Autor: Peter Podbrežnik, Aleš Podbrežnik
Mjesto: Inzell (Chiemgau, Bavarska) / Max-Aicher-Arena / Njemačka
Datum koncerta: 01.06.2013
Broj posjetitelja: 5000
Cijena ulaznice: 95,00€
Nema što. Kad ti najave festival s nastupima Toto, Journey, Rick Springfield, itd… može to postati prava mala trauma. Čovjek kojemu je melodičnost u rocku pri srcu odmah naćuli uši. Ako tome dodašš još i imena Europe, Whitesnake, iz Thin Lizzy preobražene Black Star Riders, pa novije sljedbenike tog stila i glam rockere H.E.A.T., pa sastav njemačkih glazbenih veterana hard rocka Voodoo Circle i na kraju takav popis zaokružiš još i s AOR prvacima SAD-a odnosno Britanije, Survivor i FM, kƒušnji je zapravo nemoguće odoljeti. Dva dana snova na obzoru.
A ipak? Što su srca bila užarenija i što se više bližio termin posjeta Hi-Rock festivalu, najavljenog za 1. i 02.06., to su glasnije odjekivale zloglasne glasine o očekivanju jakih višednevnih pljuskova po staromu europskom kontinentu, s glavninom padalina koja je gravitirala ravno na područje pokrajine Chiemgau na jugu Bavarske. Tamo se nalazi gradić Inzell, koji živi od turističke ponude, jer pokrajina puna prirodnih ljepota spada u alpsku regiju. U istom tom Inzellu, veličine slovenskog Trzina , nalazi se pak neskromna dvorana Max Aicher Arena. Inzell je naime uz turističku ponudu i jedno od sportskih središta pokrajine. Dvorana je veća od dvorane u Stožicama. Nevjerojatno. Uspoređujemo, naime, razinu slovenske prijestolnice s nekim brzo previdljivim turističkim selom u Njemačkoj.
Tako se dogodilo. Rockerska zagriženost uporno je tinjala. Neka se nebo sruči na Zemlju, ako treba. Ništa strašno! Po dolasku u solnograšku zadnje plave krpe poderanog neba zauvijek su nas napustile, tonuli smo u ždrijelo sivila iz kojeg je kapalo. Kapalo je, kapalo i kapalo. Zahladilo je. Kao da je početak ožujka, a ne lipanj. No to je još uvijek djelovalo posve »bezbolno«. Postajalo je pak sve jasnije da ćemo šatore morati ostaviti u autu, zaboraviti na kampiranje i potražiti apartman.
Sat je otkucao tri poslijepodne. U Inzellu smo i pred Max Aicher Arenom! Vani lije. Mokri smo i briga nas za to. U dvoranu pak puštaju ljude kroz usko lijevkasto grlo, gdje opet nitko ne izbjegava pretipavanje nadzornih ruku zaštitara. Uz to i u koloni za preuzimanje akreditacija škripi i zapinje. Minute teku. Dragocjene minute. Koncert skupine H.E.A.T. ide do pola mimo nas. Kad uđem u dvoranu, sastav si upravo dopušta uključivanje znamenite led zeppelinovske klasike Rock N’ Roll i prože me negativna misao: »Čemu sam se vozio tako daleko samo zato da bih milijuntu put slušao izvedbu jedne od najizlizanijih skladbi Led Zeppelin? Brrr…«
Švedi, s većinom tržištu prilagođenim imenima, u sastavu Erik Grönwall (vokal) – on se skupini priključio u kolovozu 2010., kad je zamijenio prethodnika Kennyja Lekrema, nadalje Dave Dalone (gitara), Eric Rivers (gitara), Jona Tee (klavijature), Jimmy Jay (bas gitara) i Cash (bubnjevi), predstavili su aktualni studijski album »Address the Nation« (2012) i u koncertu dugom 40 minuta odsvirali i tri hit singla (Beg, Beg, Beg, 1000 Miles, Living On the Run) – falio je samo Keep On Dreaming. Sastav se može pohvaliti prirođenim perfekcionizmom. I u izvedbi, gdje je ekipu na pozornici doslovno razvlačilo od neukroćene i nesputane kinetike, a posebno je svojom zaraznom karizmom oduševljavao pjevač Erik Grönwall. Doduše glam rock revival, ali s izuzetnim osjećajem za plazmu melodičnosti. Sastav razumije upotrebu zvuka osamdesetih sintisajzera, što u njegov izričaj dodaje jasan AOR trag (primjerice antemična Downtown usred koncerta). Sastav je izuzetno uigran, a to su uz sve pokazano potvrdile osobito višeglasne vokalne harmonije koje su pratile Erikov vokal. I zvučno su se H.E.A.T. lijepo uklopili u prostor. Sastav smo slušali s veće udaljenosti i karakteristike zvuka tijekom njihova nastupa bile su solidne.
Voodoo Circle su zapravo ekipa prekaljenih njemačkih rock (i metal) glazbenika s engleskim pjevačem Davidom Readmanom na poziciji vokalista. Potonji je tako ili onako naturalizirani Nijemac jer od sredine devedesetih djeluje kod njemačkih hard rockera Pink Cream 69. Voodoo Circle su zapravo iz idejnog projekta gitarista Alexa Beyrodta izrasli u sastav koji je do danas izbacio već treći studijski album. Uz Beyrodta, koji po gitarskoj tehnici podsjeća na vlastite opsesije gitarskom igrom Y.J. Malmsteena i R. Blackmorea, te spomenutog vokalista Davida Readmana, ekipu popunjavaju još prava legenda njemačke rock i metal scene basist Matt Sinner (Sinner, Primal Fear), klavijaturist Jimmy Kresic i bubnjar Markus Kullmann, koji se sastavu priključio 2010. nakon što je postalo jasno da izvorni bubnjar Mel Gaynor (inače bubnjar Simple Minds) neće stići još jednu obvezu u svom prenatrpanom rasporedu. Sastav je na pozornici predstavio svježe izdani album »More Than One Way Home« (2013). Izvedbi se ne može ništa zamjeriti. Samo činjenici da su Voodoo Circle među skupinama festivala bili »crna ovca« u ulozi »mašila« vremenskog rasporeda. Nitko ih naime ne bi propustio da nisu uključeni u »line-up« nastupajućih. Njemački organizator bi u tom smislu mogao na pozornicu radije staviti svoje Bonfire. Prikladniji bi bili i švicarski Krokus ili danski Pretty Maids, ako su Gotthard postali preskupi. Jednostavno zato što Voodoo Circle previše podsjećaju čas na Whitesnake, čas na Rainbow, a gdje su ta dva blizu, nisu daleko ni Deep Purple, premda Voodoo Circle sviraju vrlo lijepo. Uopće je pjevač David Readman fenomenalan. Skladbe poput, među ostalim, Graveyard City i King Of Your Dreams odsvirane su suvereno i odlučno, no previše je stilskih doskočica koje vape za generičnosti već utemeljenih standarda, što Voodoo Circle zadržava u sjeni drugih skupina starijeg godišta. Ipak je riječ o izuzetnoj kombinaciji vrhunskih glazbenika, što je potvrdilo nekoliko eskapada unakrsnog dodavanja solaža između klavijaturista Jimmyja Kresica (što je prizvalo u sjećanje i asa poput Dereka Sherinana) i »baroknog ukrašenog« majstora gitare Alexa Beyrodta. Pojavili su se problemi sa zvukom, pri čemu je najgore prošao Beyrodt. On je naime u 40 minuta razmetnuo zavidnu zbirku gitarskih ljepotica, koje je očito nužno morao izmjenjivati u rukama. Kao rečeno: solidno, ali trenutačno zamjenjivo.
Prva od koncertnih atrakcija HiRock festivala koja je ispod pozornice počela privlačiti posjetitelje u nešto većem broju bili su američki tvrdi rockeri Black Star Riders. Njihovo ime nekom laiku koji redovito ne prati događanja na klasično rockerskoj sceni sigurno ne govori ništa konkretno. U stvarnosti je to lukavo i dobro smišljeno imenovanje skupine koja se na koncertnim pozornicama do nedavno predstavljala pod legendarnim imenom Thin Lizzy. Njihov zapovjednik danas je već pošteno osijedjeli, ali još uvijek agilni Scott Gorham, dugogodišnji gitarist Thin Lizzy i član klasične postave tog izvorno irskog benda, koji je među legende upisao prije svega nezaboravni, na žalost već dugo preminuli pjevač i basist Phil Lynott.
Nakon Lynottove smrti Gorham je uz pomoć bivšeg pjevača i gitarista Johna Sykesa od 1996. nadalje Thin Lizzy dugo održavao na životu kao koncertnu atrakciju, no većina dugogodišnjih privrženika nikako se nije mogla pomiriti s tom ‘svetogrđem’. Thin Lizzy bez Phila Lynotta naime su kao primjerice Queen bez Freddieja ili, ne daj bože, Motorhead bez Lemmyja – bend bez duše. Gorham je naravno bio drugačijeg mišljenja i bio je uvjeren da bi Phil odobravajuće gledao na koncertno očuvanje sjećanja na svoju slavnu ostavštinu. Mnogi koji se u vrijeme njihovih najvećih uspjeha još nisu ni rodili tako su dobili priliku da prvi put uživo čuju neke od najboljih klasika iz povijesti tog legendarnog irskog kolektiva, što je Gorhamovu bendu davalo barem malo legitimnosti.
Nešto veći problem pojavio se nakon Syksova odlaska, kad je Gorham iznenada poželio stvarati novu glazbu koja bi zvučala barem približno kao što su u zlatna vremena zvučali Thin Lizzy s Lynottom. U tu je svrhu ‘zbubnjao’ neke stare thinlizzyjevske pajdaše, od kojih je na kraju ostao samo dugogodišnji koncertni basist Marco Mendoza, jer su se izvorni Lizzy bubnjar Brian Downey i bivši klavijaturist Darren Wharton iz različitih razloga odrekli daljnje suradnje. U to je vrijeme bend, koji si je nadjenuo ime Black Star Riders po istoimenoj bandi izopćenika iz filma Tombstone, upotpunio pjevač i povremeni gitarist Ricky Warwick, koji je preuzeo najtežu zadaću zamjene Lynottova vokala, gitarist Damon Johnson, koji se Gorhamu pridružio u pletenju znamenitih dualnih gitarskih i vokalnih harmonija, te bubnjar Jimmy DeGrasso. U toj su postavi Black Star Riders ove godine snimili svoj prvijenac »All Hell Breaks Loose«, koji po stilu snažno podsjeća na klasične Thin Lizzy i s kojeg su tijekom nastupa izvodili i većinu izvedbi.
Svoj nastup momci različitih dobnih skupina, koji su i po vanjskom izgledu prilično nalik otpadnicima sa srednjeg zapada Amerike, osim karizmatičnog Gorhama, koji je među njima na stare dane jedini pravi gospodin, otvorili su naslovnom skladbom novog albuma, koja je svojom energijom i brzo dopadljivim refrenom publiku prilično brzo zagrijala, no pravo oduševljenje u dvorani zavladalo je, kako se i očekivalo, kad su na red došle nezaobilazne klasike Thin Lizzy poput »Jailbreak«, »Massacre«, »Cowboy Song«, »Suicide« i »Emerald«. Gitarski tandem Gorhama i Johnsona djelovao je kao dobro podmazan stroj, dok se Warwick dovoljno uvjerljivo snalazio u Lynottovim vokalnim cipelama, tako da je često zavladala prava Thin Lizzy magija. Vrhunac nastupa Black Star Riders bila je, kako se i očekivalo, izvrsna izvedba najvećeg hita Thin Lizzy »The Boys Are Back In Town«. U ovoj većinom melodično rockerskoj večeri Black Star Riders bili su sigurno najtvrđi i zvukovno najprljaviji sastav, za koji treba priznati da se iznenađujuće uspješno poklonio Lynottovu sjećanju i pokazao vrlo dostojan nastup.
Nakon odlične predstave Black Star Riders, pozornicu su zauzeli jedni od najvažnijih skandinavskih predstavnika škole hard rocka osamdesetih, Europe. Koliko god se Europe nakon ponovne reaktivacije početkom milenija zvukovno i stilski traže novim albumima (u namjernom eksperimentu), najnoviji »Bag Of Bones« među četirima novomilenijskim albumima vrijedi kao neka vrsta povratka Europe jeziku rock korijena kakav nije poznavao ni njihov studijski prvijenac »Europe«. Je li uopće smisleno uspoređivati dvije stilski odvojene ere stvaranja tog, inače izuzetno cijenjenog, utjecajnog, ali često previđenog sastava? »Bag Of Bones« je album koji je skupinu nakon više od dvadeset godina ponovno vratio na ljestvice najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. Usput, album koji je zbog bluesovske “otežanosti” zacijelo po volji velikom kolegi skupine Europe i njezinu poslodavcu sredinom devedesetih, gospodinu Glennu Hughesu.
Što se tiče nastupa skupine Europe, pozornica postane jedan čovjek. Joey Tempest. Teško bih našao idealniji primjer izgrađenog scenskog nastupa za školski udžbenik od same scenske pojave stasa i glasa Joeya Tempesta. Riječ je o scenskom glumcu koji je veštinu, kakvu zahtijeva karizma prvog čovjeka svakog benda, do tančina optimizirao. Pokreti, komunikacija, koketiranje, podžiganje. Briljantno. Sve djeluje besprijekorno dok se Tempest šeta po pozornici, vrti u rukama stalak za mikrofon…. Ostali se momci drže suzdržano uz iznimku basista Johna Levina. Ako već djeluju suzdržano, svoj posao obavljaju s velikim zalaganjem. Skandinavski perfekcionizam, pač. Punokrvan nastup u dobrih sat vremena. Europe su i prvi mogli upotrijebiti »gornji kat« scenske rasvjete. Odnosno nizove reflektora postavljenih više na scenskoj konstrukciji. Istodobno su okupili daleko najviše ljudi ispod pozornice do tog trenutka festivala. Ti su uživali u izvedbi njihovih najvećih hitova, među kojima je primjerice nešto iznenađujuće ispala zimzelena Cherokee.
Kod nastupa Europe primjetan je zanimljiv fenomen. On za Europe može biti novodobno prokletstvo, a može biti i spas. Ovisno s kojeg gledišta pristupate situaciji. Kao spomenuto, kod Europe postoje dvije ere stvaranja. Ona povijesna, koja je njihovo ime urezala velikim zlatnim slovima na pročelje rocka, i druga, stilski drugačija, kad su Europe promijenili način aranžiranja. Zato su kontrasti raspoloženja u repertoaru izraženi. Tipičan primjer došao je na red usred koncerta nakon što su Europe publiku nosili visoko na rukama. Redom su se naime nizale ultimativna balada Carrie, kao iznenađenje povijesna Seven Doors Hotel i vruća hit pjesma Rock the Night. Slijedio je Norumov instrumentalni umetak za noviju Last Look At Eden. Kao da je presjekao jedan svijet i nacrtao drugi. Zvuk gitare namjerno prigušen, zamućen, izobličen koliko god je moguće. Smjesta. Ne slučajno. Namjerno. Po Norumovoj narudžbi tehničarima za mikseticom. U skladu s novom studijskom kozmetikom skupine koja je prevladala u novom mileniju. Ubrizgana »hrapavost« nepoznavatelju je djelovala jezivo! I ruku na srce. Djeluje jezivo. U svakom pogledu. Bez obzira na sveto Norumovo uvjerenje da je to super, zapravo nije okej. Tako je atmosfera kroz Last Look At Eden dobila posve drugu dimenziju, gotovo dimenziju druge skupine. Jednostavno, nove se skladbe ne mogu mjeriti sa starima. Pač su slabije u aranžmanima. To je potvrdio završni dio koncerta, kad je sastav, kako se i očekivalo, nakon Last Look At Eden udario s The Final Countdown, jednim od najboljih hard rock standarda cijele ere rocka. Suma sumarum. Taj bend i 2013. kopa izuzetnom zaraznosti, žarom i scenskim karakterom. Tempest ostaje veliki scenski magnet, makar ga najviši vokalni registri već dugo ne slušaju. Europe su prekaljeni i iskusni gurui hard rocka koji nikako ne mogu ostaviti posjetitelja svojih koncerata razočaranim ili ravnodušnim. Barem je nastup na HiRock festivalu to potvrdio. Očito pak mogu “zamoriti” set listom. Ako se dogodi da je u njoj previše novih komada. Ovaj put set lista je bila lijepo “otežana”.
