Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Heaven And Earth
Izdavač: Quarto Valley Records
Izlazak: 2017
Trajanje: 46:48
Ocjena: 5/5
Dok fantomski crni čovjek rock’n’roll gitare Richie Blackmore već odavno više ne stvara autorsku glazbu za Rainbow, a Deep Purple su nakon njegova odlaska doživjeli takvu stilsku transformaciju da više ne rekreiraju one zlatne sedamdesete (Steve Morse jednostavno nije Richie Blackmore), i dok je prošao pravi ocean vremena otkad je Malmsteen pokazao najbržu verziju sviranja Blackmoreova gitarskog nasljeđa pomiješanog s baroknim i neoklasičnim elementima, ugasla je nada da će se ta vibracija, koja je inače zapalila pravu revoluciju u evoluciji rocka, ikad i igdje na planetu ovako korektno ponoviti. Odnosno, da će tu vibraciju netko od budućih izvođača posvojiti što autentičnije i u svojim djelima je što spretnije zapakirati te tako ponuditi konzumentima novu, svježu i uzbudljivu glazbenu avanturu.
Pa ipak. Negdje tiho u podzemlju nastajali su začeci sastava Heaven And Earth, koji je osnovao britanski gitarski matador Stuart Smith. Čovjek je 1998. i 2001. izdao dva samostalna studijska albuma, koja je najavio kao Stuart Smith’s Heaven And Earth, a onda je prošlo debelih 12 godina prije nego što se odlučio iz solo projekta oblikovati pravi sastav pod nazivom Heaven And Earth. Ključan i sudbonosan bio je susret s vražje dobrim pjevačem Joeom Rettom, s kojim je zajedno uskočio u pomoć legendarnim Sweet, odnosno američkoj verziji Sweet, onoj koju vodi Steve Priest.
Tako su Smith i Retta 2013. objavili povratnički album Heaven And Earth »Dig«, koji je pokupio velike hvalospjeve kao jedan od najboljih hard rock albuma klasičnog usmjerenja izdanih te godine. Uz Rettu i Smitha na njemu su sudjelovali još klavijaturist Arian Schierbaum, bubnjar Richie Onori (Stuartov stari kamerad iz vremena suradnje s Keithom Emersonom), te basist Chuck Wright, dok su kao posebni gosti svoje usluge na albumu ponudili još: David Paich (Toto), gitarist Howard Leese i Richie Sambora (Bon Jovi), koji je Stuartu pomogao na studijskom prvijencu iz 1998.
Nakon ovog iscrpnog uvoda jasno je da sa Stuartom Smithom i Joeom Rettom nema zezanja. U rock’n’rollu su vidjela sve, probala sve, a s njima je surađivala cijela galerija najprominentnijih glazbenika koji su na ovaj ili onaj način ostavili neizbrisiv pečat u rock’n’rollu. Usput, zašto su Heaven And Earth toliko slični klasičnim Deep Purple, Rainbow te također Whitesnake (u eri osamdesetih)? Mladog Stuarta Smitha pod svoje je mentorstvo uzeo upravo presvijetli Richie Blackmore. Stil Stuartova sviranja stoga je maksimalno vjeran otisak gitarske esencije jednog od najvažnijih gitarista koji su gmizali (i još gmižu) ovim planetom.
Ako je »Dig« doista bio više nego sjajan album povratka, nakon četiri godine Heaven And Earth se s »Hard to Kill« upisuju nešto tvrđe, skladbe imaju nešto manje pompe i svečanosti te znatno prije, ako ne i odmah, prelaze na bit svoje poruke. Tako »Hard to Kill« u ukupnom zbroju djeluje još rockerskije zagrižen i usredotočen. Zvuči još golije i razodjevenije te naposljetku čak organskije i življe od prethodnika. Smithove gitare ispaljuju još više onog masno hrskavog zvučnog šopiranja. Produkcija je dakle izvanredna! Snimljen je naravno i skoro već po pravilu iz prvog pokušaja (»in one take«), a drugarstvo suradnika opet je izvanredno. Uz kemijsku vezu Retta – Smith, koja je očito nerazdvojna, na novom su albumu za svoj instrument prihvatili još: izvanredni bubnjar Kenny Aronoff, klavijaturist Ty Bailie i basist Lynn Sorensen.
