Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Cankarjev dom, Ljubljana
Datum koncerta: 02.11.2013
Broj posjetitelja: 1500
Zašto Cankarjev dom ne bi isprobao i Magnifico? Nova glazba za film »Montevideo, bog te video«, o putovanju jugoslavenske nogometne reprezentacije u daleki Montevideo. Glazbena priča servirana na način koji pristaje svečanim prostorima tipa Cankarjev dom. A njome zapovijeda sam presvijetli Magnifico.
Može se reći da se Magnifico u tom pogledu prilično marljivo ugledao na svog nešto starijeg kolegu Gorana Bregovića. Jednostavno zna prepakirati balkanski melos i ritam na način koji slovenske duše vole. To mu ide s lakoćom. Već godinama. A Magnifico točno zna na koji kutak naših srca mora pokucati da bi potpuno planuo. Jednostavno ga ima, taj čovjek. Veliku karizmu, čistu izražajnu viziju kojoj plodno teži cijelo vrijeme. I? Ima talent koji nije svakome položen u kolijevku. Veliki talent.
Ako čovjek razmišlja »na prvu loptu«, Magnifica je teško zamisliti iza zidova bezgrešnog kulturnog hrama zvanog Cankarjev dom. Magnifico je u svojoj baštini vrlo narodski, vrlo prizemljen. Tako je briljantno i genijalno luckast kao rijetko tko. Jednostavno nam takvih zabavljača u Sloveniji kronično nedostaje.
No vratimo se korak unatrag. Na početak priče »Montevideo, bog te video«. To nije prva takva avantura Roberta Pešuta u svijetu stvaranja glazbene podloge za film. Radio je to već za film »Stereotip« i seriju »Prepisani«, ali da bi sve zapalilo, kako sugerira već i sam naslov, i u novom izazovu »susreta s bogom u Montevideu«, moraš prije svega opet znati osigurati autentičnost, iskrenost interpretacije izvorne ideje. Za to je izbor suradnje sa srpskim vojnim orkestrom Stanislav Binički bio kao stvoren. Pronaći sredinu između čuvene provokacije Magnificova pakosnog uma i discipline orkestracije poseban je izazov. Pozornica je ovaj put doista bila popunjena. U pozadini cijeli orkestar koji je vodio dirigent Igor Mitrovič, a u prvom planu, lijevo i desno od Magnifica, poredani: njegov vjerni brat Schatzi na bubnjevima, zatim strastveni trubač Ivan Pavlovič, nadalje saksofonist Matej Kuželj, violinist Matija Krečič, gitarist sastava Eskobars Teo Collori i Benčev basist Jan Gregorka.
Sve su odlično naštudirali. Naravno, Magnifico se ubrzo pobrinuo, svojim čuvenim dosjetkama i briljantnim humoreskama, da nismo osuđeni na seansu smrtne ozbiljnosti koja u izvedbi zahtijeva strogu tišinu, jer inače glazbenicima može otkazati sva koncentracija. Nema brige dakle da bi Magnifico slučajno te večeri sjeo za klavir i svirao djela Rahmanjinova. Ako su bijelci brojali Indijance, mi ovdje brojimo cigane (Zum zum kolo). E, ta nam je razina već dosta bliža, zar ne? Zavrtjelo se nekoliko trenutaka koji su dozivali onu jugo-nostalgiju, jedinstveni i neponovljivi sentiment koji su odzvanjala vremena davne prošlosti. Sve je rado otplovilo prema »starogradskom šansonjerstvu« ili je, s druge strane, draškalo prepletom latino i čoček ritmova, lukavo prožetih tipičnim vodećim melodijama prepakiranog »balkanesk« i »meksičkog« melosa. Kraj prvog – »ozbiljnijeg dijela« – najavila je davno ponarodjela Ubiču te, u kojoj je narod prvi put planuo u razigranu suradnju u stihovima i pljesak. E, taj »preblesak« preokrenuo je u točku složne budnosti dobrih 15 minuta dugo svojevrsno glazbeno iskustvo. Iskustvo s magičnom Luz Casal. Španjolka, proslavljena u filmu »Visoke pete« slavnog španjolskog redatelja Pedra Almodovara, doslovno nas je potresla svojim drhtavo krhkim vokalom. Svojim »djevojačkim budilom« do krajnosti je ganula publiku, a Gallusova dvorana, dupkom puna, ostala je bez daha. Čarobna Casal se kroz autorsku Piensa en mi (njezin veliki hit), pa zatim kroz na španjolsku verziju prepakiranu Madrugadas – inače većini dobro poznatu Pukni zoro – i skladbu Al Viento, koja je Slovencima znatno bliža u obliku skladbe Pastirče mlado, duboko usidrila svojim iskonskim i jedinstvenim vokalnim pečatom.
»Ozbiljni« dio predstave, ako kod Magnifica uopće možemo govoriti o »ozbiljnosti«, bio je iza nas. Slijedila je očekivana i krvava šetnja kroz torbu izvrsno preuređenih standarda Magnifica, koji je naravno poslužio izvedbom svih svojih glavnih zimzelenih hitova. Uz potporu orkestra i boja pratnje koje je izvorno generirala savršenost organskog zvučnog krajolika – to jest akustika, te su »ponarodjele klasike« djelovale posve osebujno u ovom novom i još nikad isprobanom svjetlu. U tom se smislu koncertno druženje razgranalo u stupnjevan razvoj sa završnim krešendom u velikom finalu, gdje je Magnifico sa svom ekipom naišao na bučne ovacije publike na nogama, koje su grmoglasno dozivale glazbenike natrag na pozornicu.
Publika je dobila još dva »otežana« dodatka, osobito ju je osvojila nova Veliki voz, koju je Magnifico posvetio svom djedu Dušanu – solunskom borcu, dok je skladbe Zum zum kolo i Ubiču te Magnifico morao ponoviti, jer se pokazalo da s orkestrom Stanislav Binički nije uspio naštudirati više obrada svojih originala.
Kako god. Čovjeku je dakle uspio veliki met. Uvjerljivo i u velikom stilu poznate drskosti naposljetku je osvojio i slovenski kulturni hram!
Setlista
1. Ljubav u C-duru
2. Srpska posla
3. Zum zum kolo
4. Pinja kolada
5. iThink
6. Evo me narode
7. Cha cha del Rio Drina
8. Dali si videla dušo
9. Mexico
10. Ubiću te
11. Piensa en mi (s Luz Casal)
12. Madrugadas (s Luz Casal)
13. Al Viento (s Luz Casal)
14. Bum bum
15. Samo malo
16. Marija Ana
17. Silvija
18. Gdo je čefur
19, Gospod, težko sem ponižen
20. In ko enkrat bom umrl
21. Hir aj kam, hir aj go
22. Halo gospodična
—dodatak—
23. Veliki voz
24. Pukni zoro
25. Zum zum kolo
26. Ubiću te
Galerija slika
