Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Talk Talk
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1982
Trajanje: 36:47
Ocjena: 4.5/5
»The Party’s Over« bio je prvijenac kultne britanske skupine Talk Talk, čiji se lik i djelo još i danas ne mogu žanrovski uokviriti jer je nadilazila granice novog vala, ‘igrala’ se s art rockom te pred kraj karijere otvorila vrata post rocku. U ranom razdoblju njihov bi se glazbeni pristup najlakše mogao opisati kao neka međuvrsta sintesajzerskog popa i novog vala, iako se već tada, u ranoj fazi razmjerno kratke glazbene karijere, mogli čuti neki složeniji, ‘art’ elementi. »The Party’s Over«, na kojem je producentski pečat ostavio Colin Thurston, bivši producent Davida Bowieja i Duran Duran, nije sadržavao gitare, nego je zato bio utoliko više protkan višeslojnim sintesajzerskim teksturama u režiji Simona Brennera, koji se od benda oprostio odmah nakon izlaska ovog albuma. Razmjerno složena ritam linija u domeni basista Paula Webba i bubnjara Leeja Harrisa bila je ta koja je u sebi nosila poprilično jazzovskih utjecaja, iako se to jasnije čulo tek na kasnijim ostvarenjima Talk Talk. Za središnju ‘zvijezdu’ Talk Talk moglo bi se od prvog dana nazvati jedinstvenog pjevača i ujedno svestranog glazbenika Marka Hollisa, koji je svojom specifičnom bojom glasa pobrinuo da se već pri izlasku prvih singlova izdvoje od srodnih glazbenih vršnjaka.
Hollis je iz svog prethodnog sastava Reaction donio i prvi hit singl naslovljen »Talk Talk«, otvaračku skladbu na »The Party’s Over«, koja je Talk Talk donijela prilično neočekivan komercijalni uspjeh. To se dogodilo nakon što je »Mirror Man«, koji su objavili još prije službenog izlaska albuma »The Party’s Over«, komercijalno propao, što bendu na sreću nije oduzelo volju za daljnjim stvaranjem zanimljive i za ona vremena izazovne glazbe. Zanimljivo je da je upravo uradak po kojem je skupina dobila ime i jedna od najkomercijalnijih i najpopularnijih skladbi Talk Talk uopće, u kojoj masivne sintesajzerske teksture utiru put melodičnom refrenu koji se u trenu usidri u slušne receptore.
Atmosferu većine skladbi na »The Party’s Over«, albumu koji ne sadrži niti jednu jedinu gitaru, inače prožima mješavina neopisive melankolije i ledeno hladnog pisa, što je jedina logična posljedica neke distopijske zajednice iz koje gospodin Hollis tijekom pjevanja pokušava pobjeći na svaki način. Tekstovi su bili među najinteligentnijima kad se Talk Talk usporedi s novovalnim sastavima onog vremena. Iza naizgled površinskog sloja nekakvih izvještaja o mladenačkim zabavama uglavnom se krije oštra društvena kritika. Sarkazam neprestano zrači i na »It’s So Serious«, gdje složene sintesajzerske pasaže stvaraju potresnu atmosferu usred koje se Hollisov melodramatični pjevački pristup potpuno udomaćuje. »Today«, sljedeći singl s albuma, također je postao hit, što ne čudi. U trenutku kad nastupi pompozni i budnički refren, koji zahvaljujući Hollisu zvuči kao da dolazi iz najtužnijih dubina ljudske duše, jasno je zašto je ta skladba postigla takav uspjeh. Sitni sintesajzerski ukrasi pak su ti koji dodatno razgibavaju i začinjaju do kraja dramatizirano ozračje.
Naslovna skladba otvara se enigmatičnim uvodom, dok podrugljivi tekst predstavlja beskompromisnu satiru na hedonističko društvo, preciznije na zabave željnu i apatičnu mladež kasnog 20. stoljeća, što znači da je aktualna i danas. Za nezaboravnu ambijentalnu magiju ponovno se pobrinula izvrsna kombinacija Hollisova jedinstvenog vokala i višeslojnih sintesajzerskih aranžmana, dok ritam sekcija u srednjem dijelu poslužuje neočekivan vremenski prijelaz u gotovo epsku sekciju. Talk Talk su već u ranoj fazi karijere bili nevjerojatni majstori stvaranja zapanjujuće i specifične atmosfere koja je slušatelja s lakoćom potpuno obuzela.
»Hate« je, sukladno naslovu, najbeskompromisnije i najbjesnije ostvarenje na cijelom albumu, koje uz klasične novovalne sintesajzerske aranžmane sadrži i pomalo punkerski refren. Na »Have You Heard The News?«, protkanom novoromantičnim pulsom, usred kojeg ponovno zavlada nevjerojatna melankolija, nije teško zaključiti zašto su tadašnji mediji Talk Talk na početku karijere tako rado uspoređivali s Duran Duran pa i s (kasnim) Roxy Music. Već spomenuti »Mirror Man« mogao bi se usporediti i s nekim ostvarenjima skupine Japan, što znači da je među pojedinim aranžmanima i ritmičkim nijansama uočljiva artrockovska komponenta. Očito je ta skladba za tadašnje mase bila malo previše ritmički složena da bi postala hit, dok je refren za većinu vjerojatno premalo ‘zarazan’ da bi naišao na povoljan komercijalni odjek.
»Another World«, još jedno melodramatično ostvarenje na kojem Hollis izvodi nezaboravnu pjevačku predstavu, osobito što se tiče izmjene emotivnih raspoloženja, sadrži neobično ubrzan tempo i društveno angažiran, višeglasni refren. »Candy« je popularno žensko ‘umjetničko’ ime kojim se u popularnoj fikciji često označava ženu lakog morala ili striptizetu, dok je Candy u slučaju Talk Talk lirski subjekt melankolične ljubavne balade, koju krase moćni simfonijski aranžmani i u kojoj Hollisov vokal, s obzirom na količinu unesenih emocija, poprima potpuno nove dimenzije.
Talk Talk su već na svom sjajnom prvijencu odmicali veo s naizgled prikrivene, ‘tamnije’ strane novog vala, pa nije čudno da su se zabave u tekstovima pojedinih skladbi gotovo uvijek završavale tužnim epilogom, što nije bilo ništa drugo nego zajedljiv komentar na emotivno otupjelo i duhovno ispražnjeno moderno društvo. Od »The Party’s Over« nadalje Hollisova družina hrabrih istraživača novih glazbenih smjerova, izvan očekivanih sintpop i novovalnih krugova, napredovala je iz albuma u album, što znači da je sa svakim sljedećim ostvarenjem pokazivala nešto potpuno novo i ujedno se sve više udaljavala od lova na radijske hitove.
Postava
Mark Hollis – vokal
Lee Harris – bubnjevi
Paul Webb – bas gitara
Simon Brenner – klavijature
Produkcija
Colin Thurston
Popis skladbi
1. Talk Talk
2. It’s So Serious
3. Today
4. The Party’s Over
5. Hate
6. Have You Heard the News?
7. Mirror Man
8. Another World
9. Candy
