Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2014
Trajanje: 51:29
Ocjena: 4/5
Vjerojatno nijedan progresivnorockovski album u 2014. nije bio tako željno iščekivan niti je privukao toliko pažnje pojedinih glazbenih medija kao najnoviji studijski uradak legendarnih Yes s poetičnim naslovom »Heaven & Earth« i još jednim sjajnim omotom iz domene dugogodišnjeg grafičkog suradnika Rogera Deana. »Heaven & Earth« je još jedan prijelomni album za engleske progresivnorockovske pionire, jer je to njihov prvi studijski uradak s novim pjevačem, Amerikancem Jonom Davisonom (Glass Hammer), koji je tijekom koncertnih turneja 2014. uspio uvjeriti većinu fanova kao iznimno sretan vokalni izbor. Većina kritičara složila se da je Davison sretna zamjena za takoreći nezamjenjivog originalnog pjevača Jona Andersona, jer njegov vokalni doprinos na nekim klasicima Yesa zvuči čak ‘andersonovskije’ od samog Andersona.
U usporedbi s ostalim članovima ovog legendarnog benda, razmjerno mladi Davison, koji je ujedno i nadaren skladatelj i solidan gitarist, već je kao član američke simfoprog grupe Glass Hammer dokazao da je sposoban dosegnuti neke nenormalno visoke vokalne registre, koje ostarjeli Anderson danas više ne može doseći, dok je glasovna srodnost između dvojice pjevača naprosto zapanjujuća. Stari mačkovi poput basista i jedinog osnivača Chrisa ‘Fisha’ Squirea, gitarskog genija Stevea ‘Mr. Owla’ Howea, bubnjara Alana Whitea i klavijaturista Geoffa Downesa, koji paralelno zarađuje za kruh i u grupi Asia, ovaj su put mudro odabrali novog pjevača Yesa.
Yes si nakon podprosječnog albuma »Fly From Here« (2011) i neuspješne epizode s Kanađaninom Benoitom Davidom (ex-Mystery) umjesto Andersona, koji je pri kraju turneje gotovo ostao bez glasa, jednostavno nisu smjeli priuštiti još jednu sličnu blamažu. Davison je navodno od početka bio zamišljen kao Andersonova zamjena, no tada zbog nespretnog telefonskog incidenta nije na vrijeme odgovorio na poziv u bend. Slijedio je slab studijski album i turneja kojima se nikako ne mogu ponositi, pa ne čudi da su potom prekinuli suradnju s bivšim članom i producentom Trevorom Hornom (ex-The Buggles) i ovaj put radije udružili snage s Royem Thomasom Bakerom (Queen, Foreigner, Jon Anderson, Ozzy Osbourne, Hawkwind, Alice Cooper i The Cars samo su neka od glazbenih imena s kojima je surađivao), još jednim visoko cijenjenim producentom, s kojim su nakratko surađivali već krajem sedamdesetih, iako se iz te suradnje tada nije izrodilo ‘ništa pametno’.
Ovaj put je priča posve drugačija, jer je »Heaven & Earth« u mnogočemu čak jedan od najboljih albuma Yesa nakon kraja sedamdesetih, što je naprosto nevjerojatno kad se sjetiš s kakvim se problemima, osobito što se tiče artističke kredibilnosti, bend borio neposredno nakon Davidova odlaska. Upravo zato su Yes pri stvaranju »Heaven & Earth«, koji trenutačno zvuči vrlo ‘retro’ 70-ih, a ujedno je i jedan od njihovih najosvježavajućih, najprotočnijih i najmelodičnijih uradaka nakon kultnog ‘pop’ albuma »90125« (1983), primijenili posve drugačiji skladateljski pristup nego kod »Fly From Here«. Umjesto prerađivanja ‘otpadnog’ materijala The Buggles iz 80-ih, pri stvaranju pojedinih, potpuno novih kompozicija svi su članovi benda ravnopravno surađivali, što vrijedi i za novajliju Davisona. Ta iznimno dobrodošla činjenica na »Heaven & Earth« osjeti se već od prve sekunde.
Album je od početka do kraja prožet doista čarobnim ambijentalnim pečatom kroz koji prvi put nakon doista dugo vremena (zadnji put na albumu »Magnification«, 2001) ponovno oživljava njihov karakteristični ‘zeleni jezik’. Ritam sekcija je, što se tiče Yesa, kroz desetljeća ostala najpouzdanija i najkonzistentnija, što ne iznenađuje, jer Alan White ima nakon Chrisa Squirea najdulji staž u bendu bez ikakvih prekida suradnje. Squire na većini skladbi oduševljava svojim melodičnim i prepoznatljivim linijama na Rickenbacker modelu bas gitare. I pomalo okoštali (u glazbenom i fizičkom smislu) Steve Howe, koji uz električnu gitaru puno koristi i pedal steel i akustičnu gitaru, pri stvaranju pojedinih gitarskih varijacija osjetno je maštovitiji nego na »Fly From Here«.
Čak i Downes, kojeg su u prošlosti već više puta kritizirali kao slabiju zamjenu za legendarnog Ricka Wakemana, ovaj put demonstrira neke od najkompleksnijih i najraznolikijih aranžmana u svojoj bogatoj klavijaturističkoj karijeri, pritom pažljivo izbjegavajući pretjeranu upotrebu sintisajzerskog zvuka 80-ih po kojem ga većina još uvijek najviše poznaje. Posebna priča za sebe je Davison, koji je glavna ‘zvijezda’ ovog albuma i svojim je vokalnim doprinosom takoreći preporodio već poštено iscrpljene progrockovske veterane. Uz svo dužno poštovanje prema Jonu Andersonu, koji ostaje ultimativni glas Yesa, treba priznati da se njegova odsutnost ovaj put uopće ne primjećuje i ponekad se čak zaboravi da pjevačke zadatke obavlja bitno mlađa osoba.
Yes su na »Heaven & Earth« htjeli dati prednost stvaranju hipnotičkih atmosferskih nijansi pred demonstracijom solističkih tehničkih vrlina (no, ni toga na pojedinim kompozicijama ne manjka, tako da će različiti ukusi i želje fanova ovaj put moći biti posve zadovoljeni), zato prednost imaju kompozicije koje su sve redom kraće od deset minuta. To znači da na »Heaven & Earth« nema nijednog superepa u stilu prošlih klasika kao što su primjerice »Close To The Edge« ili »Awaken«, što je s jedne strane prilično dobra odluka, jer bi im brojni kritičari tada zacijelo prigovarali pretencioznost već na prvom albumu s novim pjevačem. Sve redom krasi melodična i pozitivistička priroda pojedinih aranžmana, kako i dolikuje Yesima, dok strah od moguće pretjerane ‘pop’ kompaktnosti u trenu otpada, ponajprije među instrumentalnim sekcijama, gdje iskusni lukavci ne škrtare s briljantnim improvizacijama.
Već uvodna skladba, »Believe Again«, u kojoj vladaju svečani simfonijski aranžmani, slušatelja dodobra napuni pozitivističkom energijom i radošću života, što osobito vrijedi za eterični, višeglasni refren na kojem se može osjetiti da su se Yes, onakvi kakve smo ih najradije pamtili, na »Heaven & Earth« napokon vratili. Mnogi će tijekom slušanja na tren zaboraviti da na glavnom vokalu nije Anderson, koji je otkrio čudesni eliksir mladosti, nego Davison, koji pjeva kao što je Anderson pjevao u svojim najboljim danima. Steve Howe ne bi bio jedan od najkompleksnijih i najnepredvidljivijih gitarskih majstora da nije poslužio iznimno smjelom improvizacijom, koja se na idealan način prelijeva s Downesovim višeslojnim sintisajzerskim teksturama. Tekstovi nastavljaju tamo gdje je Anderson ‘posljednji put odložio svoje pero’, jer su puni duhovnosti, slavljenja života i poziva na osobno prosvjetljenje, dakle klasični Yes lirski subjekti, iako je Davison unio i nešto vlastitog lirskog pečata.
»The Game« je još jedan sjajan uradak koji će usrećiti sve dugogodišnje fanove i slasna je mješavina klasičnog odnosno nostalgičnog i modernog ambijentalnog pulsa. Tu su hipnotične vokalne harmonije i epski refren, u kojem Davisona na pratećim vokalima zaneseno prate Squire i Howe, nepredvidljivi i dinamični vremenski prijelazi te prekrasni, simfonijski prelijevi između gitarskih i sintisajzerskih harmonija. »Step Beyond« otvara se duhovitim sintisajzerskim motivom, dok ‘gospodin Sova’ iznenadi živahnom gitarskom frazom. Davison i njegova dva vokalna pratitelja postupno stvaraju uzdižuću i svijetlu atmosferu, dok se u pozadini preljevaju moćni simfonijski aranžmani koji spadaju među Downesove najmaštovitije uratke na ovom albumu. Lirskim spiritualizmom nabijeni »To Ascend« otvara se ugodnom melodijom na akustičnoj gitari, koju u pozadini podupiru višeslojne simfonijske zavjese, dok se kroz brojne ritamske varijacije oblikuje pomalo melankoličan, ali ambijentalno još uvijek izuzetno uzdižući motiv. To je zacijelo jedan od najboljih trenutaka ovog kvalitetno prilično uravnoteženog albuma, jer svojom izrazito nostalgičnom atmosferom slušatelja u tren oka odvede u neka (ne nužno samo glazbeno) znatno romantičnija vremena.
