Izvođač: Nine Inch Nails
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 2013
Trajanje: 61:50
Ocjena: 3.2/5
Četiri godine nakon najavljenog ukidanja i privremenog namjernog povlačenja Trenta Reznora s pozornica, barem pod zastavom sastava Nine Inch Nails, Trent se ponovno komercijalno stavlja na laž i nudi vam nešto novo, a već čuto. Riječ je o osmoj ploči Hesitation Marks, koja nastavlja smjernice Downward Spirala, albuma vrhunaca, ali i krhkost ploče Fragile i posljednji verbalni ispad, potpuno tonsko opterećenje sfere između lijeve i desne hemisfere mozga albumom The Slip. Hesitation Marks se ne hvali sloganima da ćete dobiti revoluciju i daljnju evoluciju zvuka, ali istina je da se Reznor namjerno distancirao od očekivanja masa, a umjesto podlijeganja pritisku kvazikritičnih likova iz redova čak i vlastitih fanova, diktator svog vlastitog svemira tame, mehatronične perfekcije i intelektualne potresnosti jedino je on sam. Ime ploče je prikladno. Samoubojstvo i samoukidanje nisu uspjeli, a nakon dodira kreativnih žila sastava s oštricom fatalnog kraja nastupilo je oklijevanje, a tragovi su ostali na koži. Rane oklijevajućeg krvnika leže u tome da se Reznor NIN-a nikada neće moći posve odreći, jer ta kokoš nosi previše zlata i unosna jaja, kao neki sporedni proizvod iz Reznorova podnog uzgoja. Reznor je radoholičar, a nakon spuštanja u obiteljski projekt sa suprugom i članicom sastava West Indian Girl, Mariqueen Maandig, umjesto dream popa i trip hopovskih dviju malo manje odjeknulih pločica, financijski plus je u posve drugoj liturgiji, koju je Reznor, budimo iskreni, i izumio i usavršio do te mjere da u polusnu može otrabunjati, iscijediti i zalijepiti u svakom trenutku album koji drži vodu, nosi NIN trademark, a Reznor si ipak može dopustiti poprilično provokativnosti. Sve što ćete čuti već ste čuli prije, ali ništa novo ne znači da pločica svojim minimalizmom neće davati dovoljno esencije za poglobljene debate i diskusije, radi li se o namjernom zastoju na istom mjestu ili se u međuvremenu dogodio stihijski, nevidljivi prijelaz u estetici za neku pedalj naprijed. Ja osobno mislim da si odgovor na to pitanje možete postaviti malo kasnije, a sada prijeđimo na samu pločicu.
Hesitation Marks je jednosatni mindfuck trip koji ispituje vanjske rubove granica dopuštenog na površini NIN soničnosti, atmosfersko koketiranje i fetišiziranje smrti, uništenja i tame Reznor mijenja minimalijama, zbog kojih je jasno da je mjesto zalutalog ljutitog buntovnika i dekadentnog samodestruktora zamijenio zreli poslovnjak koji je pomiren sam sa sobom i usredotočuje se isključivo na kvalitetu rada, a prošlost i budućnost samo su oslonačne točke koordinatnog sustava u kojem težište događanja predstavlja jedan jedini čovjek, jedan jedini um, jedan jedini deus sive natura, prokreator obredne ritmike, zvučne palete stvarnog – gospodin Reznor osobno. Hesitation Marks je rascijepljen i manje kompaktan dražej izvrsno odmjerene elektronike, svjetla, svjetlosti i klastera mehaničkog bila srca. Više privlači paleta suradnika s kojima Reznor sklapa pakt i nudi nešto ponovno prokleto začinjenog zvuka. Gitarist sastava King Crimson Adrian Below već je jedno takvo ime, a kad se u priču umiješa još i Lindsey Buckingham te Pino Palladino, a nad cjelinom uz Reznora bdiju i Atticus Ross i Alan Moulder, rezultanta je blizu savršene meditacije i zvuka kojem bi čovjek teško nešto dodavao a da cijela stvar ne zvuči usiljeno. Radikalna je i činjenica da je u vremenu kad se izdavačke kuće restrukturiraju, na ples s korporativnim cjeđačima pristao sam NIN mastermind, iako su izdavači s Hesitation Marks potpisali riskantnu bijelu mjenicu, jer će ploču biti vrlo teško prodavati razmaženim ljudima koji se u ocean zvuka neće spustiti bez neke udarnije reklame ili singla. Zvuk albuma je skeletan, gol, na rezervi, a atmosfersko podrkavanje Reznor opravdava činjenicom da se novo nema što dodati. »I’m just a copy of a copy of a copy /Evyrithing I say has come before« uvodni je stih prvog štikleca Copy Of A, a osim sjena prošlih sjena, odjeka već čutih odjeka, Reznor svoju reinkarnaciju, ponovno uspostavljanje radnog ritma, utemeljuje na egzistencijalnoj krizi relevantnosti, a svog vlastitog dominiona depresivnosti, tjeskobe i mračnjaštva Reznor barem estetski ne napušta posve. Parametri su doduše bliži ranim Depeche Mode ili Bowiejevoj berlinskoj eri stvaranja nego demonskoj metalnosti suvremenog plesnog poigravanja zvukom, a gipkost Reznorove kralježnice ovaj je put doista zlokobna. Atari zvukovi skladbe Came Back Haunted refleksija su na prošlost prožetu bijesom i agresijom prošlih trenutaka, koji se ušuljaju u igru negdje iz pozadine, a koktel zvuka Reznor ovaj put namjerno rastavlja i premješta. Find My Way je atmosferski usklik koji, kao i dobra polovica albumskih petlji ploče koje bi lako mogle pasti pod okrilje albuma Mezzanine trip hopovskih majstora Massive Attack, a Reznor ovdje zvuči energetski opljačkano i prazno. All Time Low depresiju prekida funkoidnijim poigravanjem gitara, basa, bubnjeva koji zvuče krasno kao da su napisani za Jane’s Addiction ili R.H.C.P., a na plesnom pljeskajućem nastavku bezveznog skladbe Disappointed Reznor se niti ne pita jeste li oduševljeni dosad ponuđenim ili pak potražujete svoj novac za pločicu natrag od svog dilera glazbenih nosača, koji donose mnogo ili u toj masivnosti mnogoga vrlo malo.
https://www.youtube.com/watch?v=iy_hnW5wKN4
Dream pop skladba Everything zvuči kao daljnji test izdržljivosti živaca svih onih koji su očekivali malo više tame i agresivnog otpuštanja napetosti, a umjesto toga uslijedio je post punkerski veseljački ubrizg cinizma koji se oprašta od svijeta i dosadašnjih vjernika stihovima »Wave goodbye / Wish me well / I’ve become / Something else / Something else, something else / It’s just the world« i zatim slijedi dodir metrike koju bismo očekivali kod Princea, Satellite pa će kod mnogih samo produbiti zamjerku, iako je skladba, budimo iskreni, krasan pop komad! Reznor je očito eskapist koji teži uništenju svih hramova koje je dosad brižno podizao, a nihilizam se gradi na suspenzivnom približavanju erupciji koja se dokopa negdje tik do površine, a zatim negdje čudesno zamre i uhvati se na katalizator sublimacijskog zadržavanja potpune ejakulacije. Various Methods Of Escape, Running, I Would For You, In Two … Ništa ne prebacuje ploču u najvišu brzinu, a sve prije nego demonstraciju eksplozivnosti života servira i inače prilično oštro postavljeni While I’m Still Here, kojim jednosatna tortura suspenza i zadržavanja strasti pristupa ciljnoj crti skladbom Black Noise. Usporeni larpurlatistički finalni splet gitarskog zvuka, elektroničkog ping-ponga zadnjih otkucaja predzadnje skladbe dovodi kompoziciju do kraja, a napetost se ne izbija, jer je sve slično tek poglavlju kojem treba točka na i, dopuna, otvaranje ventila. To Reznor ovaj put namjerno ne nudi.
Vjerojatno je riječ o umjetničkom ulogu kojim Reznor kažnjava svijet svojim sadistički zvukovno izopačenim perfekcionizmom, a esencije je upravo toliko koliko je sam Reznor odlučio u cjelinu svemira recesijskog vakuuma iz sebe istisnuti. Nastupilo je vrijeme za štednju, uštedu energije, a iz već istrošenog voznog parka ritmova i melodija pokušao je gospodin istisnuti još koji fićnik više. Ne treba mu to zamjeriti. Ionako svijet u kojem svi postajemo tek približci samih sebe, a većina izrečenog i čutog već je kopija kopije, izblijedjelo slovo na praznini izblijedjelog lista, ne zaslužuje ništa bolje! Hesitation Marks je u tom pogledu potpuno uravnotežen sa svijetom oko sebe, a osim prikrivenog soundtrack osjećaja potpune glazbene pratnje praznom svijetu obezvrijeđenih podsjetnika praznine, ne nudi ništa ili vrlo malo konkretnog. O vrhuncima dakle ne možemo govoriti, ali unatoč svemu, ploču ćete svi tvrdokorni vjernici uzeti zdravo za gotovo kao novo evanđelje svijetu, pod koje se potpisuje majstor koji si može dopustiti svijetu servirati i malo više sebično odmjerenog supstrata svog srca i misli. Riječ je o ulogu i držanju, a tu je Reznor sa svojom kompleksnošću još uvijek postavljen na pola kritičara sustava, ostaje usprkos minimalizmu zvuka buntovnik s razlogom, a Hesitation Marks je jednosatni pamflet slogana koji će, vjerujem, dobiti ili eksplozivniji nastavak ili će dovesti do artističke defragmentacije još posljednjih komadića koherentnog svemira agresije u potpunu hladnoću, prazninu i ništa. Nihilistički pozitivizam posljednje ploče mogao bi voditi i do toga …
Postava
Trent Reznor – vokal, programiranje, instrumenti
Glazbeni gosti:
Pino Palladino – bas (na skladbama 2, 5, 9 & 13)
Lindsey Buckingham – gitara (na skladbama 2, 12 & 13)
Adrian Below (gitara (4, 5, 9 & 12), prateći vokali (7 & 11), sintesajzer (7)
Eugene Goreshter – sintesajzeri (6, 11 & 12), gudači (6), violina (11), bas (12)
Alessandri Cortini – sintesajzer (1 & 3)
Ilan Rubin – bubnjevi (11), udaraljke (2, 3)
Joshua Esustis – prateći vokali (11)
Produkcija
Trent Reznor, Atticus Ross, Alan Moulder
Popis skladbi
1. The Eater Of Dreams
2. Copy Of A
3. Come Back Haunted
4. Find My Way
5. All Time Low
6. Disappointed
7. Everything
8. Satellite
9. Various Methods Of Escape
10. Running
11. I Would For You
12. In Two
13. While I’m Still Here
14. Black Noise
