Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Videm (Udine) / Teatro Comunale Palamostre / Italija
Datum koncerta: 07.07.2014
Broj posjetitelja: 1300
Talijani njeguju doista neko posebno veselje i strast prema progresivnorockerskoj ssceni, jer se na njihovu tlu svake godine oglase neki od najzanimljivijih i najprodornijih predstavnika tog glazbenog pokreta, među kojima najsrdačniji doček obično doživljavaju progrockerski pioniri, ako ih je još uspjelo preživjeti do današnjih dana. Za zaključak ovogodišnjeg, već gotovo tradicionalnog, jazz festivala u Vidmu (Udine) nastupio je sastav The Crimson ProjeKct, koji je zapravo najnoviji sporedni projekt progresivnorockerskih legendi i pionira King Crimson, još i danas jedne od najcjenjenijih, najvažnijih i najinovativnijih skupina na području eksperimentalne glazbe.
To je već osmi ProjeKct u povijesti King Crimson (sedmi se zvao Jakszyk, Fripp, Collins), nakon što je njihov gitarist, osnivač i vrhovni poglavar Robert Fripp sredinom devedesetih prošlog stoljeća zaključio da King Crimson mogu neograničeno dugo djelovati i u obliku sporednih projekata u kojima su pojedini članovi mogli potencirati i razvijati različite zvučne (mo)gućnosti, koje su kasnije mogli uvesti i u skladateljski i improvizacijski pristup svoje ‘matične’ skupine.
‘Striko Bob’ te večeri nije bio u bendu, što je glavni razlog zašto ovaj put (još) nije bila riječ o (pravim) King Crimson, koji su 2014., nakon dugih godina mirovanja, ponovno započeli s koncertnim i studijskim aktivnostima, nego ‘samo’ o The Crimson ProjeKct. Unatoč tome, taj ProjeKct, koji je zapravo sastavljen od dvaju različitih bendova, sadrži jednog bivšeg i dva aktualna člana King Crimson. Kod The Crimson ProjeKct moglo bi se govoriti gotovo o nekakvoj američko-njemačkoj podružnici te legendarne engleske skupine. Na gitari i glavnom vokalu naime se nalazi nitko drugi nego dugogodišnji član, genijalni, hiperaktivni, nasmijani i uvijek lucidni Adrian Belew, koji je unatoč tome što ga je u King Crimson nedavno zamijenio Jakko Jakszyk, s Frippom očito još uvijek u dobrim odnosima. Buduća suradnja, i s King Crimson, tako vjerojatno nije isključena.
Od dugogodišnjih King Crimson veterana i majstora svojih instrumenata, koji su još uvijek aktivni članovi skupine, bio je prisutan i omiljeni basist/svirač Chapman sticka i prateći pjevač Tony Levin, jedan od najtraženijih povremenih glazbenika na svijetu, dok je bubnjar Pat Mastelotto, kojeg dobro poznaju i pristaše skupine Mister Mister, a koji je svim žavbama podmazan, dopunio polovicu King Crimson postave koja je 1995. snimila album »THRAK«. Tri ‘novaka’ u liku kovrčave američke basistice Julie Slick te dvojice Nijemaca, Markusa Reutera na touch gitari i Tobiasa Ralpha na dodatnom setu bubnjeva, pravili su društvo ‘trojici starih mačaka’. Slick i Ralph su, zajedno s Belewom, aktivni članovi banda Adrian Belew Power Trio, dok Reuter, zajedno s Levinom i Mastelottom, čini band Stickmen.
The Crimson ProjeKct su te večeri, nekako prema očekivanju, pretežno izvodili one King Crimson klasike koje su potjecale iz Belewova i Levinova razdoblja, dok su obje postave, to jest Adrian Belew Power Trio i Stickmen, odvojeno odsvirale i nekoliko vlastitih skladbi i (ponovno zajedno) jedno djelo iz Frippove solo karijere. Najteži zadatak te je večeri nedvojbeno ležao na plećima touch gitarista Reutera, koji je morao nadomjestiti ‘nezamjenjivog’ Frippa te je, osim sviranja specifičnog modela touch gitare, morao skrbiti i za programiranje i valovanje specifičnih zvučnih uzoraka, koje je Fripp nazvao ‘frippetronics’, a kasnije ‘soundscapes’. Reuter, koji za razliku od svojeg gitarističkog uzora i učitelja tijekom nastupa nije sjedio, nego stajao, otvorio je nastup originalnom The Crimson ProjeKct skladbom »Sultry Kiss«, koja se sastojala od njegova gitarističkog programiranja zvučnih uzoraka, koji su preko matematičkog udaranja gitarskih žica tvorili prodorne ambijentalne zavjese. Polako su mu se tijekom improvizacijskog instrumentala »B’Boom« pridružila i oba bubnjarska majstora te priredila pakleni bubnjarski dvoboj, dok se tijekom prijelaza u instrumental »THRAK« na pozornici već našao cijeli band.
»THRAK« eru dopunila je odlična verzija sarkastičnog zimzelena »Dinosaur«, koji je Belew otpjevao tako dobro kao da se od sredine devedesetih nije ni malo ostario, iako je njegova sve rjeđa kosica proživljavala već bolje dane. Kultni gitarist/pjevač, koji je u prošlosti surađivao s takvim glazbenim majstorima kao što su Frank Zappa, David Bowie i Talking Heads, jednako je dobro pjevao i King Crimson skladbe iz osamdesetih, dok je njegovo specifično sviranje gitare oduvijek neko posebno poglavlje za sebe i puno je prebrisanih improvizacija s nepredvidljivim i duhovitim zvučnim efektima. Pratećim vokalnim linijama odlično ga je dopunjavao Levin, koji je te večeri ponovno izvodio čudesa na Chapman sticku. Ponovno je potvrdio da je doista jedan od najvećih majstora sviranja tog instrumenta, ako ne i najveći.
Jedan od vrhunaca te večeri nastupio je već u uvodnom dijelu kroz izvedbu klasika »Frame by Frame« s albuma »Discipline« (1981), gdje je zavladala poliritmika, dok se tijekom izvedbe jedinog King Crimson ‘pop’ standarda, »Sleepless«, gdje su se posebno iskazala oba basista, prvi put doista osjetila Frippova odsutnost. Zatim su trojica Stickmena na neko vrijeme otišla s pozornice i inicijativu prepustila Belewu i njegovu sastavu Power Trio, koji je izveo Adrianovu solo skladbu »b«. Ona se postupno pretvorila u kaotični King Crimson standard »Neurotica«, gdje su im se ponovno pridružili Stickmeni. Oni su ostali sami na pozornici tijekom izvedbe njihove autorske skladbe »Crack in the Sky«, gdje je Levin preuzeo glavnu vokalnu inicijativu te, na veselje većine posjetitelja tog koncerta, tekst otpjevao na (doduše prilično smiješnom) talijanskom.
Tko je slučajno mislio da te večeri neće čuti stariji King Crimson materijal, grdno se prevario. King Crimson su u razdoblju s Belewom i Levinom doista izvodili vrlo malo skladbi s kraja šezdesetih i iz sedamdesetih, no među njima je gotovo uvijek bio brutalni instrumental »Larks’ Tongues in Aspic, Part Two«, koji je te večeri bio odsviran gotovo besprijekorno. Slijedio je povratak u osamdesete izvedbom dvaju dugogodišnjih favorita iz tog razdoblja; nezaboravnog »Three of a Perfect Pair« te ljubavne balade »Matte Kudasai«. Nju su Belew i Levin izveli samostalno i posebno zablistali tijekom hipnotičnog refrena.
Nakon toga uslijedila je ponovna ‘fragmentacija’ The Crimson ProjeKct-a. Power Trio nas je oduševio izvedbom zabavnog »e«, usred kojeg je Belew u svojim ‘hlačama do pete’ zabavljao sve prisutne gitarskim efektima među kojima nije nedostajala ni zvučna emulacija oglašavanja majmuna. Stickmen su, s druge strane, avangardno-improvizatorskim instrumentalom »Open Pt.3, Truncheon«, gdje je zavladao potpuni improvizacijski odklop, sve skupa prilično zakomplicirali, pri čemu je odziv onih članova publike koji ne spadaju među strastvene King Crimson oduševljenike bio prilično mješovit, jer je za mnoge od njih takva, izrazito kakofonična, glazba jednostavno bila ‘pretežka’.
Na prilično homogeniji odziv publike naišla je obrada Frippova solo standarda »Breathless« s njegova studijskog prvijenca »Exposure« (1979), dok smo tijekom izvedbe »THRAK« balade »One Time« bili svjedoci Belewove najbolje vokalne predstave te večeri. Drugi vrhunac tog koncerta zasigurno je predstavljala izvedba legendarnog instrumentala »Red«, koji jednostavno nije smio izostati, iako je riječ o još jednoj skladbi iz sedamdesetih na kojoj su izvorno, osim Frippa, svirali i bivši članovi John Wetton (Asia, ex-UK, Uriah Heep, Family, Wishbone Ash) i Bill Bruford (ex-Yes, UK).
Među glavna iznenađenja zasigurno je spadala skladba »Indiscipline« tijekom koje je Belew s melodramatičnim, gotovo glumačkim, krajnje teatralnim umetcima imao prilično zahtjevnu ulogu, ali mu je sve skupa izvrsno uspjelo i nakon oduševljenog odziva publike uslijedio je privremeni oproštaj sastava s pozornice, što srećom nije predugo trajalo. Članovi sastava The Crimson ProjeKct vratili su se na ‘mjesto zločina’ i razveselili nas još i briljantnom verzijom klasika »Thela Hun Ginjeet« s albuma »Discipline«, jednog od najzabavnijih ostvarenja u King Crimson priči, koje sadrži nezaboravnu Belewovu priču o bliskom susretu s uličnim kriminalcima i policijom. Neki smo se doduše nadali da će The Crimson ProjeKct te večeri odsvirati i klasik »Elephant Talk«, koji je bio na popisu nekih set lista tijekom prethodnih datuma aktualne turneje, dok zimzelen svih King Crimson zimzelena, to jest »In The Court of The Crimson King«, sviraju vrlo rijetko, samo u posebnim prilikama, pa je eventualna izvedba ostala samo pobožna želja.
Nastup sastava The Crimson ProjeKct bio je večer brojnih vrhunaca, kakve mogu ponuditi samo glazbenici nerazdvojno povezani s King Crimson nasljeđem, koje na poseban način povezuje baš sve bivše i aktualne članove ovih progresivnorockerskih legendi. Većina posjetitelja tog koncerta usred nastupa sastava The Crimson ProjeKct jednostavno je zaboravila da na pozornici nisu King Crimson, nego ‘samo’ njihov sporedni projekt, jer je sve skupa odsvirano na gotovo jednako vrhunskoj razini kao da su nastupili ‘oni pravi’ progrockerski pioniri. Nedostajao je samo jedan, ali odlučujući faktor. Frippova odsutnost bila je glavni razlog zašto će trebati pričekati još neko vrijeme da bismo mogli pogledati najnoviju verziju King Crimson, koja je inače već najavila datume američkog dijela nadolazeće turneje. Tada ćemo se ponovno susresti s prebrisanim striko Levinom i neukrotivim Mastelottom. Naravno, tada neće biti baš malo onih King Crimson pristaša koji će na pozornici žaliti za neizmjernom Belewovom karizmom, kojom smo se u Teatro Comunale Palamostre doista dodobra nauživali.
Setlista
1. Sultry Kiss
2. B’Boom
3. THRAK
4. Dinosaur
5. Frame by Frame
6. Sleepless
7. b
8. Neurotica
9. Crack in the Sky
10. Larks’ Tongues in Aspic, Part Two
11. Three Of a Perfect Pair
12. Matte Kudasai
13. e
14. Open Pt. 3, Truncheon
15. Breathless
16. One Time
17. Red
18. Indiscipline
—dodatak—
19. Thela Hun Ginjeet
Galerija slika