Bend je isporučio niz od jedanaest skladbi koje su dovršene do maksimuma. Od glave do pete optimizirane su u skladateljsko-aranžerskom smislu! Uvodni katalizator, to jest naslovna skladba albuma, nudi prolaznu sličnost s Deep Purple rifom u skladbi Burn. Na poziciji br. 4 je izvanredna Bleed Me Dry, koja posjeduje pjevni i glazbeno zarazni refren kojem bi pozavidio mnogi bend upisan u AOR glazbu. Na albumu je hrpa funky groove koketiranja, kao što se čuje u The Game Has Changed, koja se otvara pomalo »lažljivo«, po uzoru na DP riff Black Night, što potvrđuje ponavljanje rifa u refrenu. Till It’s Over je prvorazredni izlet u vode boogie rocka! Skladba LA Blues je, kako i ime nagovještava, savršeno koketiranje s bluesovskom jurisdikcijom. U skladbama Walk Away i Monster može se osjetiti nadahnuće djelima osamdesetih sastava Whitesnake pa čak i Van Halen, a pozornost u skladbi Monster apsolutno preuzima rušilački topovski snare bubanj. Ništa manje drsko na Whitesnake podsjeća skladba Beautiful Monster, koja se u uvodu napaja s malo »rifologije« skladbe Ready an’ Willing. Helllfire donosi otrovni bluesovski rock’n’roll swing, gdje gitara i usna harmonika jure sudbonosno jedna drugoj ususret u strastveno ognjeni zagrljaj. Završna Bad Man donosi jedan od najuzbudljivijih trenutaka albuma, a ponovno oživljava esenciju klasičnih Whitesnake, ponajviše zahvaljujući izvanrednom Joeu Retti i njegovu vokalnom nastupu. Skladba je prožeta dojmom propasti i okultnog. Drama za veliko finale albuma!
Retta je izvanredan vokalist. Nosi karakter više pjevača zarobljenih u jednoj osobi. Od mladog Davida Coverdalea do Keitha St. Jamesa (Montrose, Burning Rain), Ronnieja Romera (Rainbow), Johnnyja Gioelija (Hardline), bez problema može draškati »zeppelinovski«. Ukratko, njegov vokalni karakter besprijekoran je za stil koji njeguju Heaven And Earth. Aranžmani su prožeti i upotrebom usne harmonike. Smithovi rifovi podloženi su čokoladnim linijama Hammond orgulja. Srednje instrumentalne dionice priča su u priči za sebe. Prava mana za glazbene sladokusce, toliko je virtuozne vještine skupljeno u njima, a istodobno upravo u tim mid eight dionicama posebno zapanjuje velika osjetljivost skladatelja, u iznesenoj vještini održavanja velike protočnosti, dinamike i crvene niti u neprestanom zadržavanju velike kompaktnosti inače zahtjevno skladanih skladbi. »Hard to Kill« rockerski besprijekorno ruši od prve do zadnje sekunde. Ne možeš mu ništa oduzeti ni dodati, jer bi ga samo pokvario. Odsviran je s izvanrednim žarom, srčanošću, strašću. Kipi od ispaljenih emocija. Nosi izgrađen sentiment melankolije, mračnjaštva, ukratko, besprijekorno dramsko kazalište! S druge strane, obraća se i u grmećem sjaju svečanosti te s čeznutljivom čežnjom za toplinom, ljubavlju i prihvaćanjem.
U 2017. retro-nostalgičnije od onoga što rade Heaven And Earth gotovo da ne ide. Ljubitelji starog rocka i rolla, vremena velikog pionirstva, kad su rockerski abecedarij pisali legendarni Deep Purple, Rainbow i ostali njihovi suvremenici. Ovo je album koji će vam biti više nego prokleto pisan na kožu. A kad ga okusite, odmah ćete poželjeti i album »Dig« te prva dva Smithova solo albuma! »Hard to Kill« je bez imalo skromnosti kandidat za jedan od najboljih hard rock albuma koji su se pojavili na tržištu u 2017.!
Heaven And Earth – The Game Has Changed (službeni video):
Postava
Joe Retta – vokal
Stuart Smith – gitara
Ty Bailie – klavijature
Lynn Sorensen – bas gitara
Kenny Aronoff – bubnjevi
Produkcija
Dave Jenkins
Popis skladbi
1. Hard To Kill
2. Walk Away
3. Till It’s Over
4. Bleed Me Dry
5. The Game Has Changed
6. Anthem
7. Monster
8. LA Blues
9. Hellfire
10. Beautiful Monsters
11. Bad Man
