Lokacija: Graz / Stadthalle / Austrija
Datum: 18.11.2013
Kad sam prvi put čuo da će na Volbeat turneji kao predgrupa svirati Iced Earth, pomislio sam da je vjerojatno posrijedi greška. Ovi su drugi ipak veterani čiji počeci sežu u sredinu osamdesetih, s jakom bazom fanova i diskografijom koje se ne bi sramio nitko. No Volbeat su sa samo nešto više od deset godina staža i tek pet albuma pravi glazbeni fenomen; i trenutačno toliko vrući da im se moraju pokloniti čak i takvi heavy metal veterani kao što su Iced Earth. Bez obzira na redoslijed nastupa, najavljivala se vrhunska i kvalitetna zabava koja će se dugo pamtiti.
Prometne gužve i mnoštvo oko dvorane obećavali su veliki broj posjetitelja, a do nastupa Volbeata velika se dvorana konkretno napunila; malo prostora za predah mogao je pronaći tek slučajni iznemogli kraj rubova dvorane. Posebno je zanimljiv bio pogled na publiku: nekoliko motorista te starih rockera i rokerica, nekoliko metalaca (lako prepoznatljivih po Iced Earth majicama), a preostale tri četvrtine posjetitelja djelovale su kao da u prosjeku imaju šesnaest proljeća i da ih nije baš briga za neki rockerski ili, ne daj Bože, metalski imidž. Zapravo je bio osjećaj kao da smo došli na neku srednjoškolsku tulumaraciju uz live glazbu i bez pravila – to je bilo prilično očito, jer Austrijanci očito ne razumiju natpise »Bitte nicht rauchen«, a ni toliko pijane mladeži na hrpi još nisam vidio – kraj koncerta izgledao je kao poprište kakve bitke, jer je u gotovo svakom kutu ležao neki klinac kojem su otkazale motoričke funkcije i koji se prepustio zagrljaju gotovo ledene zemlje (ironično, zar ne?) te nemoćno i nehotice provjeravao sadržaj svog želuca. Jesu li organizatori to očekivali, ne znam, ali toliko zaštitara, vatrogasaca i zdravstvenih djelatnika nisam vidio ni na jednom koncertu, pa ni na festivalu. Po dolasku u predvorje dvorane dobar dio merchandisea već je bio rasprodan, a iz dvorane su se čuli posljednji taktovi predgrupe Teenage Bottlerocket, čiji nastup nigdje nisam vidio najavljen, a kolega ih je opisao kao »hopa cupa punk rock mješavinu starih Green Day i Ramones«.
U petnaest do osam ugasila su se svjetla i pred nama je zavladao zastor s grafikom nadolazećeg Iced Earth albuma Plagues of Babylon, a iz zvučnika su zagrmjeli prvi taktovi dugog uvoda u istoimenu skladbu. Izlazak nove ploče brzo se bliži i nije bilo iznenađenje da je grupa iskoristila nastupe s Volbeatom kao promociju te ploče i pripadajuće turneje. Usprkos svom glazbenom statusu, i ovaj se put, kao kod mnogih predgrupa dosad, već uz prve taktove Plaguesa pojavio problem sa zvukom. Gitarski bas slio se s bubnjevima u neodređeno šuštanje, gitarski solo čuo se tek za prstohvat, a Stu se samo s mukom probijao vokalom kroz svu tu buku. Činilo se da jedino Schafferov ritam funkcionira kako treba. Situacija se s vremenom poboljšala, ali je ostavila gorak okus u relativno kratkom programu koji je grupa imala na raspolaganju. Dečki su, kao i obično, izvrsno odradili posao. Dette na bubnjevima u usporedbi sa Sainijem na Metaldaysu odradio je posao s odličnim. Uz dvije nove udarne skladbe, Amerikanci su predstavili i baladu If I Could See You, koja nastavlja njihov baladni stil i nedvojbeno će postati jedna od najtraženijih ‘sentiša’ grupe. Apatična maloljetna publika uopće nije shvaćala tko ili što svira na pozornici i samo je začuđeno pratila nastup vjerojatno trenutačno jedne od najboljih heavy metal grupa na svijetu. Stu i dalje uvjerava svojim glasom kao i ulogom frontmena te je više nego dostojno zamijenio tako voljenog Barlowa. No 45 minuta bilo je odlučno premalo i nekoliko desetaka prisutnih fanova grupe utješila je samo činjenica da se grupa na turneju vraća već za dva mjeseca, a tada će stati i u Ljubljani.