»In A World Of Our Own« otvara se sporim tempom i zanimljivim zvukom udaraljki, dok Howeova gitarska fraza ovaj put ima pomalo bluesy prizvuk. Davison ovdje uvjerljivo dokazuje da je jednako uvjerljiv i kad pjeva u nižim registrima, dok se u refrenu vrlo razgovjetno može čuti i Squirea, koji ne prestaje oduševljavati svojom melodičnom ponudom bas linija. Downes usput demonstrira i nekoliko kraćih melodičnih pasaža na mini moogu, dok su Howeove gitarske improvizacije opet prava poslastica za sve prog gurmane. »Light Of The Ages« sadrži pompozan, simfonijski i instrumentalno usmjeren uvod, u kojem oduševljavaju ponajprije Howe i Downes. S upadom akustične gitare u glavnu se melodiju upliće i Davisonov vokal. Unatoč izrazito pozitivističkom naslovu, to je jedina trenutačno pomalo mračnija tvorevina na albumu, jer se ambijentalne nijanse i kompleksne ritamske varijacije izmjenjuju fascinantnim tempom.
»It Was All We Knew«, koja se ponosi pomalo razigranom melodijom i eteričnim vokalnim harmonijama, najkompaktnija je tvorevina na »Heaven & Earth«. Unatoč tome, s ambijentalne je strane riječ o iznimno bogatoj kompoziciji koja sadrži nekoliko iznimno lukavih i smjelih gitarskih varijacija i improvizacija u režiji neumornog Howea. Protočnost eteričnih vokalnih harmonija već dugo nije bila toliko fascinantna da bi slušatelja mogla u tren hipnotizirati svojim intenzitetom.
Završno remek-djelo »Subway Walls« po strukturi je najambicioznija skladba na »Heaven & Earth«. Otvara se dramatičnom orkestralnom uvertirom, koja je karakteristična za Downesov skladateljski i aranžerski pristup, nakon čega upadaju kompleksne i istodobno melodične bas linije te razigrane gitarske pasaže. I White oduševljava nekim iznimno inteligentno odabranim bubnjarskim prijelazima, dok vrhunac ove odlične skladbe predstavlja svečani, višeglasni refren pod Davisonovom ‘gostoljubivom’ palicom. Tu si sva četvorica instrumentalista uzimaju vremena za solističke improvizacije, pri čemu valja istaknuti Downesovu vragoliju na mini moogu i Howeov odklon na električnoj gitari.
»Heaven & Earth« je ono što je trebao biti već prethodnik »Fly From Here«, da su se događaji proteklih nekoliko godina odvili malo drugačije – jedan od najboljih albuma Yesa nakon završetka ‘zlatnih’ sedamdesetih. Yes su ovaj put pokazali posve drugačije lice nego prije tri godine, jer već jako dugo nisu zvučali tako svježe, mladenački i zaneseno pri oživljavanju svog ‘zelenog jezika’. »Heaven & Earth« uspješno je spojio prošlost sa sadašnjošću, jer je većina kompozicija obdarena ambijentalnim pečatom klasičnih Yesa, a ujedno je album produkcijski i mjestimice kompozicijski (na njemu je podosta osvježavajućih ideja) vjeran suvremenom dobu. Protočnost između pojedinih kompozicija uz melodičnu zarazost pojedinih aranžmana i vokalnih harmonija, pri čemu album prođe ‘k’o od šale’, naprosto je zapanjujuća, tako da će »Heaven & Earth« zacijelo oduševiti mnogog dugogodišnjeg sljedbenika.
Postava
Jon Davison – vokal, akustična gitara (skladba 1 i 6)
Steve Howe – gitara, prateći vokal
Chris Squire – bas gitara, prateći vokal
Geoff Downes – klavijature
Alan White – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Roy Thomas Baker
Popis skladbi
1. Believe Again (8:02)
2. The Game (6:51)
3. Step Beyond (5:34)
4. To Ascend (4:43)
5. In A World Of Our Own (5:20)
6. Light Of The Ages (7:41)
7. It Was All We Knew (4:13)
8. Subway Walls (9:03)
