvijek zaigra kad slušam kako je grupa učinkovito gradila razgranate mostove napetosti između glazbenih nebesa i pakla. Hammillovo nadaleko prepoznatljivo, poetično pjevanje ovdje je po mom mišljenju jedno od najboljih u njegovoj karijeri, barem što se tiče harmoničnog izmjenjivanja između nižih, brutalnih i visokih, čistih registara. Njima iznimno učinkovito iznosi svoje, uglavnom apokaliptično-društveno kritički intonirane tekstove (oni se obično odnose na kritiku institucija i drugih štetnih dostignuća zapadne civilizacije). Banton je u to vrijeme očito doista pokucao na pakleni predvorje da je pronašao tako demonski zvuk svojih orgulja, dok je Jackson doista postao pravi Van Gogh svog zanata na saksofonima i flauti. Kombinacija Bantona i Jacksona po mom je mišljenju onaj glavni ključ zlobne esencije koja obavija većinu skladbi na albumu, iako ne manjka ni izuzetno lijepih i duh podižućih trenutaka. Na pitanje kako Evans uspijeva stvoriti toliko ritmičke raznovrsnosti i živopisnog unosa udaraljki, teško bih našao odgovor. “H” bih u grubo mogao opisati kao apokaliptičnu mješavinu kompleksnih, uglavnom simfonijski usmjerenih epova s brojnim jazz improvizacijama te unikatnom vokalnom dramatikom, među kojima se cijelo vrijeme mijenja raspoloženje od veličanstvenog do zlobnog, a sve je zabrinuto Hammillovim apokaliptičnim, i prilično sc-fi usmjerenim tekstovima, koji su mi oduvijek bili vrlo zanimljivi jer su se neki od njih kroz određeno vremensko razdoblje pokazali čak i proročkima. Osim jedne balade, ovdje se nalaze isključivo epski zamišljena i visoko kompleksna djela koja nepripremljenog slušatelja u trenu prekriju svojom nevjerojatnom energijom i u kojima se pri svakom slušanju može otkriti nešto novo.
Uvodni “Killer” nas svojim ubijajućim i antemičnim glavnim motivom (koji više nego učinkovito nadomješta gitarski riff) odmah povuče u apokalipsu. Nevjerojatno je čuti kako se ukusno u tom motivu isprepleću Jacksonov saksofon i pakleni sloj Bantonovih orgulja. Kad unutra uskoči i Hammillov brutalno-sarkastični vokal, koji ovdje zvuči ne samo podsmješljivo nego već gotovo zlobno, doista se stvori ugođaj kao da se slušatelj našao usred paklenog kotla. Zanimljivo je kako povremeno unos klavira i akustične gitare ponešto smiruje naelektrizirano i zloćudno raspoloženje kompozicije. Unatoč tome što se pakleni prolazi na orguljama izmjenjuju zapanjujućom brzinom, grupa cijelo vrijeme zadržava prisutnost melodičnog glavnog motiva. Brutalni refren, kad Hammill vrišti kao da ga doista progoni neki ubojica, s lakoćom ledi krv u žilama. U nekom trenutku slijedi izuzetno zanimljiv prijelaz, kad nastupa luda jazz improvizacija, u kojoj svjedočimo pravoj instrumentalnoj kataklizmi na bubnjevima, basu, klaviru i saksofonu. Jacksonovi prolazi, a poglavito njegove improvizacije na saksofonu, ti su koji uz Hammillovo prijeteće pjevanje u djelo unose prizvuk potpune ludosti i paranoje. Melodični glavni motiv uspijevaju cijelo vrijeme lijepo održavati i u pravim trenucima vraćati na videlo, iako na kraju naravno slijedi obvezna ludnica na klaviru i orguljama.
Nakon apokalipse slijedi trenutak potpunog otpuštanja napetosti, koji predstavlja prelijepa simfonijska balada “House With No Door”, položena na ukusne aranžmane Bantonovog klavira i vrlo dobar unos Jacksonove flaute. Peterov vokal ovaj je put gotovo neobično melodičan i čist. Zanimljivo, kad Hammill zapjeva čisto, u višim registrima i bez upotrebe svojih “koleričnih” ispada, njegov glas čak pomalo podsjeća na Davida Bowieja (neki vokalni registri u refrenu ovdje su možda čak i najviši u njegovoj karijeri uopće). Refren je izuzetno lijep i melankoličan. Peterov vokal izražava nevjerojatnu čežnju te slušatelja s lakoćom očarava svojom izuzetnom ispovjednom snagom. Prava simfo poslastica su zaključni, izuzetno melodični aranžmani na klaviru i Jacksonovoj flauti, koji spadaju među najočaravajuće trenutke u povijesti grupe. Ovom prelijepom baladom VDGG dokazuju koliko brzo i nevjerojatno učinkovito mijenjanjem raspoloženja mogu slušatelja prebaciti iz pakla u nebo i obratno.
“The Emperor in His War Room” predstavlja jedan od Hammillovih najboljih poetskih znanstvenofantastičnih/društveno kritičkih eksperimenata te ujedno jedan od najveličanstvenijih simfonijskih trenutaka albuma. Podijeljen je na dvije sekcije, “The Emperor” i “The Room”. U potonjoj sekciji grupi se pridružuje i prije spomenuti posebni gost Fripp (ako malo poduhovitim – pravi glazbeni diktator, kao naručen za skladbu koja govori o diktatoru) na električnoj gitari. Ledeno hladan, istočnjački obojen uvodni motiv na flauti, orguljama, timpanima i akustičnoj gitari slušatelja već u trenu potrese svojom jezovitom atmosferom. Usput se s vremenom počinju izmjenjivati energični prolazi na orguljama i bubnjevima, kojima se povremeno pridružuje i Hammillova razjarena vokalna ekspresija (u kojoj se pokušava postaviti u ulogu imaginarnog tiranskog vladara), koja svoj vrhunac dobiva u epskom refrenu s vokalnim višeglasjem i odličnim simfonijskim aranžmanom. Središnji motiv na flauti i klaviru doista stvara sliku usamljenog tiranina. Slušatelj si po mom mišljenju s lakoćom može predočiti nekog futurističkog imperatora. Ja se obično sjetim onog iz Ratova zvijezda, kako sjedi i krohoće se na svom prijestolju dok kroz staklo svoje svemirske postaje bira koji će planet uništiti. Možda je tome kriva i asocijacija koju izaziva prezime Hammill, ne znam. U drugom dijelu, “The Room”, nastupa nevjerojatno burni prijelaz koji pokreće odlična instrumentalna interakcija te simfonijski refren s višeglasjem koji uvijek iznova podiže svu kosu na glavi. Hammill uvijek iznova “reže žile” svojom vokalnom izvedbom; takve vokalne ekspresije sposobni su doista samo najveći u svom zanatu, u koje Peter nedvojbeno spada. Zatim slijedi izuzetno ukusna, instrumentalno usmjerena sekcija, koja je jedna od najvećih poslastica albuma. Tu na električnoj gitari upada i Fripp svojom nadaleko prepoznatljivom solažom (ona ponešto podsjeća na onu iz slavnog King Crimson instrumentala “Sailor’s Tale”). Njegova se solaža odlično prekriva kroz mitraljez bubnjeva i orgulja. Zatim se opet vraća onaj hladni svemirsko-orijentalni motiv, kad Hammill konačno doživi “živčani slom” te najavi propast dekadentnih civilizacija pod imperatorovom pesnicom. Zaključak je, ironično, izuzetno lijep i spokojan.
“Lost”, koji je također podijeljen na dvije sekcije, “The Dance in Sand and Sea” i “The Dance in Frost” (koje predstavljaju dvije krajnosti cjelovitog i međusobno povezanog epa), još je jedan od epskih vrhunaca albuma s vrlo dobrim refrenima. Otvara ga gotovo, da ne kažem “bolestan” motiv na saksofonu, nakon čega upada poskakujući ritam na bubnjevima. Jacksonove ludorije na saksofonu uz ponovno fenomenalan Hammillov vokal, koji je i ovaj put u prvom planu te uglavnom usmjeren na više i epske registre, iako mu bijesa nikad ne manjka, glavna su atrakcija ove kompozicije. Ritam linija opet je izuzetno shizoidne naravi te vrlo učinkovito spojena s paklenim zvukom orgulja. Nakon veličanstvenih refrena često slijede ubilačko-pakleni instrumentalni izljevi na bubnjevima, saksofonu, orguljama i bas gitari (Potter je ovdje još prije odlaska pokazao jedan od svojih najboljih trenutaka). Kompozicija cijelo vrijeme visi na onoj tankoj granici između genijalnosti i ludila, što je zapravo manje-više stalnica njihova zvuka. Instrumentalnoj ludosti slijedi napola smiren, razmjerno epski dio, u kojem Hammill pristupa s melankoličnim vokalom te zapjeva gotovo tužaljku. Tome se pridružuje zanimljiva improvizacija na saksofonu i marširajući ritam. Slijedi jazzom obojena instrumentalna sekcija koja se temelji na mirnoj interakciji saksofona i orgulja. No tom smirenju opet slijedi prava instrumentalna kataklizma koja najavljuje drugu sekciju kompozicije. Tu opet upada brutalni motiv te epski refren s vokalom koji “reže žile”. “Lost” doista ponekad zvuči kao neki ledeni kotao u kojem plešu demoni na dnu Danteova pakla. Teško bih se na brzinu sjetio još kojeg njihovog djela koje bi zvučalo zloslutnije nego što zvuče neke improvizacije na ovom odličnom epu.
