Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Gilbert, Paul
Izdavač: Ear Music Records
Izlazak: 27.05.2016
Trajanje: 54:35
Ocjena: 4/5
Paul Gilbert se ove godine vraća sa svojim ukupno 14. samostalnim studijskim albumom. Nakon albuma obrada studijskih originala izvođača koje Gilbert u svijetu rock’n’rolla posebno cijeni (među ostalima Loverboy, The Beatles, Elton John, Aerosmith, James Brown,…) naslovljenog »Stone Pushing Uphill Man« (2014), majstor gitarske rock »vesele igre« odnosno gitarskog »špas teatra«, dakle jedan od najposebnijih, najunikatnijih, najspretnijih i tehnički najusavršenijih gitarista sunčevog sustava, vraća se u sfere albuma »Vibrato«. Tako je oko sebe ponovno okupio ekipu glazbenih majstora koji djeluju u formatu »sastava«. Tako funkcionira i album »I Can Destroy«. U cijelosti opet »grupno«. Thomas Lang, Tony Spinner i Kevin Chown stari su Gilbertovi znanci, a ujedno nisu samo studijski, nego i njegovi vjerni koncertni suradnici. Dakle, provjerena imena kojima Paul 100% vjeruje, jako, jako dobro ih poznaje i zasigurno će ih ponovno uključiti i u pratnju nove koncertne turneje namijenjene promociji albuma »I Can Destroy«.
Album »I Can Destroy« se ne samo vraća na točku artističkog sazrijevanja koju slušatelju ostavljaju dojmovi pri slušanju prethodnika »Vibrato«, nego u izražajnom smislu obuhvaća još širi spektralni dijapazon žanrovske slojevitosti kojom ovaj put barata Paul Gilbert. Dakle, kad god se Gilbert odmaknuo od sfera sviranja heavy metala, izražajnost ga je približila onome što karakterizira i glazbu njegovih matičnih Mr. Big. Dakle, hard rock koji koketira s natruhama bluesa, ali i melodičnog rocka i popa. S takvom hardrockovskom živahnošću otvara se album koji započinje nadasve lucidna Everybody Use Your Goddamn Turn Signal. Riječ je o najkompleksnije strukturiranoj točki albuma, s priličnim brojem tonalnih i ritmičkih preklopa, a iskusni Gilbert pritom ne gubi ni na tren crvenu nit niti kompaktnost i visoku slušljivost.
Osim činjenice da su srednji instrumentalni dijelovi skladbi s ovog albuma ponovno savršeno profinjeno začinjeni solističkim avanturama mnogobrojnih (dah oduzimajućih) gitarističkih orgija majstora Gilberta, konstrukcija skladbi je inače posvuda vrlo slušljiva. Vokale dijele Gilbert, Spinner i Freddie Nelson. Kontrasti među njima su izražajni i to je jako dobro za dodatnu razigranost uhvaćenih raspoloženja te visoko dinamičan razvoj događaja na albumu. Isto tako, Gilbert nije zaboravio opremiti vodeće vokale višeglasnim vokalnim harmonijama (pjevni refreni). Bez mušica ni ovaj put ne ide, kao što vrijedi za zaslađenu baladnu instrumentalnu Love We Had, koja evocira slatkoću dobro poznatog Mr. Big hita To Be With You. Kad smo već kod toga, Gilbert je na album dodao i skladbu koju je moguće razumjeti kao alegoriju spomenute Mr. Big skladbe, samo što nosi naslov I’m Not the One (Who Wants to be With You). Ako čovjek počne podrobnije proučavati strukturu ove skladbe, dolazi do zaključnog dojma da se povodi za formom Mr. Big skladbe Addicted to Rush.
»Zajedljiva« i visoko zabavna rock’n’roll zaušnica skladbom Knocking On A Locked Door zaviruje čak i u Aligator’s Farm eru Gilbertova stvaralaštva, dok se čovjek u skladbi One Woman To Many spretno hvata u koštac s elementima funk popa i ležernog hard rocka sedamdesetih zarazne slušljivosti, a središnju ulogu preuzima bas linija Kevina Chowna. Ništa drukčije osjećaje nadahnuća hard rockom sedamdesetih ne evocira u nastavku ni Woman Stop, gdje zaudara i na southern rock. Među sličnim trenucima albuma posebno briljantnu hardrockovsku zadušnicu na albumu u završnom dijelu nudi izvrsna »sedamdesetima nadahnuta« Adventure and Trouble, koja završava produljenim izlaznim instrumentalnim jammom ekipe. Naslovna skladba je posrećeni križanac elemenata klasičnog heavy metala (vodeća fraza prije kitice) i melodičnog hard rocka (refren). S ležernim rock’n’roll popom sedamdesetih potkovana je i Gonna Make You Love Me, koja je u uvodnoj frazi kitice nadahnuto poduprta s nešto Nutbush City Limits retorike Tine Turner, a jednako tako skladba Make It (If We Try) pobire hrpu simpatičnih pop natruha prošlih rock’n’roll vremena i mogla bi Gilbertu na prijelazu sa sedamdesetih u osamdesete donijeti dostojan radijski hit.
Priličnu dozu nadahnuća likom i djelom velikih sastava sedamdesetih (Queen, Lynyrd Skynyrd) pa čak i starijih (The Beatles) Gilbert pokazuje na novom albumu, a put do toga popločao je albumom »Stone Pushing Uphill Man«, na kojem je usput obnovio pionirske polazne točke rockerskog komponiranja izvođača koji su rock’n’roll postavili na noge.
»I Can Destroy« je dakle album koji, uza svu zagledanost u rock povijest, djeluje retrospektivno i kad je riječ o Gilbertovoj solo karijeri. Isto tako, prelijepa je spoznaja da Gilbert u zrelim godinama artističkog stvaralaštva na prvo mjesto stavlja glazbenu slušljivost i moment djelovanja ekipe kao cjeline (učinak grupe kao cjeline važniji je od učinka pojedinca). Element goleme gitarske instrumentalne svirke ovaj je put sveden na minimum, jednako kao i element eksperimentalnog čudaštva. U oba se elementa Gilbert već u prošlosti iskazao i dokazao, pa to ne treba više naglašavati na svojim novim studijskim uratcima. »I Can Destroy« je dakle prelijep album koji djeluje opušteno, ležerno, uvijek lucidno (šegavost je naime uvijek drugo ime za Paula Gilberta), spretno crpi iz riznice rock’n’rolla, a istodobno ne zanemaruje ni briljantne vještine Gilbertove jedinstvenosti u spretnosti vladanja šesterožičanom biblijom i teorijom.
Postava
Paul Gilbert – gitara, vokal
Freddie Nelson – gitara, vokal
Tony Spinner – gitara, vokal
Kevin Chown – bas gitara
Thomas Lang – bubnjevi
SURADNICA:
Emi Gilbert – klavijature na skladbi br. 12
Produkcija
Paul Gilbert
Popis skladbi
1. Everybody Use Your Goddamn Turn Signal
2. I Can Destroy
3. Knocking On a Locked Door
4. One Woman Too Many
5. Woman Stop
6. Gonna Make You Love Me
7. I Am Not the One (Who Wants To Be With You)
8. Blues Just Saving My Life
9. Make It (If We Try)
10. Love We Had
11. I Will Be Remembered
12. Adventure and Trouble
