Izdavač: Cherry Red Records
Datum izlaska: 28. 4. 2023. (digitalno) / 12. 5. 2023. (CD, LP)
Produkcija: Hawkwind
Trajanje albuma: 68.58 min
Žanr: Space Rock / Progressive Rock
Ocjena: 9.5/10
U doba kad su brojni legendarni progrock sastavi iz zlatnog razdoblja (sedamdesete) već odavno ili tek nedavno otišli u povijest (Pink Floyd, ELP, Rush, Gentle Giant, Procol Harum), kad se iz raznih razloga već najmanje dva desetljeća ne usude snimiti ništa novo (King Crimson, Genesis, Camel, The Moody Blues) ili jednostavno vegetiraju sa studijskim uradcima koji su više-manje tek blijede sjene nekadašnje veličine (Yes, Van der Graaf Generator, Focus), a one koji povremeno iznenade teško je nabrojati na prste jedne ruke (posljednjih nekoliko godina pozitivno su nas iznenadili prije svega Jethro Tull, Soft Machine, Caravan i Kansas). Među njih već dulje vrijeme spadaju neuništive engleske spacerock legende Hawkwind, koji u posljednjem desetljeću kao za stavu izdaju uglavnom izvrsne ili ‘barem’ vrlo dobre albume. Od 2016. gotovo svake godine, s izuzetkom 2022., izdali su novi album, od toga dva pod imenom Hawkwind Light Orchestra, no to nimalo nije utjecalo na to da bi im visoki kreativni standardi slučajno pali.
»The Future Never Waits« najnoviji je, već trideset i peti studijski album ovih utemeljitelja space rocka. Stilski predstavlja potpuni povratak njihovim nezaboravnim podvizima iz eksperimentalnog i stvaralački zlatnog doba (sedamdesete). To znači da na njemu ne nedostaje opsežnih, psihodelično obojenih instrumentalnih dionica, futuristički začinjenih zvučnih efekata, ‘odlijepljenih’ solističkih dionica te prepoznatljive boje glasa glavešine Hawkwinda, gitarista i klavijaturista Davea Brocka, koji je s 81 godinom jedan od najstarijih i ujedno najcjenjenijih patrijarha progresivnog rocka (za glazbenu karijeru odlučio se razmjerno kasno, s 30 godina, pa je već u mlađim danima važio za nekakvog mudrog ‘starkelju’). Većina tekstova sadrži sarkastične bockanja na račun suvremene, digitalne, distopijske i robotizirane civilizacije nad kojom sve veću kontrolu preuzima umjetna inteligencija.
Hawkwind su se prije dvije godine ‘pomladili’ novim klavijaturistom Thighpaulsandrom (pravim imenom Timothy Lewis) i basistom Dougom MacKinnonom. Mnogi su žalili za dugogodišnjim hawkwindovim klavijaturistom Timom Blakeom, koji među ljubdevelima space rocka uživa kultni status, no Thighpaulsandra je već na prethodnom albumu »Somnia« (2021., RockLine recenzija) dokazao da je posrijedi posve dostojan nasljednik, izniman eksperimentator i multiinstrumentalist na području klavijatura, prije svega sintisajzera. To se jasno čuje već na uvodnom i ujedno naslovnom instrumentalu, koji bi, uz izuzetak suvremene produkcije, mogao nastati i negdje u sedamdesetima te će se uz ljubitelje space rocka i psihodelije svidjeti i štovateljima ambijentalne glazbe, jer na njemu vlada pretežno meditativno ozračje na temelju razgranatih slojeva sintisajzera, dok sve skupa prate povremeni visoki zvukovi koji najviše podsjećaju na oglašavanje kitova.
I »The End«, koja je potpuno klasična hawkwindovska tvorevina, mogla je nastati prije pet desetljeća, jer na njoj uz ‘svemirske’ sintisajzerske teksture vladaju za klasični Hawkwind tako karakteristični protopunk ritmovi i sirove gitarske dionice nad kojima zapovijeda Brockov izdaleka prepoznatljiv ‘sanjarski’ vokal. Slijedi skladba »Aldous Huxley«, hommage poznatom engleskom filozofu, vizionaru, piscu i autoru prvog distopijskog romana ‘Vrli novi svijet’. Taj izvrsni instrumental, koji sadrži dvije posve različite zvučne slike – spacerockovsku i simfonijski obojenu – uključuje snimke Huxleyjevih monologa i dijaloga. Oni u razdoblju kad se njegove vizije, zapisane prije devedeset godina, ostvaruju djeluju još potresnije. Instrumental »They Are So Easily Distracted« ‘šaka u oko’ je svima koji su pogrešno uvjereni da Hawkwind nakon više od pet desetljeća u suvremeno doba ne mogu stvoriti ništa inovativno izvan uobičajene ‘zone udobnosti’, jer je riječ o zanimljivom jazzovskom eksperimentu s razbacanim saksofonskim i klavirskim dionicama, dok se u pozadini slijevaju futurističke sintisajzerske zavjese.
»Ranma (The Prophecy)«, koja sadrži melodičan, gotovo epski refren, na sarkastičan način govori o antičkom proročanstvu i dolasku sedmog Višnuova avatara/reinkarnacije iz hinduističke religije. Ta odlična tvorevina zorni je dokaz da su Hawkwind, koji su u svojoj glazbenoj povijesti stvorili već dosta lakše dostupnih i melodičnijih, a još uvijek sjajnih standarda poput »Silver Machine«, »Urban Guerilla«, »Master of the Universe« i »Spirit of the Age«, da spomenemo samo najpoznatije, još uvijek sposobni stvoriti kompoziciju koja je pristupačna i ‘jednostavnijim’ slušateljima, koji inače nisu skloni njihovim većinom kompleksnim spacerockovskim eksperimentima.
Instrumental »USB1« sadrži sanjarske sintisajzerske teksture, Brockove karakteristične, bluesom obojene gitarske dionice i suptilno tempirane vremenske prijelaze koji u kombinaciji stvaraju ono za Hawkwind tako karakteristično ‘svemirsko’ ozračje. »Outside of Time« prava je spacerockovska poslastica koja istovremeno zvuči i ‘retro’ i moderno te, usprkos tomu što je riječ o pretežno instrumentalnoj tvorevini koja osigurava vrhunsko ambijentalno ‘putovanje svemirom’, u završnom dijelu sadrži neočekivane vokalne umetke.
»I’m Learning to Live Today« autentičan je spacerockovski eksperiment koji sadrži brojne nepredvidljive, psihodelične dionice i orijentalno obojen završni dio s pentatonskim/arapskim ljestvicama. Mračna i melankolična »The Beginning« više od početka podsjeća na oproštaj i sadrži obilatu mjeru stilske raznovrsnosti, koja neće iznenaditi one koji dobro poznaju eklektični prošli opus ovog legendarnog sastava. »Trapped In This Modern Age« kratka je, ali izvrsna završna poslastica s gospodinom Brockom u glavnoj ulozi. Njezin naslov i tekst ujedno su savršen opis osjećaja nekoga tko, kao i Brock, ima već osam križeva iza sebe i ne drži korak s većinom negativnim, iznimno naglim tehnološkim promjenama i s njima povezanim društvenim metamorfozama modernog doba.
»The Future Never Waits« jedan je od najboljih albuma Hawkwinda nastalih u posljednja dva desetljeća, koji zvuči kao da se bend vremeplovom pod zapovjedništvom kapetana Brocka vratio u sedamdesete, a pritom sačuvao skladateljske vrline i iskustvo iz sadašnjosti. Hawkwind će se ujedno krajem godine moći odmjeriti sa sunarodnjacima i vršnjacima Jethro Tull za najbolji album 2023. u izvedbi legendarnog progrock sastava. Kakva će biti konačna presuda i koji će uradak na kraju biti više plasiran, ovisit će o više čimbenika. Prednost je Hawkwinda to što u 2023. zvuče praktički kao u svojim najboljim stvaralačkim vremenima i uopće se ne opterećuju time kako bi svoju glazbu na bilo koji način približili raznim suvremenim trendovima.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Future Never Waits (10:15)
2. The End (4:10)
3. Aldous Huxley (4:37)
4. They Are So Easily Distracted (10:25)
5. Rama (The Prophecy) (8:29)
6. USB1 (3:56)
7. Outside of Time (7:37)
8. I’m Learning to Live Today (8:05)
9. The Beginning (8:21)
10. Trapped in This Modern Age (2:59)
Postava:
Dave Brock – gitara, klavijature, vokal
Richard Chadwick – bubnjevi, vokal
Doug MacKinnon – bas gitara
Tim “Thighpaulsandra” Lewis – teremin, ‘synthaxe’
Magnus Martin – klavijature, gitara, vokal