Dobrih pola sata pauze trebala je pratnja da pripremi pozornicu za zvijezde večeri, a posao su obavljali iza golemog zastora na kojem je bila glava kauboja – razbojnika s rupcem u austrijskim bojama preko usta. Imidž grupa doista ima izrađen do u tančine, pa se i sva pića u predvorju točila u Volbeat čaše. Kad su se ugasila svjetla, pred zastor je na pozornicu zakoračio muškarac s bendžom u ruci i šeširom na glavi te na tom karakterističnom brenkalu američkog divljeg zapada počeo svirati melodiju koja je ujedno bila uvod u koncert. Počeo je masivno, jer je pri kraju introa zastor pao na pozornicu uz pratnju pirotehnike, a moćna svjetlosna pratnja lightshowa nadopunila je nalet euforije koja je zahvatila cijelu dvoranu i nije popustila do kraja gotovo dva sata dugog nastupa. Hibrid rock’n’rolla i heavy metala koji sviraju Danci očito je baš prava doza svježine da masovno privuče slušatelje u taj žanr, čemu smo svjedočili i u Grazu. Višetisućna publika doslovno im je jela iz ruke. Budući da je većina skladbi rock’n’rollerski kratka, izbor je obuhvatio cijeli opus grupe, uključujući obrade. Scenski postav podsjećao je na prizor iz divljeg zapada s bubnjarskom utvrdom Fort Griffin u središtu, a nije nedostajalo ni groblja s nadgrobnim spomenicima likova iz skladbi s posljednje ploče i naravno vješala; Poulsenu je nespretno čak otkinuo ruku obješenom nesretniku, a basist je kasnije prazan rukav iskoristio za brisanje čela. Teško bih nekoga izdvojio na pozornici jer su se svi uspješno trudili izvući maksimum iz nastupa, ali ipak bih spomenuo Roba Caggianoa. Bivši Anthraxovac donio je grupi novi vjetar, što je bilo više nego očito već na albumu, a još se više osjeti na pozornici. Koncertna kilometraža vidi mu se, s publikom komunicira s lakoćom kao da je frontman, a solaže starijih skladbi postale su potpuno nove, složenije, ali još uvijek dovoljno ugodne za uši da metal ne prevlada nad r’n’r-om. Jedan od vrhunaca večeri sigurno je bio jedan od njihovih najvećih hitova, Sad Man’s Tongue, posvećen Johnnyju Cashu. Za uvod su naime odsvirali Cashov evergreen Ring of Fire, kod kojeg je Poulsen prepustio publici da otpjeva refren, a zatim su nastavili svojom prije spomenutom skladbom. Doista nevjerojatno ozračje, koje se u tom stilu nastavilo uz pirotehniku kakve se ne bi sramili ni In Flames ni Rammstein. Valja spomenuti i nemalo crowd surfinga, moshanja, dosadnog bacanja punih čaša piva po publici, a među crowd surferima našao se i dečko u invalidskim kolicima. Prije 16 Dollars pjevač je pozvao dečke da podignu cure na ramena, ali odaziv među tinejdžerima nije bio baš velik – naposljetku, nije ih bilo mnogo koji su bili sposobni držati curu nekoliko minuta na ramenima. Malo prije kraja redovnog dijela na pozornici im se pridružio i Robov brat, kako ga je nazvao Poulsen, Jon Schaffer – šala je proizlazila iz toga što su obojica dugokosi i obrasli gitaristi i oboje su na koncertu nosili crnu kapu. Zajedno su odsvirali Pool of Booze, Booze, Booza. Schaffer i Poulsen naime su se jako sprijateljili na američkoj turneji, kad su Volbeat svirali kao predgrupa Iced Earthu, i tamo je nastala ideja da Poulsen nastupi u jednoj od Iced Earth pjesama, a sada se priča ponavlja u obrnutom smjeru. Bis je ponovno počeo pirotehnikom – ovaj put su se iza pozornice podigla krila na kojima je bila istaknuta lubanja s Elvisovom frizurom, a kad su udarili Caroline Leaving, donji dio konstrukcije počeo je gorjeti, a vatre nije manjkalo ni drugdje po pozornici. Nekima je koncerta bilo prekratko, nekima se otegnuo predugo, a činjenica je da je nekoliko tisuća ljudi te večeri utažilo glad i za heavy metalom i za starim dobrim rock’n’rollom i pin-up girls.
autor: Sebastijan Videc
fotografije: Jerneja Jerak
Iced Earth
1. Plagues of Babylon
2. Dystopia
3. Dark Saga
4. My Own Savior
5. If I Could See You
6. V
7. Peacemaker
8. Watching Over Me
9. Iced Earth
Volbeat
1. Doc Holiday
2. Hallelujah Goat
3. Radio Girl
4. The Mirror And The Ripper
5. The Nameless One
6. Guitar Gangsters & Cadillac Blood
7. Sad Man’s Tongue
8. Lola Montez
9. Heaven Nor Hell
10. 16 Dollars
11. Dead But Rising
12. The Garden’s Tale
13. Pearl Hart
14. A Moment Forever
15. Fallen
16. My Body
17. Pool of Booze, Booze, Booza
18. I Only Want To Be With You
19. The Hangman’s Body Count
—dodatak—
20. Caroline’s Leaving
21. Maybellene I Hofteholder
22. Cape Of Our Hero
23. Still Counting
