Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 2000
Ocjena: 4.5/5
King Crimson, izvorni apostoli progresivnog rocka i jedan od najutjecajnijih rock sastava svih vremena, u novo su tisućljeće zakoračili kao kvartet. Nakon izvrsnog albuma “Thrak” (1995) i hrpe izdanja pod zajedničkim imenom ProjeKcts na kojima su demonstrirali svoje improvizacijske vještine, raspad postave takozvanog dvostrukog trija, koja je u ritam sekciji imala po dva basista i bubnjara, bio je nekako očekivan i neizbježan. Držati zajedno toliko odličnih glazbenika dulje od šest godina, koliko su izdržali, bilo je naprosto na granici mogućeg. Sastav su napustila oba veterana koja su na svojim instrumentima već tri desetljeća pripadala svjetskom glazbenom vrhu. Genijalni basist Tony Levin (privremeno) se oprostio od sastava zbog svojih obveza kao stalni član pratećeg sastava Petera Gabriela, dok je bubnjarski velemajstor Bill Bruford odlučio da je s rock glazbom (barem na neko vrijeme) gotov i da njegovo daljnje glazbeno djelovanje leži isključivo u jazzu. Tako su se čelični vođa sastava, gitarist Robert Fripp, i njegov dugogodišnji prvi pobočnik, pjevač/gitarist Adrian Belew, odlučili nastaviti uz pomoć dvojice nešto mlađih kompanjona – Treyja Gunna, izvrsnog basista i majstora sticka, te Pata Mastelotta, inventivnog i iznimno raznolikog bubnjara. Njih dvojica tada već odavno nisu bili početnici, nego su spadali među najcjenjenije ritam sekcije u prog rocku. Zanimljivo je da je ovom promjenom ta starodrevna britanska grupa, uz iznimku strica Boba, postala gotovo posve američki obojena. No, srećom, sva tri američka glazbenika bila su daleko od one tipične, otrcane američke mentalnosti. Fripp je do te mjere već smatrao Belewa potpuno ravnopravnim partnerom, povjerio mu još više prostora u pisanju glazbe i iznošenju ideja te se vjerojatno dobro zavedeo da bi bez njegovih talenata sastav vrlo teško preživio do novog tisućljeća.
Ako je “Thrak” prvenstveno bio poligon za predstavljanje mnogih ideja nakupljenih tijekom godina mirovanja novo (pre)rođenog sastava i pucao od ritmičke raznolikosti, “The ConstruKction Of Light” ispao je kao album na kojem su napravili sljedeći logičan korak prema modernizaciji zvuka i na kojem su ponovno stvorili nekoliko posve novih zvučnih eksperimenata. Moram spomenuti da je ovaj album po izlasku dobio poprilično posve neutemeljenih negativnih kritika. One su letjele uglavnom na račun pojedinih Adrianovih tekstova, koji sadrže nekoliko aluzija na njihova prošla djela, te zbog preinake instrumentala “Frakcture” s albuma “Starless And Bible Black” (1974) u posve novi zvučni ruho pod imenom “FraKctured”. Optuživanje sastava da se ovdje previše osvrtao na svoju prošlost čini mi se potpuno promašenim jer nikako nije bila riječ o kopiranju samih sebe. Čak je i za sastav poput King Crimson, koji se vrlo rijetko osvrće preko ramena, po mom mišljenju ponekad korisno povremeno odati nešto simboličnog poštovanja svojoj slavnoj prošlosti.
Uostalom, upravo je ta sposobnost spajanja različitih glazbenih elemenata, koji potječu iz klasike, jazza, avangarde ili popularne rock glazbe određenog razdoblja, uz njihov elementarni, izdaleka prepoznatljiv zvuk (ponajprije zahvaljujući Frippovu nepogrešivom gitarskom stilu), od početka jedna od njihovih najvećih vrlina, koja je bila ključna i za modernu definiciju progresivnog rocka. S druge strane, drugi su im zamjerali da su ovdje pokušali zvučati previše moderno i osvojiti novu generaciju fanova. To je bio samo još jedan svojevrstan paradoks i ponovni dokaz koliko oprečnih emocija može izazvati svako njihovo novo izdanje. Te su ogovaranja bila potpuno promašena jer je i ovaj put riječ o još jednom vrhunskom, visokointeligentnom i zvučno bogatom proizvodu crimsonovske akademije progresivnog rocka, koja se nikad ne može zatajiti. Isto tako ni ponovni utjecaj koji je ovaj album imao na daljnje trendove unutar modernog progresivnog rocka i rad razmjerno popularnih sastava poput Porcupine Tree i The Mars Volta. “The ConstruKction Of Light” bio je za nijansu manje udaran album od svog prethodnika, ali i na njemu, osobito u drugom dijelu, prevladava poprilično mračno, moglo bi se reći postapokaliptično raspoloženje, koje je karakteristično za veliku većinu njihovih izdanja.
