Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Comus
Izdavačka kuća: Virgin Records
Izdanje: 1974
Ocjena: 2/5
“To Keep From Crying”, drugi album skupine Comus, jedinstvenih pionira progresivnog folk rocka, strašno je razočaranje zbog kojeg će na kraju odustati čak i najodaniji obožavatelj sastava i još dugo uzalud razbijati glavu pitanjima kako je sve moglo otići tako nizbrdo. Jedno od prvih pitanja koja će si postaviti bit će nedvojbeno kako je to uopće moguće nakon što je njihov nezaboravni prvijenac “First Utterance” (1971) bio jedan od najoriginalnijih, najprovokativnijih i najmračnijih albuma progresivnog rocka s početka 70-ih, koji je svojom kombinacijom jezivog i mističnog ugođaja kipio od neukrotive energije, izazivao naježenost i slušatelja lakoćom pera u bilo kojem trenutku odnosio od dubina mračnog Tartara do visina nebeskog Olimpa. Kamo je onda nestao njihov prepoznatljivi i jedinstveni duh razuzdanih dionizijskih orgija, divljih plesova oko šumske vatre i mirisa žrtvenih prinosa bogovima? Raspršio se uz miris zelenila i u gotovo patetičnom pokušaju izdavačke kuće Virgin Records da iznova oživi već mrtvu skupinu, koja je unatoč nevjerojatnoj opskurnosti zahvaljujući odličnom prvijencu među glazbenim sladokuscima uživala kultni status, te je približi široj publici. Tako bi ih gurnuli u ligu onih rijetkih odabranika progresivnog rocka koji su uživali veliki komercijalni uspjeh u godini kad je žanr bio na vrhuncu popularnosti. Ništa od toga se nije dogodilo, jer je konačni rezultat bio katastrofalan i pravi podsmijeh svemu onome što su Comus do tada predstavljali. Umjesto da sačuvaju neokaljan status, uprljali su ga neuspjelim pop rock eksperimentom.
Unatoč tome, odmah nakon izlaska prvijenca sve je upućivalo na to da će Comus dostojno nastaviti sa svojim mračnim i jezivim poganskim zvukom i vizijama, no već iduće su godine pukli i tako nikad nisu objavili planirani konceptualni album koji se trebao zvati “The Malgaard Suite”. Za njega sam gotovo siguran da bi bio više nego dostojan nastavak prvijenca, ali prošlost se pač ne može promijeniti. Sve je upućivalo na to da će Comus ostati u vječnom snu u svojem neobičnom barbarskom svijetu iz kojeg su se na tako čudesan način i pojavili. Nakon toga je dvije godine kasnije šefa skupine, pjevača Rogera Woottona, ujelo nešto neshvatljivo pa se podredio apetitima izdavača i prodao prepoznatljiv zvuk sastava. Očekivanog komercijalnog uspjeha naravno nije bilo ni od kuda jer Comus, unatoč i danas iznimno popularnom receptu vokalnog tandema “dečko i cura”, jednostavno nisu imali u genima stvarati pop, budući da su njihovi vokali previše nekonvencionalni. Priličan broj razloga za potpuni raspad sustava mogu pripisati i činjenici da su iz originalne postave doduše ostali svi glavni članovi, to jest vokalni duet Wooton i Bobbie Watson te basist Andy Hellaby, ali bez ključnih instrumentalista kao što su bili talentirani gitarist Glenn Goring, violinist Colin Pearson i klavijaturist/flautist Rob Young. Wootonu je doduše uspjelo pronaći više nego dostojne, takoreći sanjske zamjene u majstorima kao što su Lindsay Cooper na puhačkim instrumentima (Henry Cow) i saksofonist Didier Malherbe (Gong). No čak ni takvim majstorima nije uspjelo spasiti ovaj album od potpunog potonuća. Jedino što je ostalo od njihova prepoznatljivog zvuka jesu ekscentrični vokali te prigušena i opskurna linija bas gitare. Svemu tome nažalost cijelo vrijeme nedostaje one barbarske i mistične energije koja je krasila prvijenac. Tri godine nakon bezvremenskog remek-djela gospodin Wooton je na poticaj i pod uvjetima Virgin Recordsa probudio legendarno ime da bi ga zaprljao očajnim pop rockom. Naravno da nemam baš ništa protiv kvalitetnog i primjereno inspiriranog pop rocka, jer kao ljubitelj progresivca posjedujem prilično širok glazbeni spektar.