“Pioneers Over C.” po mom mišljenju predstavlja vrhunac Hammillove znanstvenofantastične poezije. Tekst govori o prvim astronautima koji su isprobali brzinu svjetlosti, ali njihovo putovanje nije dobro završilo jer su zbog zakona fizike (po Hammillu) raspali u prostoru i vremenu te postali neka vrsta bestjelesnih duhova, negdje između života i smrti i potpuno usamljeni u dubinama svemira. Osim što je najkompleksnije djelo na albumu, po mom je mišljenju i najbolje na njemu, jer grupa ovdje tako reći do kraja demonstrira sve svoje eksperimentalne potencijale na pojedinim instrumentima. Skladbu otvara neobičan efekt, nakon čega nastupa ritmičko stupnjevanje na Bantonovoj bas pedali te tajanstven, oprezan Hammillov vokal. Iznenada se mračno raspoloženje raspršuje, upadaju veličanstvene orgulje i slijedi pobjednički Hammillov vokal, koji opet zvuči vrlo poetično i na iznimno dramatičan način pripovijeda priču o nesretnim astronautima. U kompoziciji ne manjka iznimno sočnih instrumentalnih slastica. Veličanstvenim, epskim refrenima često slijedi izmjenjivanje jazz prijelaza i zanimljivih akustičnih umetaka (vrlo solidna upotreba akustične gitare). Posebno treba istaknuti iznimno zanimljiv motiv koji se više puta ponavlja i čuje se kao neka vrsta apokaliptičnog marša, podložen saksofonom, orguljama i Hammillovim već gotovo paranoičnim vokalom. Zanimljiv je i psihodelično obojen dio na orguljama te neke improvizacije na saksofonu koje gotovo zvuče podrugljivo. U drugoj polovici raspoloženje se prilično smiri, nastupa neka vrsta zatišja i vrlo lijep dio na akustičnoj gitari, kojem se pridružuje čista i nježna boja Hammillovog vokala. To ne traje dugo i već u idućem trenutku nastupa potpuno šašava Jacksonova improvizacija na saksofonu, koja zvuči kao da mu je u lijevak prodrla voda. Tome opet slijedi instrumentalna, do kraja navijena ludnica na klaviru, brojni psihodelični zvukovi te burni prijelazi na bubnjevima. Hammillov vokal ponovno postaje tajanstven i paranoičan. Zaključak je odličan jer se još jednom ponovi onaj središnji, paradni motiv, koji zaključuje namjerno visok vokalni avangardizam. Za veliki finale slijedi još obvezna, zappovski obojena jazz improvizacija na saksofonu koja završava brujanjem elektroničkog efekta na klavijaturama.
“H To He, Who Am The Only One” po mom je mišljenju jedan od najsvjetlijih dragulja u povijesti progresivnog rocka i zasigurno među četirima, ako ne i trima najboljim dosezima u povijesti grupe, koja je do tada sa svakim idućim albumom pokazala nevjerojatan napredak u odnosu na prethodnika. Album je u trenutku izlaska bio velika poslastica za sve one koji su tražili primjerene suparnike tadašnjim “kraljevima” visoko eklektičnog progresivnog rocka – King Crimson (Genesis su se tek zagrijavali, Yes su bili tik pred promjenom zvuka, ELP su se tek pojavili, Jethro Tull su još uvijek svirali hard rock, Gentle Giant jednako tako, a Pink Floyd su još uvijek bili prilično psihodelični i prije izuma prepoznatljivog zvuka). “H” je ujedno bio i velika inspiracija za neke manje poznate prog rock grupe, osobito u Italiji, gdje su djelo VDGG znali i najviše cijeniti. Album i danas zvuči nevjerojatno svježe i obveza je za sve ljubitelje klasičnog progresivnog rocka, zamišljenog u mračnijim tonovima, te obožavatelje neobuzdanog eksperimentalizma (i nekih avangardnijih smjerova). Istodobno moram primijetiti da je riječ o remek-djelu koje zasigurno nije prikladno za svakog slušatelja, osobito ne za neke nježne dušice koje umjesto da razmišljaju svojom glavom radije puštaju da ih za ruku vode ovakvi ili onakvi trendovi. Dakle, nešto protiv čega su se “jezični doktor” Hammill i njegova grupa oduvijek oštro borili. VDGG nakon izlaska “H” nipošto neće ostati na lovorikama, nego će idućim albumom napraviti nešto zapanjujuće – njime neće samo napraviti još jedan stvaralački korak naprijed, nego stvoriti svoje najveće remek-djelo, koje će ujedno predstavljati vrhunac njihova stvaralačkog opusa i jedan od najveličanstvenijih trijumfa u povijesti progresivnog rocka.
Postava
Peter Hammill – vokal, akustična gitara, klavir (3)
Hugh Banton – orgulje, oscillator, klavir, bas pedala (2,5), prateći vokal
Guy Evans – bubnjevi, timpani, udaraljke
David Jackson – saksofon, flauta, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Nic Potter – bas gitara (1,3,4)
Robert Fripp (King Crimson) – električna gitara (3)
Produkcija
John Anthony
Popis skladbi
1. Killer (8:07)
2. House With No Door (6:03)
3. The Emperor In His War-Room (9:04)
a) The Emperor
b) The Room
4. Lost (11:13)
a) The Dance In Sand And Sea
b) The Dance In The Frost
5. Pioneers Over C. (12:05)
Bonus skladbe s ponovljenog izdanja (2005):
6. Squid 1 / Squid 2 / Octopus (15:24)
7. The Emperor in his War-Room (first version) (8:50)
