Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Opeth
Izdavač: Roadrunner Records
Izdanje: 2011
Trajanje: 57:04
Ocjena: 5/5
“Heritage” je najnoviji, ovaj put već deseti studijski uradak te kultne švedske prog metal skupine, koja je kroz prethodna ostvarenja prošla dugačak put postupnog povećavanja stupnja zvučne sofisticiranosti, od prvotnih, doduše inteligentno zamišljenih death metal korijena do znatno slojevitijih progresivno rockerskih obzora. Šef skupine, pjevač, gitarist, klavijaturist, skladatelj, producent i idejni vođa Mikael Åkerfeldt ovaj je put donio mudru odluku da po drugi put u povijesti skupine, a prvi put nakon progresivno rockerski usmjerenog “Damnation” (2002), cijeli album otpjeva čistim vokalom i tako se odrekne korištenja death metal grunta. Mnogog ljubitelja eksperimentalne glazbe upravo je taj stilski element odvraćao od toga da se izbliza upozna s (većinom) njihove diskografije.
“Heritage”, koji ima štošta zajedničko s prije spomenutim “Damnation”, bez sumnje je najkompleksnije ostvarenje u dosadašnjoj povijesti skupine, koje bi moglo Opeth priskrbiti i mnogog novog sljedbenika među ljubiteljima eksperimentalne glazbe. Za razliku od “Damnation” ovaj put idu još dva koraka dalje u kompleksnom širenju svog prepoznatljivog zvuka i istraživanju slojevitih glazbenih obzora, a i što se tiče količine improvizacije. Na glazbeni stil albuma, uz progresivni rock stare škole i teški metal, najviše su utjecali jazz fusion, ali i tradicionalna švedska folklorna glazba. Åkerfeldt je prvotno namjeravao “Heritage” stvoriti u sličnom, gotovo identičnom stilu kao prethodnik “Watershed” (2008), no na sreću onih koji nisu oduševljeni gruntom i jačanjem njihovih death metal korijena, kasnije se predomislio.
Glavna je odlika Opeth oduvijek bila (a i ovaj put je tako) sposobnost izgradnje vrhunske atmosfere koja se uvijek napaja u većinom mračnim kontrastima melankoličnog skandinavskog patosa. Odmah na početku treba spomenuti da zvučnoj širini “Heritage” izdašno doprinosi odlična produkcija u kojoj se cijelo vrijeme osjeća asistencija zvučnog miksera i dugogodišnjeg prijatelja skupine Stevena Wilsona (Porcupine Tree). Wilson je imao snažan utjecaj i na glazbenu strukturu pojedinih djela na albumu, premda je u prvom redu bila riječ samo o sljedećoj logičnoj evolucijskoj fazi skupine. I naslovnica albuma vrlo dobro simbolizira takvu evoluciju s glavama članova skupine u zimzelenoj krošnji stabla, dok korijenje seže u paklene žrvnjeve kojima su htjeli dočarati svoju death metal prošlost. Pritom glava klavijaturista Pera Wiberga pada sa stabla, jer ih je napustio ubrzo nakon završetka snimanja albuma. Lubanje ispod stabla simboliziraju bivše članove skupine.
Naslovna skladba kraći je, iznenađujuće spokojan uvod s ljupkim, krhko-melankoličnim aranžmanom na klaviru. Već na “The Devil’s Orchard”, kojeg zbog posebne strukture gitarskih fraza i pentatonski zamišljenog ritma obilježava orijentalni šarm, stvari se naglo “zakompliciraju”. Atmosfera se cijelo vrijeme skladno mijenja i prelazi kroz suptilnije i opet nešto agresivnije nijanse, za što je velika zasluga Åkerfeldtova vokala, ali i šuštavih slojeva Wibergovih Hammond orgulja i Axenrotovih kompleksnih bubnjarskih prijelaza. Kompleksno mrtvo zatišje u sredini kompozicije, gdje vladaju udaraljkaške improvizacije, ima snažan jazzerski pečat, a vidljiv je i utjecaj (ranih) King Crimson. Tekstovi su u Åkerfeldtovoj ustaljenoj tradiciji puni društvenokritičnog cinizma i razočaranja zbog raspada svakojakih socijalnih vrijednosti.
“I Feel the Dark” na početku obilježava valovanje melotrona i nježna, pastoralna melodija na akustičnoj gitari, koji su uz nepredvidive gitarske fraze ključni za izgradnju napete i mračne atmosfere. Negdje u sredini nastupa odlučan prekid s dotadašnjim motivom i skupina jedrenjem zaplovi u nešto agresivnije vode. Åkerfeldt pritom cijelo vrijeme vrlo dobro prilagođava položaj svog pjevanja sve intenzivnijoj atmosferi. “Slither” je, izuzmemo li starinsku upotrebu Hammond orgulja, zahvaljujući jurećem ritmu opet nešto bliži kompaktnijim, ustaljenijim prog metal manirima, no to mu ni u čemu ne oduzima kompleksnost, a kamoli da bi utjecalo na bogatu, neprestano promjenjivu atmosferu. To posebno vrijedi za izuzetno jednostavan, ali ambijentalno prokleto učinkovit završetak. “Nepenthe” spada među one kompozicije na albumu na kojima je najnoviji stupanj evolucije Opeth u smjeru staroškolskog progresivnog rocka najočitiji. Kraća uvodna improvizacija polako ustupa mjesto kompleksnoj melodiji s ritmičkim uzorcima na bazi jazz fusiona. Improvizacijski postupak se više puta ponavlja i tako skupina na lukav način stupnjuje sve dramatičniju atmosferu.