Neposredno prije nego što je na pozornicu umarširala četica ‘bijelih zmija’ pod vodstvom njihova sve izbrazdanijeg, ali još uvijek besramno neukrotivog pjevačkog šarmera Davida Coverdalea, dvorana se već zamjetno više napunila u očekivanju prve od dviju glavnih atrakcija tog koncertnog večeri. Whitesnake su bili najavljeni kao nositelji prvog dana festivala, no u zadnji su se čas u redoslijedu zamijenili s Journey, što je obradovalo sve one koji su na festival došli s glavnom namjerom da ostvare svoje melodično rockerske koncertne snove. Kultni tvrdi rockeri, što Whitesnake unatoč brojnim rošadama postava još uvijek jesu, imaju naravno trume vjernih koncertnih pristaša kojima ništa ne smeta činjenica da je Coverdaleov vokal već prilično teško načet. To se opet nazorno čulo već na početku uvodne zimzelene »Give Me All Your Love«. Mnogi su se obradovali što su je nakon dugo vremena opet mogli čuti na popisu izvedbi. Legendarni pjevač nezgodnu je činjenicu da njegov vokal već dugo nije ono što je nekad bio dosta uspješno kompenzirao uz pomoć pratećih vokala u režiji obojice dugogodišnjih gitarista, Douga Aldricha i Reba Beacha, koji su u nastavku večeri ljubitelje gitarske virtuoznosti obradovali ponajprije brojnim improvizacijskim duetima.
Za preostalu vokalnu pomoć, osobito kod refrena, brinula se vjerna publika koja je znala sve tekstove napamet. Djedica David i nakon šezdesete još uvijek ostaje karizmatični patron posebne vrste, što znači da unatoč raskopčanim talijanskim košuljama i narcisoidno-adolescentnim gestama, među koje spada i koketiranje s pripadnicama nježnijeg spola i grabljenje po međunožju, zasad još nije postao potpuna karikatura samog sebe, kao što se dogodilo mnogom njegovu glazbenom vršnjaku. Njegov je glas unatoč načetosti, koja u svojoj najgoroj fazi podsjeća na grleno davljenje, još uvijek dovoljno prepoznatljiv i autoritaran da dugogodišnje klasike uz pomoć njegovih izuzetnih instrumentalnih drugova, među kojima je većinu u tom večeri daleko najviše oduševila bubnjarska ‘zvijer’, povratnik Tommy Aldridge, ispadnu prilično pristojno i slušljivo, ali ništa više od toga.
Upravo spomenuti Aldridge svojom je zapanjujućom solo točkom tijekom skladbe »Steal Your Heart Away«, koja je, kao i obično, u nastavku sadržavala mlaćenje bubnjarske postave golim rukama, od publike požnjeo daleko najglasniji pljesak. Odziv na njegov nastup nadglasao je čak i sve izvedbe omiljenih klasika Whitesnake. Aldrichove i Beachove gitarske vragolije marljivo je s klavijaturskim linijama nadopunjavao Brian Ruedy, dok je mladi basist Michael Devin očito postao Coverdaleov najnoviji ljubimac, jer ga je pri prvoj prilici povukao za njegovu čupavu bradu, a mlade posjetiteljice pozvao na poseban krst koji će Devin obaviti u kadi iza pozornice.
Od novijih djela, to jest onih koja su izašla u posljednjih nekoliko godina, na sreću su izveli bolja postignuća poput primjerice na moć solidnih »Love Will Set You Free« i »Forevermore«, dok su za priličano iznenađenje pobrinuli s više nego dobrodošlom izvedbom »Slide It In« klasike »Gambler«. Njome je Coverdale podsjetio na preminule prijatelje koji su surađivali na ploči “Slide It In”: gitarista Mela Galleya i bubnjara Cozyja Powella. Naravno, nije mogao zaboraviti ni na tvorbenog stvaratelja ranih djela Whitesnake, klavijaturista Jona Lorda. Stariji smo imali konkretno orošene oči. Kako se i očekivalo, narod se najviše zagrijao uz glavne hitove poput »Is This Love«, »Fool For Your Loving« i »Here I Go Again«, makar su većinu refrena morali otpjevati umjesto vokalno pošteno zadihanog gospodina Coverdalea. Za zaključak su Whitesnake, kako se i očekivalo, izveli svoj ‘teško metalski vrhunac’ »Still Of The Night«, gdje je David, kako se i očekivalo, od svojih kamerada i publike dobio obilnu vokalnu pomoć, osobito kod refrena. Nakon bučnog pljeska i snimljene, tradicionalne oproštajne špice sa skladbom »We Wish You Well« Coverdaleova se družina oprostila s pozornice i ustupila mjesto glavnoj atrakciji prvog (i na žalost jedinog) dana tog festivala. Nastup ‘bijelih zmija’ mogao bi se ocijeniti kao zadovoljavajući i nekako u skladu s očekivanjima.
Nastup melodičnorockerskih šampiona Journey mogao bi se opisati kar omiljenom starorimskom izrekom – došli, vidjeli, pobijedili. Ništa manje od zvučne perfekcije i potpune realizacije AOR sjajnosti u svim mogućim nijansama od njih nije se ni moglo očekivati. Njihovi vjerni privrženici naime su nekako navikli na najveće moguće melodično rockersko razmaženje, u kojem imaju malo konkurenata. Journey od albuma »Revelation« (2008) nadalje, kad im se pridružio filipinski pjevač Arnel Pineda, doživljavaju pravi preporod. Karizmatični Steve Perry bio je jedinstven i toga je njegov nasljednik jako dobro svjestan, ipak je Arnelov vokalni pristup vrlo dobra aproksimacija i kao takav najbolja moguća zamjena za Perryja. Američki AOR heroji svoj su nastup otvorili na najbolji mogući način uopće, izvedbom epske klasike »Separate Ways (World Apart)«. Slijedio je niz njihovih najvećih hitova poput »Any Way You Want It«, »Only The Young«, »Stone In Love«, »Lights in »Open Arms«. Vrlo lijepo osvježenje bila je izvedba naslovne skladbe s legendarnog albuma »Escape« (1981), kao i skladba »Keep On Runnin’« s bubnjarom Deenom Castronovom u ulozi glavnog pjevača.
Pojedini članovi, osobito gitarski virtuoz Neal Schon i klavijaturist/gitarist Jonathan Cain, koji su više puta upozorili svoje zvučne tehničare na odgovarajuće postupanje, nepopravljivi su zvučni perfekcionisti, što je na svoj način i dobro. Pineda je Schonov gitarski solo najavio kao ‘našu novu skladbu’, a inače je sličnih humorističnih umetaka tijekom nastupa bilo podosta. Schon je u stilu svojeg bivšeg šefa Carlosa Santane kroz većinu nastupa nosio sunčane naočale, što ga nije priječilo da gotovo svjetlosnom brzinom odsvira nekoliko dah oduzimajućih gitarskih improvizacija. Basist Ross Valory, uz Schona jedini izvorni član, u međuvremenu je svojim dinamičnim bas linijama i smirenosti cijelo vrijeme osiguravao izuzetnu ritmičku stabilnost.
Motor benda cijelo je vrijeme bio ‘mali čovjek s velikim glasom’ Pineda, koji je uz sjajno pjevanje zimzelenih i novijih djela svojim pjevačkim i ostalim akrobacijama marljivo brinuo i da publika slučajno ne zaspi ni na trenutak. Općenito su članovi Journey cijelo vrijeme odavali izuzetno pozitivne vibracije, tako da je atmosfera u dvorani tijekom cijelog njihova nastupa bila pozitivno nabijena. Osobito se to moglo osjetiti tijekom gotovo besprijekornih izvedbi »Wheel In the Sky« i »Be Good To Yourself«, kad je publika pjevajući obje AOR himne cijelo vrijeme s bendom disala kao jedno.
Tijekom izvedbe ljubavne balade »Faithfully« u prednjim su se redovima dogodila dva zabavna, gotovo bizarna događaja. Najprije je neki mladić, koji je tijekom spomenute skladbe vjerojatno malo previše ‘pao unutra’, jer nipošto nije djelovao kao kakav manijak, počeo grliti razigranu, ništa zlo ne sluteču djevojku ispred sebe. Ona ga je ljutito odgurnula i ukorila, nakon čega joj je dao mir do kraja koncerta. Još tragikomičniji prizor odvio se nešto više udesno, kad je osijedjeli muškarac u zrelim godinama počeo nasrtati na vršnjakinju koja je stajala pored njega. Ona ga je bijesno odgurnula, tako da je u strahu pobjegao daleko u zadnje redove. Očito je tekst »Faithfully« pao na plodno tlo u slučaju da su obje spomenute žene već imale svoje prave, ali ‘skrivene’ partnere, koji nisu bili među sudionicima festivala. Za veliki finale pak su Journey, kako se i očekivalo, izveli još svoj najveći hit »Don’t Stop Believin’«, jedan od onih po radiju često puštanih hitova koji ni nakon više od tri desetljeća nikad ne ispadnu pregažvani. Taj su osvježili mnoštvom instrumentalnih improvizacija prije nego što su se uz huronski pljesak publike oprostili s pozornice. Journey su u svakom pogledu bili neprijeporni pobjednici prvog i na žalost jedinog dana festivala.
Nakon koncerta skupine Journey prvi se dan festivala zaključio. Ne znajući da se istodobno s nastupom Journey zapravo i Hi-Rock festival zaključio, probijali smo se kroz pljusak do auta, pri čemu je trebalo gotovo u cijelosti upotrijebiti poznavanje Einsteinove teorije relativnosti i MacGyverove vragolije preživljavanja u prirodi. Bilo je jezivo.
No jezivost se stupnjevala do razmjera vodene apokalipse. Dobro jutro u novi dan! Mokro jutro. Navodno je kamp u kojem smo utopijski željeli prenoćiti već odavno u cijelosti pod vodom. Pljusak je još jači. Slijedi prava evakuacija. Prilazna cesta do apartmana uz pješačke je površine već obložena vrećama pijeska koje sprječavaju izlijevanje vode s ceste na privatna zemljišta okolnih stambenih prostora. Ceste se polako pretvaraju u odvodnike. Ipak smo u pola tri poslijepodne na prizorištu drugog dana festivala. U tri bi trebali stajati na pozornici FM. Umjesto njih počinju zabavljati (koliko je uopće ostalo prostora za zabavu) šačicu prisutnih usred divovske Max Aicher Arene lokalni Hurricans, a prije toga nas je organizatorov obavjestitelj upozorio da je tijek festivalskog dana nepredvidljiv i da ne može precizno potvrditi kako i kada će skupine nastupiti. Stvar bi trebala dobiti jasan epilog oko četiri sata. Iako je vani bio parkiran jedan »Nightliner« (gdje su dovraga svi šleperi?), koji se očito uspio probiti sa sjevernog Loreleya do Inzella, i iako je službeni merchandise festivala posluživao Toto suvenire, osjećaji nikako nisu bili odobravajući. I doista. Negdje oko pola pet poslijepodne na pozornicu je stupio službeni programski voditelj festivala i priopćio da je festival zaključen zbog katastrofalnih razmjera koje je donijela poplava.
EPILOG:
Jezgra pljuskova bila je koncentrirana upravo nad Južnom Bavarskom. Priključni put preko Bad Reichenhalla na autocestu Salzburg – München odmah je bio zatvoren, a nisi mogao nastaviti ni preko Lofera prema Innsbrücku. Ostala je samo još jedna slamka spasa, natrag u Inzell i prema sjeveru na priključak kod grada Traunsteina. Uspjelo je. Na autocesti smo u smjeru Salzburga. Nasuprot nama stoji nepomična kolona u smjeru prema Münchenu. Jezero Chiemsee preplavilo je autocestu. Na sreću, Inzell je smješten konkretno južnije od jezera. Tako smo se mogli izmigoljiti iz zamke. Njemačka je proglasila izvanredno stanje zbog prirodne katastrofe, koja je kasnije zbog nabujalog Dunava (i Vltave) zahvatila još Austriju u bečkom području, Češku i potom Slovačku.
Voziš se cestama i promatraš spasioce koji ulaze u kuće stanovnika i vode cijele obitelji na sigurno. Evakuacija je već bila u punom jeku. Isto tako nije bilo nikakvo čudo ako si morao zaobići koje srušeno drvo koje je ležalo preko lokalne ceste, voziti preko »pojezerenih dijelova« ceste, prijeći preko nanosa pijeska koji je sa sobom donijela bijesna poplava. Pogled nimalo mamljive naravi crtao je lica podivljalih rijeka i potoka koji su prijeteći proždirali zemlju pred sobom. Riječna korita postala su premala, a voda se počela izlijevati. Zakoni prirode! Došla je po ono što smo joj uzeli. Po svoj prostor. I razvijena zapadnoeuropska civilizacija tako je majstorski sama sebi zabila još jedan autogol!
Festival Hi-Rock tako se pokazao nesretnim projektom. U osnovi već prvi dan nije bilo mnogo posjetitelja. Dvorana uopće nije bila u cijelosti otvorena. Pozornicu su postavili na sredinu i polovica dvorane ostala je tako neiskorištena. Najviše dobrih 4000 ih je bilo u njoj, što je organizatoru donijelo već na startu konkretan minus. Sljedeći dan u dvorani nije bilo ni 500 ljudi. Dakle, glavnina posjetitelja prvog dana u očekivanju najave kataklizme već se razišla kućama. Sad će uslijediti zahtjev posjetitelja za povratom novca, uz sav ulog u ne baš jeftine izvođače i svu ostalu logistiku. Vjerojatno HiRock festivala neće biti više. Barem ne u Inzellu. Promašili smo Toto, pripremili su naime vrhunsku set listu. Pa makar smo Toto ovaj put promaʃili, veća je šteta da smo bili uskraćeni za nastupe FM, Survivor i Ricka Springfielda. To su naime na pozornicama Europe pravi glazbeni »egzoti«. Morat ćemo ih loviti pri drugoj prilici. A takvih će u budućnosti zasigurno biti vrlo malo.
Fotografije: Mitja Groznik & Jernej Vene
Setlista
JOURNEY:
1. Separate Ways (Worlds Apart)
2. Any Way You Want It
3. Chain Reaction
4. Only the Young
5. Stone in Love
6. Keep on Runnin’ (na vokalu bubnjar Dean Castronovo)
7. Edge of the Blade
8. Lights
9. klavijature – solo Jonathan Cain
10. Open Arms
11. Escape
12. Dead or Alive
13. gitarski solo – Neal Schon (Pineda najavljuje komad kao “naša nova pjesma”)
14. Wheel in the Sky
15. Faithfully
16. Be Good to Yourself
17. Don’t Stop Believin’
WHITESNAKE;
taped intro: My Generation (The Who song)
1. Give Me All Your Love
2. Ready an’ Willing
3. Can You Hear the Wind Blow
4. Don’t Break My Heart Again
5. Is This Love
6. Gambler
7. Love Will Set You Free
8. Pistols at Dawn
9. Guitar Duel (Doug Aldrich & Reb Beach)
10 Steal Your Heart Away (plus solo bubnjeva Tommy Aldridge)
11. Forevermore
12. Best Years / Bad Boys
13. Fool for Your Loving
14. Here I Go Again
15. Still of the Night
taped outro: We Wish You Well
EUROPE:
1. Riches to Rags
2. Firebox
3. Not Supposed to Sing the Blues
4. Scream of Anger
6. Superstitious
6. Love Is Not the Enemy
7. Carrie
8- Seven Doors Hotel
9. Rock the Night
10. Prelude
11. Last Look at Eden
12. The Final Countdown
BLACK STAR RIDERS:
1. All Hell Breaks Loose
2. Jailbreak
3. Bloodshot
4. Waiting For An Alibi
5. Hey Judas
6. Massacre
7. Kingdom Of The Lost
8. Kissin’ The Ground
9. Suicide
10. Valley Of The Stones
11. Before The War
12. Emerald
13. Bound For Glory
14. Cowboy Song
15. The Boys Are Back In Town
H.E.A.T.:
1. Breaking the Silence
2. Better Off Alone
3. 1000 Miles
4. Late Night Lady
5. Straight For Your Heart
6. Beg Beg Beg
7. Downtown
8. Falling Down
9. Heartbreaker
10. Danger Road
11. Living on the Run
12. It’s All About Tonight
Galerija slika
