Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Glass Hammer
Izdavač: Arion
Izdanje: 2010
Trajanje: 66:47
Ocjena: 4/5
»If« je bio prvi Glass Hammer album s Jonom Davisonom kao glavnim pjevačem i za prog revitaliste s brojnim usponima i padovima u mnogočemu je označio početak nove ere. Davison je dvije godine kasnije kao član engleskih progrock legendi Yes postao čak i najpoznatiji glazbenik u dosadašnjoj Glass Hammer priči, što si prilikom dolaska k američkim simfoprog veteranima zacijelo nije predstavljao ni u najluđim snovima. Glass Hammer su s Davisonovim dolaskom postali još simfoničniji nego prije te su si istodobno priskrbili ponekog novog sljedbenika. No istodobno nikad prije nisu toliko podsjećali na Yes, ponajviše zbog Davisonove nevjerojatne vokalne srodnosti s Jonom Andersonom, što je bilo i dobro i loše za bend koji nikad nije bio nikakav jamac glazbene originalnosti.
Dojam da su Glass Hammer na »If« posve pali pod utjecaj Yesa dodatno je pojačao novi logotip i naslovnica u režiji Toma Kuhna, koji se ugledao u legendarnog britanskog grafičkog dizajnera Rogera Deana. Yes su, uz Emerson, Lake & Palmer, Kansas i Genesis, inače među ključnim Glass Hammer utjecajima, ali je to sada postalo još puno očitije, no ne i smetajuće, jer su sve skladbe na albumu odsvirali vrhunski i zabavno, a usput su ‘ubacili’ dovoljno samosvojnih zvučnih finesa. »If« je ujedno bio i debi novog gitarista Alana Shikoha s kojim su oba osnivača, klavijaturist/prateći pjevač Fred Schendel i basist/klavijaturist/prateći pjevač Steve Babb, u bend doveli još jedan izniman talent koji je dodatno oplemenio njihov melodični pristup simfonijskom prog rocku.
Davison je već na »If« mogao dosezati izuzetno visoke tonove, kakve Jon Anderson više nije bio u stanju postići, što je bio još jedan od razloga zbog kojih su ga Yes kasnije pozvali u bend. Srećom, Glass Hammer instrumentalisti, uz iznimku Shikoha koji svojim gitarskim pristupom na trenutke doista podsjeća na Stevea Howea, ne zvuče kao karbonske kopije članova Yesa, pa nema opasnosti da bi se bend slučajno pretvorio u nove Starcastle. Glass Hammer tekstovi, koji su i prije bili puni raznih fantazijskih, kozmoloških i spiritualnih poruka, s Davisonovim dolaskom postali su još više ‘yesovski’ produhovljeni.
Već naslovi pojedinih skladbi na »If« zvuče kao nešto što je moglo niknuti samo na ‘vrtu’ Jona Andersona. »Beyond, Within« je gotovo dvanaestominutni ep s elementima simfoproga i jazz fusiona, u kojem vladaju briljantni melodični aranžmani i kompleksne ritmičke nijanse. Klavijaturska raznolikost je cijelo vrijeme izuzetno šarolika i na nju bi bio ponosan i Rick Wakeman, dok se uključivanjem Davisonova vokala skladba snažno pomiče u simfoprog sferu i sve skupa podsjeća na Yes iz prve polovice sedamdesetih. Iskričavih improvizacijskih trenutaka nikad da nestane, no Glass Hammer istodobno lijepo njeguju simfonijsku sofisticiranost.
»Behold, The Ziddle« sadrži ambijentalno enigmatičan uvod sa zabavnim elementima jazz fusiona, što traje sve dok ne nastupe divlje gitarske i klavijaturske improvizacije, koje su cijelo vrijeme podvrgnute melodičnoj strukturi ovog ambicioznog devetominutnog epa. Upravo su jazz fusion trenuci u sredini oni koji pobrinu da Glass Hammer ne podsjećaju pretjerano na Yes, makar je Davison isječena kopija mladog Jona Andersona, a Shikoh neprestano slijedi gitarski pristup Stevea Howea. U srednjem dijelu iznenađujuće nastupa mračna i pomalo kaotična sekcija, koja baš ne odgovara Davisonovu vokalu, no s vremenom se bend brzo snađe i tu ritmički kompleksnu skladbu odvede u pozitivističke i epske vode, dok i moćnom udaraljkaškom sekcijom u nastavku maksimalno ispune svoj zvuk.
U orguljaški izdašno začinjenoj skladbi »Grace The Skies«, u kojoj vladaju sjajne vokalne harmonije, Davison se posebno ističe svojim svečanim ‘pjevuckanjem’, jer središnji simfonijski aranžman izuzetno odgovara naravi njegova vokala. U razigrano obojenoj »At Last We Are«, u kojoj među anđeoski obojenim vokalima ponovno dominira izuzetna klavijaturska šarolikost, ima zabavnih zvukova na minimoogu i električnom sitaru, dok ovaj put do većeg izražaja dolaze i usputni pastoralni trenuci.
»If The Stars« je nešto više od desetominutni ep sa sporim početkom, u kojem vladaju minimalističke dionice na gitari i klaviru te dramatične vokalizacije, sve dok ne uslijedi prijelaz u veličanstvenu i pompoznu sekciju tijekom koje Davisonov ‘nebeski’ vokal pluta na nostalgičnim valovima melotrona. »If« se zaključuje dvadesetčetveromunutnim superepom naslova »If The Sun«, koji je po duljini, strukturi i atmosferi najambicioznije i najzanimljivije djelo na albumu, s brojnim domišljatim vremenskim preokretima, inteligentnim improvizacijama i veličanstvenim simfonijskim trenucima. Tu Davisonu u pomoć s pratećim vokalima priskaču i Schendel i Babb, koji su nekoć bili glavni pjevači ovog benda. Usporedba s nekim Yes superepovima nameće se sama od sebe, iako »If The Sun« po naravi aranžmana i postavljanju pojedinih harmonija ne podsjeća ni na jednog od njih.
Glass Hammer bi bilo nepravedno optužiti da su s »If« postali samo vrlo dobar, ali bezdušan američki Yes klon, jer album instrumentalno predstavlja mješavinu brojnih drugih simfoprog i jazz fusion utjecaja te posve svojstvenih improvizacijskih melodija, a u cjelini je pravi slušateljski užitak u kojem nema ni jednog dosadnog trenutka.
U usporedbi s nekim prijašnjim razočaranjima, ponajviše u liku prethodna dva albuma (na prethodnik »Three Cheers For The Broken-Hearted« (2009) je bend vjerojatno što prije zaboravio), »If« predstavlja velik korak naprijed za skupinu koju su mnogi već otpisali. Kakve originalnosti, a kamoli inovativnosti, od Glass Hammer već dugo nije moguće očekivati i dok su tako dobro svirali glazbu za kakvu su Yes na stara leta već pomalo izgubili pravi osjećaj, s tim nije bilo ništa loše. Osim toga, Glass Hammer su na »If« i na idućem, srodnom albumu »Cor Cordium« (2011) zvučali znatno bolje od Yesa u njihovoj »Fly From Here« (2011) fazi.
Postava
Jon Davison – vokal
Fred Schendel – klavijature i steel gitara, prateći vokal
Steve Babb – bas gitara i klavijature, prateći vokal
Alan Shikoh – gitara
Randall Williams – bubnjevi
Produkcija
Fred Schendel i Steve Babb
Popis skladbi
1. Beyond, Within (11:44)
2. Behold The Ziddle (9:11)
3. Grace The Sky (4:29)
4. At Last We Are (6:46)
5. If The Stars (10:25)
6. If The Sun (24:02)
