Autor: Rok Klemše
Izvođač: Metallica
Izdavač: Blackened Records
Izlazak: year_month
Trajanje: 76:89
Ocjena: 3/5
Ne može se poreći da rijetko koji bend ima tako megalomanski utjecaj kao Metallica. Za veliku većinu, pa i za pisca ovih redaka, upravo je Metallica bila prvi prozor u svijet metala. Iako su ti prozori s vremenom postali poprilično prljavi i kroz njih svjetlost više nije baš dobro prodirala, Metallica će unatoč tome i bez obzira na dobro poznate promašaje zauvijek ostati duboko utisnuta u DNK heavy metala. Svoje su postigli i rekli već davno i mogli bi bez većih problema živjeti samo od starih lovorika, posve se odreći pisanja novog materijala i na koncertima izvoditi samo komade s kultnog prvog četvorca ili petorca studijskih ploča.
No Metallica ne odustaje i iako je od zadnje studijske ploče Death Magnetic prošlo već debelih osam godina i bilo je pitanje hoćemo li novu uopće dočekati, matori se vraćaju s čak dvostrukom Hardwired… to Self-Destruct. Prvi dobar potez koji je bend povukao osjeti se već na samom početku. Očajna, plehka produkcija Death Magnetic ispod prstiju Ricka Rubina je povijest, Fieldmanova (uz doprinos Hetfielda i Ulricha) vizija za Metallicu u godini 2016. opet je mesnatiji, crunchy zvuk, još najsličniji nekakvom modernom … And Justice For All. A već u prvim trenucima albuma očito je i to da su dečki očito ponovno poslušali svoje thrash korijene, jer tako vatreno kao na uvodnoj Hardwired Metallica nije zvučala godinama i godinama. Unatoč djetinjastom tekstu, Hardwired je s thrashy brzinom i pamtljivim refrenom nadasve obećavajući početak i Metallica je očito opet posvećena sviranju »thrashy«, heavy glazbe. Atlas, Rise! potvrđuje tezu da Metallica metal opet i sluša, jer se jedna od boljih skladbi albuma ponaša s očitim hommageom gitarskim harmonijama i »chord progressionu« Iron Maiden, odlikuju je i masni Hetfieldov rifaž i divan melodičan izlaz iz inače prilično prosječnog Hammettova solaža. Nakon više nego obećavajućeg početka tempo smiruje srednje brzi Now That We’re Dead, koji s ne baš nadahnutim riffovima i Hetfieldovim vokalom, koji podsjeća na Load/Reload eru, ne ostaje u dugoročnom sjećanju. Moth Into Flame ponovno pritišće papučicu gasa i zbog razgibanosti i dinamičnosti svakako spada među bolje trenutke albuma, a Dream No More bez sumnje ostaje u sjećanju kao najdosadniji trenutak prvog pločica. U njemu se Metallica opet sjeti Cthulhua i tako se tog »great old one« božanstva tematski dotakne prvi put nakon The Thing That Should Not Be s Master of Puppets, ali mnogo, mnogo manje učinkovito. Koračajući rifovi u ovoj skladbi se doduše pokušavaju uživjeti u nezemaljsku veličinu Lovecraftova stvorenja, no dosadno otpjevani stihovi i očajno dosadni rifovi ne sežu Cthulhuu ni do prvih pipaka. Srećom, okus za kraj prvog dijela prilično uspješno popravlja Halo On Fire, prva skladba s posve čistim gitarskim i vokalnim linijama. Novi Fade To Black im doduše ne uspijeva, no Hetfield bez poteškoća potpuno krade pozornost zaista dobro izvedenim vokalima. Nakon prvih 37 minuta oduševljenje je možda doista prejaka riječ, no s ovakvim kimajućim odobravanjem Metallicu nismo prihvatili godinama i godinama.
