Happy With What You Have To Be Happy With

0 6

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izlazak: 2002
Ocjena: 4.5/5

“Happy With What You Have To Be Happy With” (tko god ovo može izgovoriti više od pet puta zaredom, a da si pritom ne slomi jezik, zaslužuje iskrenu čestitku) bio je EP dulji od pola sata i u mnogočemu ukusno predjelo pred izlazak sljedećeg studijskog albuma King Crimson, “The Power To Believe” (2003), još jednog inovativnog remek-djela vječno mladog sastava u progresivnom smislu. Slušateljima je poslužio poprilično crimsonovskih slasti, pa je čekanje na novi album bilo malo lakše, iako je kod King Crimson uvijek besmisleno predviđati kako će zvučati sljedeće izdanje. Iako traje više od pola sata i na poleđini je navedeno deset skladbi, na EP-ju se zapravo nalaze samo četiri “prave” skladbe u kojima sudjeluje cijela postava. Uz naslovnu skladbu, koja se našla i na sljedećem studijskom albumu, i dvije posve nove skladbe (od kojih se jedna nalazi samo ovdje), uvršten je i instrumental “Larks’ Tongues In Aspic-Part IV”, koji je izašao već na prethodnom studijskom albumu “The ConstruKction Of Light (2000)”. Preostalih šest skladbi čine dva instrumentala i a capella dionice, što znači da je riječ o kratkim, narativno obojenim skladbicama, na kojima je obično snimljen samo vokal i koje obično služe kao uvod u dulju skladbu.

“Bude” je kratka a capella u Adrianovoj režiji (zapravo su sve na albumu u njegovoj režiji), koju on recitira kroz poseban efekt i u svojoj nerazgovijetnosti ne predstavlja baš ništa poetično. Najviše podsjeća na nekakav haiku. Slijedi pravi pakleni metak u glavu u obliku iznimno udarnog alter/prog metal eksperimenta “Happy With What You Have To Be Happy With” (u slučaju ove verzije riječ je o skraćenom obliku zvučnog pokusa, koji se razlikuje od onoga na sljedećem studijskom albumu). Riječ je o jednoj od najtvrđih i najkontroverznijih skladbi u njihovoj povijesti, ali i o središnjoj skladbi EP-ja, koja je već djelomično nagovijestila smjernice njihova sljedećeg studijskog albuma, a koji je u mnogočemu oblikovala upotreba alternativnih, polutonski obojenih metalskih pasaža. Ujedno se nimalo ne treba čuditi zašto je bila glavni izbor ovog EP-ja. Riječ je naime o skladbi koja bi se lako mogla vrtjeti i na bilo kojoj TV ili radijskoj postaji s popularnom glazbom, kad bi joj se napravilo dovoljno reklame. King Crimson ovdje zvuče više kao neki suvremeni alter/prog metal bend nego kao staroste prog rocka. Adrianov pjenušavi vokal podsjeća na urlanje nekog pretjerano razjarenog uličnog razbijača koji je upravo pušten iz ustanove s podstavljenim zidovima i sad izlijeva sav svoj bijes na zablude moderne društva. Što se tiče strukture skladbe, sve je provučeno kroz udarne polutonske gitarske pasaže i brutalan ritam, a između se više puta ponavlja shizoidno zvučan i ledeno hladan refren. Bio je to vrlo radikalan i hrabar eksperiment čak i za uobičajeno crimsonovsko eksperimentiranje, koji se pokazao pogotkom u sridu u probijanju granica spajanja elemenata tradicionalno nepopularne (prog rock) i u posljednje vrijeme popularne glazbe (alter/prog metal), iako mi je trebalo poprilično vremena da je zavolim, možda čak najdulje od svih njihovih tvorevina, ako izuzmem neke improvizacije. A otkud staroj gardi odjednom luda ideja da naprave skladbu u kojoj zvuče kao dvadesetogodišnjaci? Teško je povjerovati, ali striček Bob i njegova ekipa tada su se, prema vlastitim riječima, poprilično oduševljavali omiljenim američkim alternativnim metalcima Tool (a njima su, navodno, jedni od uzora bili, kakvo “iznenađenje”, King Crimson, iako se to u njihovoj glazbi malo primjećuje). S njima su otišli i na sljedeću turneju, na kojoj su dijelili mjesto glavnog izvođača. S tim se potezom nikako ne slažem, ali od nečega što donosi dodatni novac morali su u tim teškim vremenima (pre)živjeti.

“Mie Gakure” je kratko valovanje Frippovih soundscapea. Oni na tren uspijevaju dočarati romantično ugođaj, iako bi za bolji učinak trebalo nekoliko minuta više. “She Shudders” je još jedna Adrianova a capella provučena kroz efekt, koja zvuči blago patetično, jer je ovaj put subjekt neka žena, što je prilično neuobičajen element za običnu crimsonovsku poeziju, iako im je Ade i u prošlosti donio tračak takve lirike. Slijedi akustična verzija izvrsne romantične balade “Eyes Wide Open”, koja je kasnije u izmijenjenoj verziji izašla i na sljedećem studijskom albumu. Slušatelja vrlo brzo očara jako lijepa melodija na akustičnoj gitari uz podlogu egzotičnih udaraljki. Sve to prati i romantični Adrianov vokal na način kako on to najbolje zna. Po meni čak jedna od najljepših balada u njihovoj povijesti. Na “Shoganai”, prekrasnom ambijentalnom orijentalnom instrumentalu, Fripp na izvrstan način demonstrira svoju novootkrivenu ljubav prema korejskoj etno glazbi. Snažno ambijentalno ugođaj, koji grade ponajprije zvukovi zvončića i bambusovih udaraljki, unatoč svojoj jednostavnosti (ili možda upravo zbog nje) zna očarati sve ljubitelje istočnjačkih zvukova. Mogao bi biti i odlična podloga za zvučnu kulisu tijekom meditacije ili objeda koji uključuje neku egzotičnu orijentalnu hranu. Većina posjetitelja našeg Rockline foruma, ali i nekih drugih, ime će skladbe možda povezati s nadimkom koji je moja malenkost odabrala ne samo u čast ovom legendarnom sastavu, nego i zbog simboličnog imena koje ta japanska riječ sadrži u svom prijevodu – “stanje odnosno stvari koje napreduju i teže višim ciljevima u svom razvoju”. “I Ran” je još jedna kratka a capella. “Potato Pie” je još jedan izuzetno neobičan eksperiment jer je riječ o gotovo jedinstvenom primjerku u kojem su se King Crimson prihvatili sviranja bluesa. I to ne nečeg dosadnog, nego iznimno duhovitog bluesa, koji sadrži karakteristične jednostavne, pospane gitarske rifove, ali i nekoliko prepoznatljivih crimsonovskih minimalističkih pasaža, a rezultat je iznimno zabavan. Adrianov način pjevanja ovdje namjerno ima primjetan r’n’b naboj. Takav blues s obiljem humora (groteskan, crnohumoran tekst) kod mene je uvijek dobrodošao. Slijedi već spomenuti veličanstveni instrumental “Larks’ Tongues In Aspic-Part IV”. Budući da je riječ o identičnoj verziji kakva se nalazila na albumu “The ConstruKction Of Light”, u njezine detalje neću ulaziti. O njezinim je odlikama naime već dosta napisano u recenziji prethodno spomenutog albuma. Po meni bez problema najbolja skladba na EP-ju. Na kraju se nalazi još kratka a capella “Clouds”, u kojoj sastav neočekivano pokazuje i svoj tipičan, ekscentričan smisao za humor. Sve se naime završava kratkim zvučnim kolažem raznih studijskih ludorija: od snimaka s proba, Frippovih, kao i obično, loših šala, cinizama, jadikovki, mijaukanja do Adrianova mudrovanja o Einsteinovoj univerzalnoj teoriji, koju je prvi razvio njegov bratić Oz.

“Happy With What You Have To Be Happy With” bio je više nego dobro predjelo za najnestrpljivije pristaše sastava i pružio je prilično lijep uvid u daljnja djela modernih King Crimson. Moram pohvaliti i izvrsnu naslovnicu nadarene likovne umjetnice P.J. Crook. Ona se svojim prikazom potpune društvene apatije, autentičnim prizorom svakodnevnih obiteljskih slika našeg doba, vrlo dobro uklapa uz naslov EP-ja. Na taj je način završio i niz minimalistički obojenih naslovnica koje su se od 80-ih nalazile na njihovim studijskim izdanjima. Unatoč svim odlikama, ipak je to još uvijek samo EP, koji većinom sadrži nedovršene verzije kasnijih umjetnina i kao takav je prvenstveno zanimljiv ponajviše dugogodišnjim pristašama sastava. Oni koji nisu toliko zagrijani i htjeli bi odmah čuti cjelovitiju sliku novodobnih King Crimson neka radije slušaju aktualni studijski album “The Power To Believe”, jedan od onih koji su znatno pridonijeli tome da progresivni rock danas više nije prljava riječ. A ostali, koji ste se i nakon pročitanog odlučili da King Crimson nekako nisu sastav za vas i da im se zato nećete posvećivati; budite sretni s onim s čim morate biti sretni, odnosno s onim što bi trebalo biti dobro za vas, pa će sve biti u redu. Zato i dalje marljivo pratite reality i talk-show emisije, obavezno s čipsom i limenkom piva u ruci, odlazite na razne igre na sreću, veselo trošite po supermarketima, idite u crkvu i slušajte najnoviji album platinastih, silikonom napumpanih krava muzara koje stražnjicama miču u ritmu harmonike u rukama onih koji imaju sve, a žele još više. Sve to, naravno, činite pod budnom “skrbi” Velikog brata, da vam se što loše ne dogodi. A moralna potpora neka vam bude naslovnica ovog EP-ja.

Postava

Robert Fripp – gitara, soundscapei
Adrian Belew – vokal, gitara
Trey Gunn – bas-gitara, stick
Pat Mastelotto – bubnjevi, udaraljke

Produkcija

King Crimson

Popis skladbi

1. Bude (0:26)
2. Happy With What You Have to Be Happy With [Edit] (4:12)
3. Mie Gakure (2:00)
4. She Shudders (0:35)
5. Eyes Wide Open (4:08)
6. Shoganai (2:53)
7. I Ran (0:40)
8. Potato Pie (5:03)
9. Larks’ Tongues in Aspic (10:26)
10. Clouds (4:10)

Trajanje albuma: 32:13

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići