Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1983
Ocjena: 4.5/5
Nakon velikog komercijalnog proboja koji je donio odlični “Worlds Apart” (1981), Saga su iskoristili taj novostečeni “zvjezdani” status i nastavili s komercijalnim usavršavanjem svoje glazbe. Na “Heads Or Tales” tako su poprilično okrenuli leđa kompleksnim prog rock aranžmanima iz prošlosti i još više pojačali pop rock senzibilitet kojim su nas, doduše, oduševili već na nekim prijašnjim izdanjima. Malo je sastava tog doba koji se mogu pohvaliti tako odličnom i profinjenom produkcijom kakvu su uspjeli njegovati Saga, a na ovom je albumu ona uz pomoć prekaljenog Ruperta Hinea (Anthony Phillips, Camel, Rush) dosegnula još višu razinu. Teksture na klavijaturama postale su malčice mekše i još umjetničkije položene nego prije, a za razliku od velike većine njihovih suvremenika, danas ne zvuče zastarjelo i zarobljeno u prošlosti.
Osim toga, klavijaturist Jim Gilmour mjestimice je unio jedva primjetan, ali izuzetno ugodan saksofon. Bubnjar Steve Negus počeo je koristiti i tada iznimno popularne elektroničke bubnjeve. Glavna prepoznatljiva elementa sastava, dakle Ianove duhovite gitarske dionice i moćni Michaelov vokal, s druge su strane osigurali prisutnost izvornog duha benda i to da je taj novi zaokret prema “progresivnom popu” doista uspio. Negdje između našao se i tradicionalno duhoviti bas Jima Crichtona kao snažan poveznički element cjelokupne zvučne palete. Na “Heads Or Tales” tako nećete naletjeti na neke zaslađene AOR balade niti na pompozne radijske hitove tipične za ono vrijeme, nego na hrpu odličnih i energičnih skladbi na kojima su Saga potvrdili da je malo art rock sastava sposobnih na tako umjetnički način spojiti prog i pop kao što je to uspjelo njima. Zaboravite dakle na bilo kakvu rasprodaju identiteta jednog od najboljih art rock sastava svih vremena. Jedino ime koje mi tu pada na pamet jesu njihovi kanadski kolege Rush, koji su u to vrijeme također počeli koristiti slične zvukovne koncepte. S druge strane, ovdje su se na nekoliko godina zasitili kompleksnog znanstvenofantastičnog koncepta o ukradenim Einsteinovim mozgovima i kiberneričkim kobilicama te su na dugo razdoblje ostavili po strani glasovita “poglavlja”, koja su za mnoge bila jedan od razloga da slijede auru tajanstvenosti koja je preko tog koncepta okruživala bend. “Heads Or Tales” je tako na neki način odvojio znatiželjne pratitelje, koji su tada postali razočarani novim smjerom, od pravih fanova.
Zvučnu sliku “Heads Or Tales” lijepo dočarava i naslovnica. Saga su uspjeli ukrotiti zvijer koja predstavlja tadašnje glazbene trendove i izvući iz nje najbolje. “The Flyer”, koji je bio čak i mini hit, odmah servira novi smjer, kad se tradicionalni elementi sastava (moćni vokal, naoštrene, hard rockerske gitarske dionice) uspješno spoje sa sofisticiranim kulisama klavijatura. Rezultat je izuzetno sočan prog pop s ultra melodičnim refrenom i romantičnim zavjesama sintisajzera, koji i nije previše daleko od onoga što su u to vrijeme radili Yes. I “Cat Walk”, bez sumnje jedan od vrhunaca albuma, predstavlja taj koncept spajanja duhovitih ukrasa na basu i gitari sa sofisticiranim teksturama klavijatura. Ian je sa svojim udarnim dionicama, kao i obično, glavni faktor udarnosti sastava, dok Michael diktira melodični refren. Produljena verzija te skladbe, koja se ovdje nalazi kao bonus, primjetno je bolja. “The Sound Of Strangers” je nešto manje upadljiva stvar, podložena prilično bazičnim ritmom, usmjerena ponajprije na višeslojne vokalne linije te dobru interakciju između klavijatura i gitare, koja si ovaj put uzima malo više prostora za duhovite umetke. Slične će stvari jednom mirisati i sastavima kao što su, primjerice, It Bites. “The Writing” je mnogo zanimljivija i energičnija skladba, koja na početku ima poprilično AOR prizvuka, a kasnije je moćan vokal i odlična interakcija između sintisajzera, gitare i malo saksofona u glavnom refrenu nosi daleko iznad njezina početnog potencijala. Ne manjkaju ni gotovo istodobni, iznimno ukusni solo dionice na sintisajzeru i gitari.