Kao što i priliči, i ovaj je album bio uravnotežena mješavina novog i starog. Avangardna narav sastava bila je kao i obično zastupljena ponajviše kroz Adrianove većinom “pijane” solaže i upotrebu gitarskih efekata, Frippove jednožičane minimalizme i “metalske” rifove, brojne izlomljene ritmičke prijelaze te niz neobičnih improvizacija. Fripp pritom nije štedio na opsežnoj upotrebi zvučnih zavjesa (soundscapes), koje pojedinim skladbama daju potrebnu mjeru profinjenosti i čuvaju njihove klasicističke korijene. Adrianovi tekstovi bili su i ovaj put posve tipični za njegov stil pisanja i na njima se jasno vidi da se, među ostalim, školovao kod Franka Zappe. I ovaj se put dao na istraživanje tavana raznih enigmatičnih, neurotičnih osoba s prividnim ili pravim duševnim poremećajima (pritom mu se nije bilo nimalo teško poistovjetiti, jer se još od svojih dana kod Zappe u svojoj glazbi često susreće s tankom granicom između genijalnosti i ludila, u svim njegovim oblicima) pa sve do svakodnevnih društvenih i političkih problema sivog svakodnevlja u kakvom se danas nalazi ljudska egzistencija. Sve je to obavezno posolio pravom mjerom humora, odnosno društvenog podsmijeha, tako da na kraju sve skupa nije ispalo previše crno i fatalistički.
Već uvodna avangardna pustolovina “ProzaKc Blues”, koja kroz groteskni tekst oslikava svakodnevicu psihijatrijskog, samoubilački nastrojenog lika kojeg liječnici svaki dan hrane prozacom, “lijekom” za duševne tegobe, potvrđuje da je lirski naglasak ovog albuma bio ponajprije na mozaiku zamršene ljudske psihe (a osobito ludila) i svim mogućnostima pojedinčeva (samo)nadzora. Naravno, ne radi se ni o kakvom bluesu, osim ako izuzmem namjerno okajenu boju Adrianova vokala, nego o energičnoj mješavini avangarde i heavy rocka s prstohvatom jazz fusiona. Duhovit rif koji se ponavlja prati njegov prije spomenuti groteskni, jedva prepoznatljiv vokal, koji najviše podsjeća na tuljenje nekog pijanog ovisnika i ispada poprilično komično. Unutar skladbe izmjenjuje se nekoliko tipičnih Adrianovih poludjelih solaža, dok Fripp na svoj tipičan minimalistički način diktira gitarski tempo i unosi svoje digitalne efekte, takozvani frippertronics. Ritam sekcija je potpuno rasplinuta i sadrži poprilično jazzovskog minimalizma, posebno što se tiče Treyjevih zahvata na basu i, kao i obično, širokog arsenala Patovih udaraljki. U tekstu se može naći i duhovita aluzija na jednu od njihovih prošlih klasika (“Elephant Talk”).
Iako je to bio vrlo izvrstan i poprilično inovativan uvod u album, naslovna skladba “The ConstruKction Of Light”, podijeljena u tri neraskidivo povezana dijela, u mojim ga očima posve zasjenjuje. Tu King Crimson demonstriraju svoj neobuzdani eksperimentalizam na nekoliko različitih frontova i postižu nekoliko prekrasnih rezultata. U uvodu se izmjenjuju zloslutni, karakteristični Frippovi rifovi, zveckanje Treyjeva basa i masivni prijelazi na Patovim bubnjevima, a sve je položeno na opsežnu zavjesu soundscapea koji pojačavaju tajanstveno raspoloženje. Ta svojevrsna, rasplinuta avangardna avantura traje sve do prvog prijelaza, kad nastupa predivna melodična sekcija koja lagano podsjeća na njihov zvuk iz 80-ih, a u kojoj se izmjenjuje rad obiju gitara – dok Fripp diktira ritam, Belew unosi brojne duhovite, izlomljene akorde. Ritmičke izmjene opet su prava paša za uši. U sljedećoj sekciji upada prepoznatljiv (i napokon čist) vokal, gdje Adrian priređuje svojevrsnu igru između pjevnog lirskog dijela i narativnog načina nabrajanja različitih ljudskih osjećaja i percepcija. Njegov je tekst ovaj put jedan od njegovih najgrotesknijih uopće i u jednom trenutku sadrži jedan od najčudnijih stihova koje sam ikada čuo – “And if Warhol Is a genius what am I, a speck of lint on the penis of an alien”. Na to se mogu samo osmjehnuti. Po mom mišljenju čak i najbolja skladba na albumu.