I “Haxprocess” obilježava širokogrudan stupanj ambijentalne kompleksnosti, ponajprije zahvaljujući profinjenoj upotrebi melotrona i kompleksnim fusionističkim ritmičkim nijansama, koje povezuje Åkerfeldtov pokajnički, melodramatični vokal. Prijelaz u dramatičniju fazu s valovitim simfonijskim harmonijama i oduševljavajućim bubnjarskim varijacijama nije iznenađujući, no izveden je na tako suptilan, starošolski način da zaslužuje obilje čestitki. U završnom dijelu uzimaju si vremena za iznenadni akustični “predah”, gdje do izražaja dolazi prikrivena sposobnost disciplinirane svirke svih članova skupine, što nije baš odlika kojom bi se mogla pohvaliti većina suvremenih prog metal skupina.
Zapravo nije iznenađujuće da je kompozicija naslovljena “Famine”, gdje među ostalim oduševljavaju i zvukovi flaute, najkompleksnije djelo na albumu s brojnim stilskim kontrastima, među ostalim s utjecajem world glazbe kroz uvodnu izgradnju atmosfere na udaraljkama u režiji posebnog gosta, legendarnog ex-Weather Report udarača Alexa Acuñe, te skladnim sastavljanjem šarenih kolaža teškog metala, starošolskog prog rocka i jazz fusiona. Opeth s višedimenzionalnim harmonijama na gitarama i klavijaturama te upotrebom ritmičke pentatonike ponovno potvrđuju da su im jako po volji orijentalno zamišljeni motivi. Određene gitarske fraze i efekti ponovno podsjete na stare dobre King Crimson, dok flauta, ponajprije tijekom solističke inicijative, dočarava duh prog folk rockerskih praotaca Jethro Tull. Međuimprovizacije, ponajprije one na klaviru, zvuče izrazito jazzerski.
Na “The Lines in My Hand” među ostalim je moguće osjetiti snažan utjecaj Wilsonovih Porcupine Tree, što se očituje ponajprije kroz domišljatu upotrebu različitih ambijentalnih efekata. Axenrotovo bubnjarsko variranje izvrsno povezuje međuakustične pasaže i simfonijske aranžmane, dok su udarne gitarske fraze odsvirane po najboljim prog metal manirima, no bez uobičajenih klišeja. Åkerfeldt se vokalno ponovno iskazuje kao iznimno uvjerljiv lirski dramaturg.
Nekako je nepravedno birati vrhunac albuma, no kad bi to već bilo potrebno, glavnu nagradu svakako odnosi fenomenalni “Folklore”, autentična inkarnacija progresivnog rocka stare škole, ali kroz prepoznatljivu Opeth zvukovnu prizmu. Sve na toj visoko kompleksnoj skladbi zaslužuje čistu desetku, bilo da je riječ o izgradnji atmosfere, skladnom izmjenjivanju motiva ili naglašenoj lirskoj dubini. Središnji motiv, gdje vladaju melankolične gitarske harmonije, prokleto je hipnotičan. Improvizacija je ponovno oduševljavajuća i po najboljim fusionističkim manirama, dok je konačni ambijentalni učinak, ponajprije u izrazito melankoličnom završetku, gdje zavladaju melotron i višedijelne gitarske harmonije, naprosto zapanjujući. “Heritage” završava s “Marrow of the Earth”, koji je stvoren u sličnoj solističkoj maniri zasnovanoj na klaviru kao uvodna, naslovna skladba; nježna, melankolična melodija podiže pastoralnu atmosferu koja budi nostalgiju za nekim davno zaboravljenim vremenima, kada je svijet, rečeno na vrlo jednostavan način, bio još jednostavniji i prijaznij.
Opeth su s “Heritage” stvorili novo remek-djelo širokogrudnih ambijentalnih dimenzija i dovršili postupnu evoluciju u progresivnu rock skupinu, što će im bez sumnje donijeti brojne nove sljedbenike sa sofisticiranim i zahtjevnijim glazbenim ukusom. Bez obzira na to hoće li se Åkerfeldt već na sljedećem albumu odlučiti vratiti natrag death metal korijenima i gruntu, s “Heritage” je stvorio uradak kojim je konačno uspio osvojiti srca svih onih prog rock sladokusaca koji su dosad uglavnom ustezali nos nad njihovim sve kompleksnijim izdanjima i skeptično gledali na sve očitije koketiranje s progresivnorockerskim starosjediocima.
Postava
Mikael Åkerfeldt- vokal, gitara, melotron, klavir, efekti, zvučno miksanje
Fredrik Åkesson – gitara
Per Wiberg – klavijature, klavir, melotron
Martin Mendez – bas gitara
Martin Axenrot – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Alex Acuna- udaraljke na “Famine”
Björn J:son Lindh -flauta na “Famine”
Steven Wilson – zvučno miksanje
Produkcija
Mikael Åkerfeldt
Popis skladbi
1. Heritage
2. The Devil’s Orchard
3. I Feel the Dark
4. Slither
5. Nepenthe
6. Häxprocess
7. Famine
8. The Lines in My Hand
9. Folklore
10. Marrow of the Earth