“Intermission” je solidna emocionalna balada kakve se ne bi sramili ni Roxy Music i Bryan Ferry, iako ima posve drukčiji puls od njihovih radova jer je po atmosferi bliža futurističkoj mistici nego nekoj lirskoj romantici. Elektronički bubnjevi, duboke zavjese sintisajzera i brojni zvučni efekti prate Michaelov melankolični vokal, dok gitara na kraju unosi brojne suptilne solo dionice. “Social Orphan” je opet onaj navijeni, više u njihovoj tradiciji građeni energetski katalizator, koji bi se zbog ritma i refrena, po mojem mišljenju, svidio i nekim Queen iz osamdesetih. Moćan refren, vruć hard rockerski motiv i jednostavan tijek. Više nego solidno. “The Vendetta (Still Helpless)” je još jedna izdaleka prepoznatljiva Saga stvar s duhovitim središnjim motivom i ljuljajućim ritmom. Središnji motiv me čak pomalo podsjeća na glazbu iz neke stare Sega videoigre. Klavijature su i tu vrlo snažne i višeslojne te u kombinaciji s gitarskim arpeggijima pomažu da skladba ne postane dosadna. “Scratching The Surface” je odlična power balada i klasik sastava na kojoj pjeva klavijaturist Jim Gilmour, koji je svojim vrlo dobrim vokalom već prije skrenuo pozornost na sebe (u refrenu mu, naravno, pomaže Michael). Saga su tu u svojem najromantičnijem izdanju, koje osigurava new wave linija klavijatura, visoka melodičnost i odličan doprinos pojedinih instrumentalnih komponenti, osobito slide gitare. Odlična atmosfera koja budi nostalgiju glavna je odlika te divne skladbe.
Eto, sasvim na kraju nalazi se stvar koja bi mogla biti i na nekom od njihovih prošlih, klasičnih albuma i na koju mogu biti jednako ponosni. “Pitchman” je naime još jedan Saga klasik na kojem do većeg izražaja dolazi i prog rock komponenta njihove glazbe, koja se očituje i u duhovitim instrumentalnim dionicama i u upotrebi nekih do tada posve novih ukrasa. Odlučan ritam i moćan vokal, poduprti sočnom interakcijom ultra melodičnih klavijatura i režeće gitare, nose skladbu kroz pojedine instrumentalne odklone, u kojima inicijativu izmjenjuju bubnjevi, gitara i klavijature. U srednjem dijelu priušte si izuzetno duhovit i sočan umetak na bubnjevima i udaraljkama, kojemu se pridruži još i odlično solo na gitari i klavijaturama. Za finale dakle čisti prog rock odklon. Kao bonus se sada na novijim izdanjima može naći i odlična, neskraćena verzija “Cat Walk”, koja je u toj inačici još jedan stupanj bolja skladba (ponajviše zahvaljujući prvorazrednim gitarskim solažama) pa je prava šteta što u toj verziji nije izašla i na albumu.
“Heads Or Tales” je vrlo dobar i iznimno slušljiv album, koji začudo jedva zaostaje za visokim standardom “Worlds Apart” i u kojem će uživati i ljubitelji progresive i ljubitelji popa, osim naravno nekih uskogrudnih, ukalupljenih purista. Saga su odlično prebrodili prijelaz prema sofisticiranijim pop vodama, a da zbog toga nisu žrtvovali svoju dušu, te su se na kraju ponovno iskazali kao svojevrsni majstori spajanja melodičnosti i kompleksnosti. Istodobno smatram da je riječ o produkcijski jednom od najsofisticiranijih albuma tog vremena. Brojni neo progresivni i art rock bendovi u godinama koje su slijedile jurit će za sličnom produkcijom kakvu su tada njegovali Saga i njihovi obično mnogo poznatiji kolege, Rush. Saga će na sljedećim albumima postati još sofisticiraniji i komercijalno privlačniji, ali nikada savršen pop bend jer njihova progresivna duša nikada neće umrijeti. To je ujedno i glavni razlog zašto su i u “pop razdoblju” zadržali tako visoku artističku razinu.
Postava
Michael Sadler – vokal, klavijature
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, klavijature
Jim Gilmour – klavijature, saksofon, prateći vokal, vokal (8)
Steve Negus – bubnjevi, udaraljke, električne udaraljke
Produkcija
Rupert Hine
Popis skladbi
1. The Flyer (3:43)
2. Cat Walk (4:24)
3. The Sound of Strangers (4:09)
4. The Writing (4:12)
5. Intermission (5:28)
6. Social Orphan (3:23)
7. The Vendetta (Still Helpless) (3:43)
8. Scratching the Surface (5:15)
9. The Pitchman (5:42)
10. Cat Walk (7:44)
Trajanje albuma: 47:43