Nažalost, dobar dojam prve polovice albuma u velikoj mjeri kvari drugi pločić, koji se vuče kao dosadan ponedjeljak. Confusion je novi pokušaj (anti)ratnog epa, ali je daleko od briljantnosti One, jer niže samo dosadan rif za rifom, i u ManUNkind jedini je zanimljiv trenutak Trujillov bas uvod, koji je posvetio sjećanju na Burtona, dok glavninu skladbe boji dosadno Hetfieldovo dranje. Here Comes Revenge je atmosferično mračnije obojena skladba, ali baš potresna nije, slično je i Am I Savage? s groove rifovima i melodičnim vokalom povratak na najgore trenutke Load/Reload ere. Predugo i očajno dosadno je i posvećenje Lemmyju s Murder One, tekst kojeg je spretno satkan od naslova Motörhead skladbi, ali je to ujedno i sve što je na skladbi zanimljivo. Daleko, daleko najbolje pak Metallica čuva za sam kraj i u maniri Damage Inc./Dyers Eve iznenadi i neočekivano udari pravim thrash razaračem Spit Out the Bone i dokaže da je još uvijek sposobna za pravu energetsku bombu, ako to samo želi.
Iz gornjih redaka lako je zaključiti da je središnja figura i vučni konj novog albuma samo i isključivo James Hetfield. Njegov je rifaž opet ubojito precizan, a zvuk njegove gitare masivan. Doduše, mogao bi mjestimice rifove graditi od više od samo jednog tona, ali očito ni njegova rif mašina nije neiscrpan izvor. No zato se iskupljuje svojom najboljom vokalnom izvedbom u barem posljednjih dvadeset godina, što možda najljepše dokazuje upravo Spit Out the Bone, u kojoj thrash zvijer opet pokazuje zube. Za Hardwired su autorske uzde potpuno preuzeli Hetfield i Ulrich, što je s obzirom na ono što se čuje u ovom trenutku za Metallicu vjerojatno jedino smisleno. Iako Ulrich iza bubnjeva zvuči prilično lijeno, ponavljajuće i potpuno nenadahnuto (uz to bubnjevi imaju zaista bijedan zvuk), barem je autorski pridonio lavlji dio. Trujillo i Hammett ostaju poprilično u pozadini, ali je prije svega za potonjeg to možda vrlo dobrodošlo. Hammettov minimalan doprinos su samo improvizirani, nimalo uzbudljivi i nepamtljivi solaži i možda je još dobro da Kirk nikad nije pronašao izgubljeni telefon s 250 ideja za novi album.
Kao i uvijek, Hardwired će publiku Metallice podijeliti na dva pola. Jedni će slaviti njihov povratak, drugi će nad novim albumom vrtjeti nosom. Kao i uvijek, istina je negdje između i zato je i ovakva srednja ocjena. Na Hardwired se snažno i dobro čuje želja benda da stvori dobar proizvod, u skladu sa svojim najboljim trenutnim sposobnostima. Mjestimice je to četvorci uspjelo; skladbama Hardwired, Atlas, Rise!, Moth Into Flame i Spit Out the Bone veselje je vraćati se opet i opet. No onda je tu glavnina albuma, koja je preduga i razvučena. Na albumu duljine sat i četvrt zapravo je samo 12 (!) skladbi i zbog toga većina njih pati zbog nedostatka samokorekcije. Skoro da nema skladbe koja bi nakon pet minuta dosegnula svoj vrhunac, a onda su je razvukli još za minutu ili dvije. Metallica bi ozbiljno trebala dublje zarezati u masnoću prije nego na album strpa sve što joj padne na pamet. Hardwired… to Self-Destruct daleko je od idealnog, ali se s njim krivulja opet okrenula lagano prema gore. Ako na novi album neće opet biti potrebno čekati gotovo desetljeće i ako Metallica iz energije novog albuma izvuče najbolje, od njih se u budućnosti možda možemo nadati lijepom iznenađenju.
Postava
James Hetfield – vokal, gitara
Lars Ulrich – bubnjevi
Kirk Hammett – gitara
Robert Trujillo – bas
Produkcija
Greg Fidelman, James Hetfield, Lars Ulrich
Popis skladbi
CD1:
1. Hardwired
2. Atlas, Rise!
3. Now That We’re Dead
4. Moth Into Flame
5. Dream No More
6. Halo On Fire
CD2:
1. Confusion
2. ManUNkind
3. Here Comes Revenge
4. Am I Savage?
5. Murder One
6. Spit Out the Bone