Umjesto kvalitetnog i inspiriranog pristupa, vokalni duet Wooton i Watson nudi nam dosadan pop rock s letimičnim dašćom folka, uz koji ti se u tren oka slome svi zubi. Prikladna usporedba za promjenu njihova zvuka: kao da si pripitomio divlju i krvoločnu zvijer pa je onda pokazuješ u cirkusu, gdje pleše okićena praporcima, ali gledatelji uz njezine točke samo zijevaju od dosade. Neke od njih ne zaslužuju ništa drugo osim podsmijeha, poput uvodne “Down (Like A Movie Star)”, koju donekle spašava samo kao i uvijek odličan Wootonov vokal i prepoznatljiva opskurna i prigušena linija bas gitare, dok je sve ostalo na njoj tek blijeda sjena nekadašnje veličine. Među priličnim promašajima su i očajan pokušaj koegzistencije folka i pop rocka na “Figure In Your Dreams”, gdje gospođica Watson svojim po prepeličje otegnutim načinom pjevanja zvuči posve izvan konteksta, te “Get Yourself A Man”, koja je još jedan očajan i razvučen pop-soul eksperiment. Inače u osnovi dobra ideja, koja nažalost ne daje željene rezultate. Isto vrijedi za još dva pop štiklca s očajnim refrenom, “So Long Supernova” i “Perpetual Motion” – potpun raspad sustava koji graniči sa samoparodijom. Tu i tamo doduše zapuše ona prava povjetarac mračnog prog folka, kao primjerice na solidnoj “Touch Down” i na epskoj naslovnoj skladbi, no one su nažalost još uvijek daleko od onoga što bih od njih očekivao. Basist Hellaby pokušava na “Waves And Caves” te “Panophany” stvoriti nekoliko mračnih zvučnih zavjesa i barem malo podići ugođaj, što se nažalost izrodi u nepotrebne popunjivače prostora. Jedina skladba na albumu koja je vrijedna imena skupine i na kojoj zvuče nekako onako kako ću ih zadržati u sjećanju je odlična “Childen Of The Universe”, na kojoj demonstriraju kvalitetan prog folk rock, koji je ipak bliži zvuku tradicionalnijih folk sastava kao što su The Strawbs, Fotheringay i Fairport Convention nego njihovu prepoznatljivu zvuku. Vokalne harmonije ovaj su put postavljene točno onako kako treba; s epskim Wottonovim vokalom u prvom planu i grlenom Watsonkom, zaduženom za prateće harmonije. To je naravno premalo, a konačni rezultat jedva je probavljiv promašaj bez prave energije i stvaralačke inspiracije, koji će rastužiti sve nas koji smo im nakon prvijenca podarili kultni status nekakvih zaboravljenih heroja progresivnog folka i teško ćemo im oprostiti takav konačni uradak.
Tužno je da se jedna od svojedobno najjedinstvenijih i najperspektivnijih skupina u povijesti progresivnog rocka oprostila na tako mlak način. Puno bolje bi bilo da ovaj album nikad nisu ni snimili pa bi tako zauvijek ostali u lijepom sjećanju kao skupina koja je svojim prvijencem rekla sve što je imala reći. Komercijalni krah i iznimno loš odziv one rijetke, ali vjerne šačice njihovih obožavatelja uvjerili su ih ubrzo nakon izlaska ovog posve nepotrebnog albuma da je naposljetku doista došlo vrijeme za konačan oproštaj. Svi oni koje je oduševio njihov prvijenac, unatoč svim upozorenjima, željet će čuti i “To Keep From Crying” te se na kraju neizbježno zapitati kako je moguće da su Comus nakon takvog početka pali tako duboko i je li uopće još riječ o istoj skupini. Malobrojni obožavatelji skupine na kraju krajeva ipak nemaju pretjeranog razloga za žalovanje jer će nezaboravni “First Utterance”, bez obzira na crnu mrlju koju im je nanio “To Keep From Crying”, Comus zauvijek jamčiti kultni status opskurne i neshvaćene skupine, pune nevjerojatnih paradoksa (fenomenalni prvijenac i katastrofalni zadnji album), kojoj nije bilo suđeno da se upiše među najveća imena progresivnog rocka, ali je sačuvala glas skupine kakve više nikad neće biti.
Postava
Roger Wootton – vokal i gitara
Bobby Watson – vokal i udaraljke
Andy Hellaby – bas gitara
Gordon Caxon – bubnjevi
Keith Hale – klavijature
Lindsay Cooper – puhački instrumenti
Didier Malherbe – saksofon
Philip Barry – udaraljke
Tim Kraemer – violončelo
Popis skladbi
1. Down (Like a Movie Star) (4:07)
2. Touch Down (4:46)
3. Waves and Caves (1:34)
4. Figure In Your Dreams (3:11)
5. Children of the Universe (5:38)
6. So Long Supernova (3:22)
7. Perpetual Motion (4:07)
8. Panophany (0:31)
9. Get Yourself a Man (7:08)
10. To Keep from Crying (5:40)
11. After the Dream (1:00)
Trajanje albuma: 41:04
