Autor: Primož Novak
Mjesto: Kino Šiška / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 21.02.2014
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 23€/26€
Svako toliko na koncertima se dogode razne žanrovske kombinacije koje se navodno ne bi trebale najbolje slagati. Često su to neki metalcore sastavi uz legendarne death metal postave. Ili, recimo, švedski death metalci Unleashed uz folk metal. Ovaj put radilo se o kombinaciji hardcorea i grindcorea, i to o sastavima Hatebreed i Napalm Death. Potonji su pioniri grindcorea, a kasnijim albumima u devedesetima definirali su i death/grind. Hatebreed doduše ne spadaju među pionire hardcorea, ali su svojom glazbom spojili metal i hardcore, čime su stekli priličnu prepoznatljivost. Ovom prilikom u Kinu Šiška okupio se lijep broj obožavatelja obaju sastava, no Hatebreed su kao glavni akteri privukli brojniju publiku.
Sam koncert otvorili su domaći momci iz Trbovlja, Kreshesh Nepitash, koji su u pola sata predstavili materijal nakupljen kroz deset godina postojanja sastava. Sama glazba Kreshesh Nepitash ne donosi ništa novo, ali sastav servira provjerene elemente njujorškog hardcorea te sastava u stilu Machine Head, Sepultura (Chaos A.D.) i Soulfly. Same skladbe imaju lijep tijek, nisu razvučene i nemaju usiljene breakdowne. U tri minute ili manje Kreshesh Nepitash kažu bit. S obzirom na dugo postojanje i koncertno iskustvo, ipak bih očekivao malo više kretanja po pozornici, ili ih je jednostavno pogodila trema zbog velike pozornice. U svakom slučaju, sastav je bio dobro zagrijavanje za Hatebreed, ali ne toliko za Napalm Death.
Kod Napalm Death prvo treba istaknuti da zaslužuju poštovanje, s obzirom na to da postoje već više od tri desetljeća i još uvijek predstavljaju ekstrem na današnjoj sceni. Iako ovo nije originalna postava, trenutna postava je zajedno već više od 20 godina, a kao kvartet nastupaju od 2004. Sam nastup u Kinu Šiška pokazao je da je za Napalm Death došlo vrijeme da polako prestanu sa svojim djelovanjem, jer već posljednji albumi nisu ništa izuzetno, a sami nastupi su na rubu očaja. Sastavu treba priznati da je njihov nastup energičan; pjevač Barney Greenway neprestano se kreće po pozornici, a njegov vokal zvuči kao lavež malo starijeg psa, što je nažalost daleko od onoga što je imao u devedesetima. Istaknuti član je i gitarist Mitch Harris, koji kao gitarist nije ništa posebno, ali su njegovi krici toliko snažni da ti doslovno režu bubnjiće. Sastav je u sat vremena posluživao publiku mnogim hitovima, ali u prvom planu bile su skladbe s posljednjeg albuma, Utilitarian. Kao što je u običaju kod samog sastava, odsvirane su neke stalnice poput Suffer The Children, Unchallenged Hate, Nazi Punks Fuck Off (obrada Dead Kennedys) te završne Siege of Power. U samom izboru našlo se i poneko iznenađenje, poput Necessary Evil s albuma Enemy of the Music Business te Greed Killing s Diatribes. Naravno, sastav nije preskočio ni buket kratkih skladbi s prvog albuma Scum. Izboru se nije imalo što zamjeriti, za bolji presjek diskografije Napalm Death bi trebali još kojih pola sata programa. Glavni problem bila je uigranost sastava, koja je bila naprosto očajna. Mnoge skladbe odsvirane su prebrzo i u skladu s tim fušanje je bilo još veće. Jedini koji se držao na nekoj razini bio je bubnjar Danny Herrera. Tu bi se mogla igrati pivska igra u kojoj se na svako »fuš« Napalm Death treba nagnuti pivo i vrlo vjerojatno bi svi bili mrtvi pijani već za deset minuta. Na kraju se pokazalo da Napalm Death jednostavno nisu za dvoranu poput Kina Šiška. Preodlična akustika samo šteti sastavu koji naglasak stavlja na što veći »šunder« ili »buku«. Napalm Death s godinama nisu bolji poput dobrog vina, nego su više kao otvoreni jogurt na radijatoru. Nedvojbeno bi bolje pripadali u neku loše ozvučenu dvoranu na Metelkovi, gdje alkohol teče u potocima i nikome nije stalo do lošeg sviranja i lošeg zvuka. Samo da je buka!
Hatebreed su za razliku od Napalm Death nedvojbeno bolje odgovarali dvorani. Sama glazba na posljednjim albumima naime je napravljena za veće mase koje će se derati uz snažne refrene sastava. I tome je bio primjeren i sam repertoar sastava, koji je logično naglašavao skladbe s prošlogodišnjeg albuma The Divinity of Purpose, koji je dobio lijep broj pozitivnih kritika. Hatebreed su zvukom doista dominirali. Snažni zametalizirani riffovi došli su do izražaja, a jednostavna i udarna ritam sekcija mnoge je potaknula na divljanje unatoč svim stepenicama. Cijelo vrijeme Hatebreed su dokazivali koliko je danas važno poticati publiku. Pjevač Jamey Jasta, koji je ovaj put imao još solidno očuvan glas, kroz cijeli je repertoar poticao i motivirao publiku, a često je to naglašavao kad je želio čuti glas s lijeve i desne strane. Povremeno je djelovao kao hardcore verzija Smiljana Morija. Problem je bio ponajprije u tome što su Jastini nagovori s višestrukim recitiranjem vlastitih tekstova ispali malo previše klišejizirano.
Hatebreed su se iskazali uigranim nastupom, ali u tom satu programa nekako nisu obuhvatili sve hitove kojima bi mogli zadovoljiti cijelu publiku. Stari obožavatelji mogli su se zadovoljiti uglavnom poneku skladbom s albuma Satisfaction Is The Death Desire, dok je s albuma Perserverance i Rise of Brutality odsvirano tek nešto malo. Nastup je na kraju djelovao rutinski, što se tiče ostalih članova, koji se za razliku od Juste nisu pretjerano micali po pozornici. Sam nastup Hatebreed se u posljednjih deset godina poprilično promijenio. Sastav ima profesionalniji pristup publici, a ispred pozornice bila je ograda kako bi se sastav izbjegao stalne skakače s pozornice, iako je svako toliko netko ipak uspio pobjeći na pozornicu jer je želio zapjevati zajedno s Jastom. No želja za slavom nasumičnih posjetitelja brzo je ugušena od strane zaštitara koji nisu pokazali milosti. Hatebreed su ugodno napunjenu dvoranu oduševili hitovima poput Defeatist, In Ashes They Shall Reap, This is Now, I Will Be Heard te završnim Destroy Everything, koji je publika zbog poprilično poskočnog ritma popratila, dakako, skakanjem. No nakon Destroy Everything sastav je odradio samo još fotografiju uz cijelu publiku, a zatim se oprostio i neke ostavio s poprilično gorkim dojmom, jer su nedvojbeno mogli poslužiti još kojom skladbom.
Ukratko, Hatebreed su u posljednjih deset godina postali zvijezde koje si mogu priuštiti jednosatne koncerte i time još uvijek očarati višestoglavu mnoštvo. Prema najavama obećavao se pravi hardcore i grindcore spektakl, ali s rutinskim Hatebreed i oslabljenim Napalm Death odvio se samo još jedan prosječan koncert.
Galerija slika
