Izdavač: AFM Records
Datum izlaska: 3. 6. 2016
Produkcija: Charly Steinhauer
Dužina albuma: 59.45 min
Žanr: Thrash Metal
Ocjena: 8.5/10
Mnogi su mislili da su za Charlyjem Steinhauerom i s njim kultnim njemačkim predstavnicima teutonskog thrash metala Paradox ostale samo predivne uspomene. Kad su Paradox krajem 2012. izdali album »Tales of the Weird«, koji je samo potvrdio izniman nadahnuće i ekspresivnu izbrušenost što su je Paradox neprestano jačali i podizali kroz niz izdanja od »Electrify« (2008) nadalje, ozbiljni zdravstveni problemi Steinhauera udaljili su ga od studija i koncertnih pozornica. Očito je bilo da je priča o Paradox zauvijek završena.
Srećom, Charly je bio drugačijeg mišljenja. Ideja se tipu u vrijeme »prividnog mirovanja« sastava nakupilo opet za cijeli tuce i nakon uspješnog oporavka odlučio je snimiti još jedan album Paradoxa. U to je vrijeme ostao i bez suradnika s kojima je oblikovao lice prethodnih albuma. To se osobito odnosilo na nevjerojatnog Christiana Muenznera, kojeg bi u bendu poželio baš svatko, pa je u početku cijela stvar djelovala kao nemoguća misija. Kako uopće restaurirati sav specifični karakter zvuka i stila grupe? No Steinhauer je i za to našao sve prave odgovore i upravo zato još jednom dokazao da je upravo on osobno grupa Paradox. Novu postavu Paradoxa preoblikovao je tako da je u nju pozvao još dvojicu Grka i? Slovenca. Da, dobro čitaš. Za bas gitaru prihvatio se Tilen Hudrap (Vicious Rumors), dok ostatak postave popunjavaju novopečeni Grci Gus Drax (gitara) i Kostas Milonas (bubnjevi).
Kad smo već kod teutonskog metala njemačkog podrijetla, u njemu razlikujemo (uvjetno rečeno) dva osnovna toka. Onaj koji je općenito prepoznat i znatno razvikaniji na svjetskoj metal karti, predvođen sastavima Sodom, Kreator i Destruction, i drugi, koji je sve do danas nekako nepravedno previđen i tako sve do ovog dana u očima kritične javnosti nije dobio pravo priznanje. Tu spadaju uz sastave Vendetta, Deathrow, Protector, Assassin (ovamo možemo pribrojiti i Mekong Delta) i »naši« Paradox. To je tok koji je u svoje skladanje unosio zrnce više melodičnosti, ali i više razigranosti, odnosno kompleksnosti. Zato je nadahnutost Bay Area scenom uočljivija. S vokalima, dakle, koji nisu nužno »vrišteće hrapavi« odnosno brutalizirani, već zadržavaju glazbenost uporabom čiste vokalne boje. No jedan od takvih vokala je i Charlyjev. Još je uvijek u visinama izuzetno prodoran i snažan, silovit, ekspresivan. Nosi notu propasti i okultnog mračnjaštva.
Album »Pangea« novi je izvrstan dosezaj koji u svemu opravdava thrash metalsko naslijeđe za koje stoji ime Paradox. Teško je reći da je riječ o remek-djelu, jer se Steinhauer drži provjerene formule, koja djeluje odmah i od koje ne odstupa ni za pedalj. Dakle, novi se album učinkovito i u svemu vjerodostojno priključuje glazbenoj slici prethodna tri. Možda ponešto smeta tek duljina skladbi, koje su inače većinom veličanstveno ukrašene gradiranim stupnjevanjem raspoloženja u uvodnim dijelovima, kao i u dramatičnim završetcima, jer je mjera među točkama prilično slična, pa bi grupa rekla baš sve što je imala za reći u, recimo, dobrih 40 minuta sviranja. Paradox ipak uz svo okultno mračnjaštvo ostaju i izuzetno zloćudni. Tu su zloćudnost uz općenitu produkcijsku nakostriješenost uvijek otvoreno pokazivali i recimo vodeći riff skladbe Manhunt s time se ne bi mogao bolje poistovjetiti.
Igra ekipe je izvrsna. Uz zadržavanje vokalnih vrlina Steinhauera, potonji je u Gusu Draxu pronašao izuzetan oslonac u skladanju izvrsnih prijelaznih gitarskih ukrasa koji leže nad pasažama, uključujući terce, a i gitaristi se izvrsno osjećaju u pletenju solističkih dvoboja. Ritam linija je neumoljiva. Bubnjevi su puni nevjerojatno eksplozivne kinetike i varijabilnosti, a riffovi su majstorski poduprti na pravim mjestima torpediranjem dvostrukog pedala bas bubnja. U sve to uklopljen je i metalno strugajući zvuk basovskih linija našeg Tilena Hudrapa, koji svoj posao obavlja s velikom odlikom i u zadatke se uključuje posve autonomno, to jest neovisno, bez ikakvih sugestija šefa Steinhauera.
Sve od glave do pete na ovom albumu djeluje unikatno »paradoxalno«. Dinamika je izvrsna, jer je plod dopadljive idejne razigranosti izdanja, a posljedično tome slijedi i visoka “protočnost” albuma. Upravo naslovna skladba albuma, koja je ujedno i jedna od najdužih, drži se središnjom točkom izdanja, ako ne i nosivom u smislu same stilsko-zvučne reprezentativnosti grupe. Kvalitetom i idejom, dakle, Paradox s novim albumom ni zrno ne popuštaju kad novi materijal usporedimo s djelima grupe od 2000. nadalje. To je, nakon »mrtvih devedesetih«, naime, godina novog zamaha grupe.
S albumom »Pangea« Paradox doduše više ne iznenađuju, ali je golemo zadovoljstvo spoznati da se Steinhauer u glazbenoj vizionarskoj viziji i dalje drži provjerenog artizma svojstvenih specifičnosti metalskog zanata, istražuje ih, njeguje, produbljuje, dok vješto zadržava visoku glazbenu kvalitetu za koju stoji ime Paradox. »Pangea« tako u tom pogledu nije baš nikakav izuzetak, već novi izvrstan studijski album, izdan od legendarne grupe prema kojoj je, uza sav Charlyjev prkos, vrijedno gajiti poseban poštovan odnos.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
01. Apophis
02. Raptor
03. The Raging Planet
04. Ballot Or Bullet
05. Manhunt
06. Cheat & Pretend
07. Pangea
08. Vale Of Tears
09. Alien Godz
10. El Muerte
Postava:
Charly Steinhauer – vokal, gitara
Tilen Hudrap – bas gitara
Gus Drax – gitara
Kostas Milonas – bubnjevi