“Into The Frying Pan”, koja u tekstu opisuje pojedinčevu svakodnevicu i doživljaj zbivanja u emocionalno opljačkanom svijetu, poprilično je neobičan, ali vrlo zanimljiv i inovativan eksperiment na kojem se mogu zamijetiti neki utjecaji nekih oblika moderne rock glazbe, ponajprije nekih alternativnih oblika metala, koji su naravno spretno uliveni u njihov prepoznatljiv stil. I ovaj je put Adrianov vokal namjerno malo izobličen tako da zvuči razdraženo i pospano, kao da je ujutro ustao na lijevu nogu ili, još bolje, stao u tavu škvrcajućeg ulja. Uz brojne udarne i rasplinute rifove te lude ritmičke preokrete, treba se diviti brojnim izvrsnim gitarskim solažama, osobito Adrianovim razvučenim potezima čeličnim naprstkom, kojem se brzo pridružuje i poprilično napućena Frippova solaža. Ne nedostaje ni brojnih elektroničkih ritmičkih uzoraka koji se lijepo uklapaju u zvučne kulise i malo soundscapea u završnici. Mogao bih reći da je to jedna od onih Crimson skladbi kojima obično pokazuju smjer novim trendovima unutar eksperimentalnog rocka.
Slijedi prije spomenuti instrumental “FraKctured”, koji korijene ima u davnoj klasici “Frakcture” s albuma “Starless And Bible Black”. Unatoč prividnoj sličnosti nekih gitarskih aranžmana, od nje se zamjetno razlikuje u poprilično mnogo pogleda. Uz brojne efekte u pozadini, Frippovi brzoprsti zahvati zvuče znatno profinjenije, dok se jasno osjeti utjecaj dodatne gitare. Cjelokupno je raspoloženje također poprilično melankoličnije. Na original najviše podsjeća upad onog divljeg i navijenog gitarskog rifanja (ovdje u dvije izvedbe) i uništavajući bubnjarski zamasi. Teško bih se odlučio koja mi je draža, “Frakcture” ili “FraKctured”, možda bih na kraju izabrao njezinu izvornu verziju jer sadrži Brufordove bubnjeve, no i njezin moderni oblik ostaje jedan od vrhunaca ovog albuma. Instrumentalno umjetničko djelo koje u obje inačice preporučujem kao školsku lekciju svim gitaristima koji se bave visokoeksperimentalnom glazbom.
Neki bi izrazito dugačak i pompozan naslov sljedeće visokoavangardne skladbe, koja se zove “The World Is My Oyster Soup Kitchen Floor Vax Museum”, kao i njezin iznimno podrugljiv, izrazito čudaški tekst, proglasili primjerom neukusnog pretjerivanja, dok će prog rock sladokusci, osobito ljubitelji avangardnijih oblika, ovaj put jednostavno uživati u njezinoj iznimno bogatoj strukturi i instrumentalnim začinima. Tu se i u tekstu i u načinu pjevanja može zamijetiti utjecaj koji su na Adriana imali i Zappa i David Bowie. Na nekim mjestima Adrian si dopušta čak i kraći, nazovimo ga tako, reperski izlet. Ritam sekcija se ovaj put vrti ponajprije oko funky nota. Brojne razvučene i duhovite solaže u domeni obaju gitarskih majstora i ovaj su put glavna poslastica za sve dugogodišnje ljubitelje sastava. U tekstu se ovaj put može zamijetiti aluzija na klasiku “Frame By Frame”. Tu su se King Crimson ponovno predstavili u jednom od svojih najavangardnijih modernističkih obličja.
