If You Wait

0 5

Izvođač: London Grammar
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 09.09.2013
Trajanje: 43:35
Ocjena: 4.5/5

Kvalitetnu glazbu prepoznaš u tren oka, nakon samo nekoliko trenutaka slušanja, kad postane jasno ima li bend u svojoj jezgri imalo esencije ili prodaje posuđenu hrabrost i debelu dozu ispraznosti. Priznajem da me ambijentalna eteričnost klasičnom zvuku odanog popa, koji uz dobre melodije nudi i malo tame, trpkosti i gorčine, ispunjava optimizmom i samovoljnom željom za produbljivanjem, bilo da je riječ o autoricama kalibra Lane Del Rey, Nadiah ili o otočkoj novotariji koja je sasvim neočekivano stigla u područje mog glazbenog radara – izvanrednom britanskom triju London Grammar. Emocionalno moćan naboj prvijenca If You Wait probudio je želju da ga predstavim i iskreno zaronim u obrise poprilično sanjivog, bolnog hoda labirintima međuljudskog izgaranja, osjećanja i gubljenja, a istodobno je preporuka o »sljedećoj velikoj stvari« bila nešto što je trebalo istražiti i uvjeriti se nisu li pohvale preuranjene, a teret na ramenima mladog trija prevelik da bi se nakon prvog izvanrednog koraka moglo očekivati išta konkretnije u smjeru nadogradnje i glazbene evolucije.

Očekivanja mogu biti otrovna stvar koja može izazvati potpunu implozivnu jezgre koja je obećavala preporod i prelazak na viši plato estetskog procvata, a nekoć stvaralački gladni glazbenici vrlo brzo izgube onu čudesnu prašinu magije zbog koje su stvari nekoć strastveno funkcionirale i širile zračenje ugode, a onda sve postane pomalo usiljeno i jako nepokorno. Engleski trio s emocionalnim kormilom, sprega izvanredno rezonantnih Hannah Reid, Dota Majora i Dana Rothmana, predavanju slatkoj iluziji slave i uspjeha izmiče promišljenijim radom i povlačenjem daleko od bljeskalica i proždrljive javnosti, zbog čega se unatoč kvaliteti može reći da je London Grammar bez sumnje manje poznato ime u glazbenom svijetu, ali i ime koje će ljubitelji kvalitetne glazbe još ponavljati i spominjati. I to zbog karizme i izvanrednog glasa središnje figure, markantne dive Hannah Reid, koja svojim snažnim, tamnim, ženstvenim vokalom obilježava svaki kutak prvijenca If You Wait. Produbljena percepcija razočaranja prve četvrtine života kod Hannah se izlijeva eterično, zgusnuto i zloslutno tamno. Uvodna skladba Hey Now počinje dobro začinjenim zvukom klavira, suzdržane gitare i meditativnom mrakobnošću pjevačičinih iznimno zvonkih tamnih vokala koji odmah podsjete na Lanu Del Rey s primjesama Annie Lennox, a emocionalna ambijentalika dobro uigranih gitara, programiranih ritmičkih minimalija i klavira uvlači se pod kožu jetko i već na prvo slušanje. Hannah se stapa s cjelinom i prelazi iz jedne priče u drugu galantno i meko, kao da je riječ o zvučnom prijelazu, prividu, duhu. A oni su prilično neuhvatljivi i izmiču. Više trip-hopovski začinjen trenutak skladbe Stay Awake stapa utjecaje rustikalnosti s ritmikom Massive Attack, ali na senzualnom, prilično emotivnom tripu. London Grammar razoružavaju prigovore i kritike na nježan način, a dio toga su uz zavodljivu muzu i sanjive gitare darovitog, ali suzdržanog gitarista Daniela Rothmana te profinjeni zahvati izvanrednog multiinstrumentalista Dota Majora. Minimalije nakon kontemplativnih strofa naglašavaju snažne refrene koji se utisnu u podsvijest, svaki glazbeni trenutak pažljivo je isplaniran i dopušta si doći samo do točke jače rezonancije boli, a ne prelazi granicu dobrog ukusa i astralne smirenosti, pomirenosti s gubitkom, boli koja definira zvučni izraz sastava.

Shyer, strašna priča o osjećajima, predaji i emocionalnoj dramatičnosti, slijedi isti recept gotovo dosljedno i bez bitnijih odmaka. Zadimljene zvučne vizualije i nezemaljski vokal šamanski opuštene Reid voze kompoziciju emocija u smjeru postupnog dogorijevanja i oslobođenja na stihijski način. Jedna od važnijih skladbi albuma, izvanredna priča o izgubljenoj ljubavi koju galantno nudi skladba Wasting My Young Years, nakon meditativnih strofa u kojima Reid ispjevava bol sočnim folk glasom, kroz cjelinu se lijepo uklapaju obrisi sanjivih, blago pregorjelih sintisajzera, zvukova klavira i taman dovoljno živahne ritmike koju Dot upuhuje senzualnim osjećajem za ravnotežu, a ona učvršćuje Reidino samopouzdanje i vjeru u moć vlastitog zvonkog glasa. »Don’t you know that it’s only fear/I wouldn’t worry, you have all your life/I’ve heard it takes some time to get it right,« pjeva Hannah i oprašta se od prošlosti. Baladni krajolik emocionalnog oproštaja nastavlja se i u skladbi Sights. Potpuna estetska ravnoteža između Reidinih vilinskih vokala i muzikalnosti dvojice muškaraca gradi se namjerno suzdržano i u skladu s masivnom težinom usamljenosti, boli i krvarećeg srca. Ranjivi ples slomljenosti, krhkosti i metamorfoze prolaznosti lijepo se nastavlja skladbom Strong, koja na iznimno teksturalno pun, ali već prije nagoviješten način izriče potpuno priznanje samoće, slomljenosti, depresije i krvaveće želje za dizanjem iz zgarišta razočaranja na razinu preživljavanja, zatim života i opraštanja, zaborava i sada očito nemogućih osmijeha sreće. Strong sažima stvarnu priču  cijelog albuma, koji dušu grmi od hipnotičnosti, magnetizma tame i inspirativnosti ranjenosti, boli, odlaska. Nightcall za materiju posuđuje obrise skladbe francuskog house umjetnika Kavinskog, samo što je Kavinsky na London Grammar način životniji, organskiji i oslobođen sintetike. Melankolični klavir, Reidini sublimni vokali i Dotovi taman dovoljno plesni zahvati ritmike daju skladbi britanskom melankoličnom pop triju vlastiti izraz, koji se zariva duboko u pore i kapilare srca svojom strastvenošću i jetkošću emocija.

