Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Symphony X
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2011
Trajanje: 63:10
Ocjena: 5/5
Albumi Symphony X uvijek su puni teškog iščekivanja. Iskreno, Symphony X ne izdaju album baš svaki dan, jer su glazbeni perfekcionisti. Istina, zlatno doba progresivnog metala s većim fokusiranjem masa na izdanja skupina nekako je iza nas, ali skupine Symphony X, Angra, Vanden Plas, Threshold, Shadow Gallery (one su uz vodeće Dream Theater učvršćivale žanr u drugoj polovici devedesetih) novim nadahnutim izdanjima održavaju izuzetnu koherentnost samog žanra. Progresivni metal kao takav i danas uspješno asimilira sve nove i nove postave (osobito iz Skandinavije), koje slijede prije spomenute skupine, kao što su Circus Maximus, Vindictiv, Seventh Wonder itd… ukratko, dosta uvoda.
“Iconoclast” je nevjerojatan album. Na svakoj točki održava svu kvalitetu prethodnog izdanja “Paradise Lost”, koje je album “par excellence”, definiran kao točka umjetničkog razvoja skupine, koja je s jedne strane dala novi mejnik u žanru, a s druge do kraja definirala zvuk i šupu novih Symphony X. “Iconoclast” zadržava tu visoku kvalitativno izražajnu razinu, a u produkcijskom smislu djeluje još intenzivnije u razornosti samog zvuka. Uz to na takav osjećaj navodi i činjenica da na albumu zapravo nema srednje brzih skladbi ni “baladno” orijentiranih. Ti su dijelovi uključeni kao pasaži u kompleksno strukturiranim skladbama, a zapravo je jedina skladba takvog pedigrea, u kojoj mirniji pasaži preuzimaju primat nad bržom začinom motivskih “preklopa” na albumu, inače fantastična When All Is Lost.
Ako je “Odyssey” bio album tranzicije dovršenog melodiciranja i pečenja orkestracija s metalskim riffom u “V: The New Miythology Suite” u tršе, mračnije sfere, koje metal još poznaje u svojim podžanrovskim frakcijama, “Paradise Lost” uspio je oba elementa spojiti u savršeno uravnoteženu smjesu. “Paradise Lost” vrlo je mračan album, a s “Iconoclast” Symphony X putuju još dalje u svoj mračni svijet. Michael Romeo u riffanju djeluje još neumoljivije nego ikad. Elemente neobuzdanog riffanja, kakvo poznaje thrash metal, već su upijali pasaži riffanja na “Paradise Lost”, a “Iconoclast” taj element još intenzificira. Pred nama je dakle najnavijeniji i najotrovnije riffajući album Symphony X do sada!
“Iconoclast” također održava izuzetnu (i u svijetu prog metala općenito rijetku) kvalitetu razigranog aranžiranja s jasno istaknutim dodirom nepredvidljivosti i naglih obrata mnogostrukih raspoloženjskih stanja, što skupina već s rutinom vlada, jer posjeduje pet svestranih instrumentalista koji mogu odsvirati sve s perjanom lakoćom. Što god zamisle. U tome nikako ne pretjeruju, a forma kompaktnosti skladbi drži crvenu nit. Po tom su atributu Symphony X posebno cijenjeni, jer spadaju među najbolje kombinatore u svijetu progresivnog metala kad je riječ o spajanju kompleksnosti i jasno dorečene i definirane strukture zavodljivih melodija.
Radna temperatura u postavi je izuzetna, zamjećivanje i razumijevanje članova pak je u svemu optimizirano kompatibilno, a Symphony X kao kvintet na “Iconoclast” i dalje svojom glazbenom pronicljivošću i načitanošću utjelovljuju ubranu usklađenost glazbenog tijela na istoj valnoj frekvenciji. To znači da u postavi vlada zdrava stvaralačka klima, u kakvoj je moguće učinkovito kapitalizirati mnogostruke ideje. Zato je skoro rečenica suvišna ako dodam da se i na “Iconoclast” učinci i idejno izvedbeni doprinosi pojedinaca uza svu iskazanu kompleksnost, poput komadića savršene slagalice, slažu u višeslojnu smjesu koja kroz album ne prestaje oduševljavati u posredovanju glazbene informacije i energije. Samo što se u djelovanju osjećaja pri slušanju albuma u tome opet osjeća zrelosni napredak, što je uvjetovano razvojem, učenjem i stjecanjem iskustava članstva skupine.
Russell Allen je već na “Paradise Lost” uspješno ukrižao agresivno grleno pjevanje, s kojim je počeo eksperimentirati na albumu “Odyssey”, sa svojim “standardnim” ultra-melodičnim “Dio-like” pristupom, koji ga zapravo karakterizira kao jednog od najuglednijih pjevača u progresivnom metalu. Kao takav, Russell bi općenito bio upotrebljiv i na polju melodičnog hard rocka. I jest. To dokazuje njegovo djelovanje u više nego uspješnom projektu Lande/Allen. Russell je opet uzavreo, nepokolebljivo razjaren kad je to potrebno i zahtijevano, što prevesla u točkama kao što je primjerice Bastards Of The Machine prednost nizanja uhvaćenih ugođaja na stranu agresije i mračnosti. Opet kombiniranjem oba pristupa utjelovljuje idealnu smjesu agresije i pompozne svečanosti kroz postizanje grleno-čistih kontrasta na relaciji strofa-refren u većini skladbi albuma. To je naglašeno osobito na naslovnoj Iconoclast (s jednim od najgrabežljivijih refrena albuma), pa Children Of A Faceless God, pa Light Up The Night! Opet pak nailazimo na točke u kojima melodično čist pristup preuzima apsolutnu dominaciju, kao u skladbi When All Is Lost. Russell si često širi manevarski prostor za izražavanje osjećaja kroz uzimanje stihova tako da jedan stih vodi melodično čistim falsetom, a drugi napadne agresivnom grlenošću (Heretic) i u tom atributu ustraje kroz skladbe.
Bez obzira na to što je Russell Allen izuzetan pjevač, glavnu pozornost na albumu naravno preuzima instrumentacija. Jedinstveno prelijevanje visoko kompatibilnog dijaloga na relaciji klavijature – gitara, slijed solističkih pasaža koje si dodaju klavijature i gitara, što puno nadograđuje intenzitet razvoja događaja u skladbama, koje u takvom neočekivanom razvoju događaja neprestano drže u napetosti konzumenta albuma, daje i albumu “Iconoclast” poseban čar, koji je u rukama ove skupine opet jedinstven. Klavijature i dalje učinkovito utjelovljuju orkestralni atribut. Pinnella naime djeluje kao orkestar u jednoj osobi. To više nije posebnost za Symphony X, ali je specifika koju skupina majstorski vlada i opet jedan od glavnih nositelja visoko melodične zaraznosti novih skladbi i albuma.
Skladbe posjeduju melodično izbrušene i kompaktne, dovršene refrene. U tome su Symphony X opet nadahnuto razigrani, a osobnog favorita morat ćete pronaći sami. Album neprestano visoko vibrantno valovi u ugođajima. Slušati ga se obavezno na slušalicama, jer tek tako u punom djelovanju uđe pod kožu. Zahtijeva više rotacija, jer imamo posla s kompleksno strukturiranim sadržajem, punim malhe glazbenih informacija. Drama teatar pomaknut je u smjeru izuzetne mračnosti, kao ni na jednom albumu Symphony X do sada. Ugođaji u valovanju pak su ovaj put pomaknuti na stranu većeg naglaska agresivnosti, koja u općem zbroju preuzima jasan primat nad orkestralnom ultramelodičnom pompoznošću, kakvoj je skupina posvećivala punu pozornost na albumu “V: The New Mitholoy Suite”. Reliktni ostatak na novom albumu koji održava vezu s prošlošću je skladba When All Is Lost.
Vrijedi spomenuti da je “Iconoclast” izdan u dvije verzije. Prva je okljaštrena i striktno komercijalni potez izdavača Nuclear Blast Records, izdana u obliku jednostrukog CD-a. Druga je verzija količinski ograničena i izašla je kao dvostruki CD. To je ona verzija kakvu je u svojim željama zamislila skupina. I u tom smislu dakle relevantna. Prava.
“Iconoclast”, lirski konceptualiziran proizvod koji pripovijeda o prevlasti strojeva nad čovječanstvom, dakle je album na kojem je skupini Symphony X opet uspio veliki met. Intenzificirali su svoj zvuk u razornosti, kontrastiranje mračne atmosfere još je izdašnije nego dosad. Istodobno su prenijeli sve tipične elemente, zaštitne znakove svojeg stila u ovaj novi album tako da su jasno prisutni i izraženi. Zato su napravili novi razvojni korak naprijed. “iconoclast” je album na koji je bilo više nego vrijedno čekati pune četiri godine. Kao što je vrijedilo za “Paradise Lost”, vrijedi i za “Iconoclast”. Novi savršeni album Symphony X!
Postava
Russell Allen – vokal
Michael Romeo – gitara
Michael Pinnella – klavijature
Michael Lepond – bas gitara
Jason Rullo – bubnjevi
Produkcija
Michael Romeo
Popis skladbi
regularno izdanje (jednostruki CD):
1. Iconoclast
2. The End of Innocence
3. Dehumanized
4. Bastards of the Machine
5. Heretic
6. Children of a Faceless God
7. Electric Messiah
8. Prometheus (I am Alive)
9. When All Is Lost
posebno izdanje (dvostruki CD):
CD 1.:
1. Iconoclast
2. The End of Innocence
3. Dehumanized
4. Bastards of the Machine
5. Heretic
6. Children of a Faceless God
7. When All is Lost
CD 2.:
1. Electric Messiah
2. Prometheus (I Am Alive)
3. Light Up the Night
4. The Lords of Chaos
5. Reign in Madness