Svi ljubitelji Crimson nostalgije svakako su došli na svoje uz veličanstveni instrumental “Larks’ Tongues In Aspic-Part IV”, koji je već četvrti nastavak tajanstvene instrumentalne sage o ševinim jezičcima u aspiku, koju su započeli na istoimenom legendarnom albumu iz 1973. Tamo su se nalazila oba prva dijela, dok se treći nalazio na albumu “Three Of A Perfect Pair” (1984). Ovaj put razlomljen je na tri neraskidivo povezana dijela. Zanimljivo je da je uvodni motiv i ovaj put pomalo nalik onome iz drugog dijela sage, no vrlo se brzo pretvara u posve samosvojnu skladbu s brojnim vatrenim ritmičkim prijelazima, ludim gitarskim pasažama, gitarskim efektima i neočekivanim vremenskim prijelazima. Na mnogim dijelovima u prvi plan dolazi i improvizacija bez koje kod King Crimson jednostavno ne ide. Unatoč tome što je riječ o iznimno sočnoj poslastici i jednom od dva, tri najbolja djela na albumu, u budućnosti ne bih želio doživjeti i peti nastavak sage. Bilo bi to već pomalo jeftino.
Nakon dramatičnog, iznimno napetog ritmičkog stupnjevanja s obiljem zvučnih zavjesa odmah slijedi završnica pod imenom “Coda: I Have a Dream”, koja zvuči kao nekakav lirski nadgrobni spomenik svim tadašnjim aktualnim (mnoge su aktualne i danas) ljudskim zabludama, od bliskoistočnih ratova, ekoloških katastrofa, rasizma, terorističkih napada, Kosova, diktatora, korupcije, političkih atentata itd., uz pozivanje na poznate riječi Martina Luthera Kinga, koje su nažalost ostale tek neka utopija. Kombinacija međusobno zaraćenih gitarskih pasaža, vatrenih ritmičkih prijelaza i bogatih zvučnih valova stvara iznimno melankolično raspoloženje. Kad se pridruži još i Adrianov kroz efekt provučen vokal prožet boli, sve je spremno za konačan oproštaj i definitivan pokop bolesnog čovječanstva (pritom se uvijek sjetim njihove davne klasike “Epitaph”). Za potreban prstohvat crnog humora pobrinut će se završni stih, koji završava onom Armstrongovom izjavom o “velikom koraku za čovječanstvo”.
Da se sve skupa ne završi na tako crn i fatalistički način, pobrinut će se skrivena skladba, odlični instrumental “Heaven And Earth”, koja se inače nalazi na istoimenom albumu što ga je sastav izdao pod imenom ProjeKct X (potonji sadrži ponajprije improvizacije). Sa svojom izvrsnom mješavinom soundscapea, elektroničkih uzoraka i improvizacija ona osigurava da se ploča završi na nešto opuštenijim notama od službenog dijela albuma.
Prva ploča legendarnog sastava u novom tisućljeću svojom je neortodoksnom naravi, kojoj se ne može zamjeriti ništa, ni pretjerano osvrtanje unatrag ni preveliku integraciju modernih glazbenih elemenata (jer je oboje u savršenoj ravnoteži), kao što je već rečeno, vidljivo šokirala i dugogodišnje privrženike i brojne kritičare, a rezultat je bio obilje posve različitih reakcija. Iako ne spada među moje najdraže Crimson albume i vraćam joj se rjeđe nego što bi si album možda zaslužio, pri svakom me slušanju na pozitivan način dirne kad čujem koliko su daleko stigli u integraciji svog prepoznatljivog stila uz neke tada aktualne avangardne elemente. “The ConstruKction Of Light” po mom je mišljenju album koji je primjeren svim generacijama prog rockovskih zanesenjaka i još jedno odlično izdanje legendarnog sastava koji zauvijek ostaje vjeran svom progresivnom poslanju. “Je li čovjek sposoban razviti konstruiranje svjetlosti ako ptica, koja je nekoć bila dinosaur, može govoriti i ako pas može sanjati?” pita se Adrian u tekstu naslovne skladbe. Mačji kašalj, ako uz to sluša King Crimson.
Postava
Adrian Belew – vokal, gitara
Robert Fripp – gitara
Trey Gunn – bas gitara, bariton gitara
Pat Mastelotto – bubnjevi
Produkcija
King Crimson
Popis skladbi
1. ProzaKc blues (5:29)
2. The construKction of light (8:39)
3. Into the frying pan (6:54)
4. FraKctured (9:06)
5. The world’s my oyster soup kitchen floor wax museum (6:22)
6. Larks’ tongues in aspic part IV parts 1-2-3 (6:37)
7. Coda: I have a dream (3:56)
8. ProjeKct X: Heaven and Earth (bonus skladba) (7:46)
Trajanje albuma: 57:21