Više soničnije razgrađen Metal & Dust uz orkestralne dodatke u pozadini dopušta si malo plesnog opuštanja, da bi London Grammar s uživo odsviranim Interludom dokazali ljepotu organski izvedenih akustičnih podtonova krasnog klavira i pjevačičine markantne eteričnosti bez ikakvih dodataka. Hannah je svećenica boli, sanjivosti, emocija, na trenutke čak i slatkog beznađa, koja se usuđuje pjevati o beskonačnosti ljubavi, krivo odabranim putovima, pogreškama, fazama evolucije i o tome da smo u traženju samih sebe u pogledima drugih na kraju uvijek prepušteni samo sebi, a utjeha nam može biti nada i narkotički osjećaj da ćemo možda jednom u očima onog izmičućeg drugog ugledati cjelovitu sliku stvarnosti i nas samih. Iluzije se potom dijametralno rašire uz izravno provokativno optimističan komad Flickers, koji pune zvukovi mrmljajućeg šuma, zvukovi ručno udaranih ritmova i zamirućih reverba, preko kojih se Reid vrhunski vinuće u visine svjetla i optimizma u pozitivno brujećem plesu koji u cjelinu uz isticanje kratkih radijativnih dodira svjetla na način Stinga i družine domamljuje malo sentimentalnog daha Orijenta, a Reid u maniri pustinjske svećenice osame izlijeva svoju esenciju u nešto lakšu dugu pozitive, da u ustima ne ostane samo osjećaj olovne sivila usamljenosti i okovanosti u stanje pasivnog zastajanja. Unatoč tom optimizmu, završno je djelo albuma s naslovnom skladbom bolnije, kontemplativnije, baladnije i namjerno ukroćeno. Naslovna If You Wait sažima sve priče u posljednju biserno-suzu gorčine i otkupljenja, kojom si Reid dopušta otvarati nova poglavlja u budućnosti i daje prošlosti točku na i, posljednji zvuk epiloga koji ga, nadam se, ne namjerava ponovno otvarati niti se u njemu ponovno rastapati do stanja potpunog gubitka sebe.

London Grammar su izvanredno potentnim prvijencem dokazali da je unatoč mladim godinama moguće brzo otkriti vlastiti samonikli izraz, koji si možda doista posuđuje obrise od istaknutijih i već etabliranih kolega, ali je esencija priče uvijek samo i isključivo njihova. If You Wait je krasan primjerak mračnog emocionalno nabijenog popa koji nudi mnogo više od puke plitke ponavljanja časopisnih savjeta za samoizlječenje. Da bismo se mogli otkupiti, moramo ponekad doseći potpunu tamu ogorčenog dna, a upravo spuštanjem u dubine duboko osjećanog i izrečenog stanja osame, boli, izgubljenosti i žudnje za otkupljenjem može se roditi nešto iscjeljujuće krasno. I to uz pomoć glazbe koja pokreće štipajuće tokove naelektriziranosti niz zatiljak do samog centra za uživljavanje, gdje svih 11 briljanata ploče možemo početi iskreno cijeniti i poštovati, a mladom triju iskreno poželimo kvalitetan procvat ideja i u budućnosti. Nadajmo se stoga da je album If You Wait pokazatelj potencijala koji će se na idućim albumima moći samo razvijati i nadograđivati, a kratkometražnim meditacijama ubuduće moći upuhnuti još više dinamike, eksplozivnosti i emocionalne ekspozicije, zahvaljujući kojoj će se naraciju osjećanja i postojanja moći još zbranije slušati, pratiti je i u slatkoj tinkturi hipnotičnosti još potpunije se topiti do stanja potpunog Zena i oslobođenja od svih spona životne gravitacije.

Postava

Hannah Reid – vokal

Daniel Rothman – gitara

Dot Major – klavijature, programiranje, bubnjevi, ritam mašina

Gostujući glazbenici:
Praški filharmonijski orkestar – prateće orkestracije

Produkcija

Tim Bran, Roy Kerr & London Grammar

Popis skladbi

1. Hey Now
2. Stay Awake
3. Shyer
4. Wasting My Young Years
5. Sights
6. Strong
7. Nightcall
8. Metal & Dust
9. Interlude (live)
10. Flickers
11. If You Wait

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići