Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Renaissance
Izdavač: Island Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 44:31
Ocjena: 3.5/5
Kultnim britanskim simfonijskim progrockerima Renaissance nakon izlaska istoimenog prvijenca iz 1969. nije išlo dobro, jer je originalna postava banda počela ubrzano pucati ‘po svim šavovima’ još prije nego što je dovršeno njihovo drugo studijsko ostvarenje naslovljeno »Illusion«. Potonje je prvotno izašlo samo u Njemačkoj, dok je na domaćem britanskom tlu (s drugačijom naslovnicom) izašlo tek 1977., nakon što je Keith Relf (ex-The Yardbirds), osnivač banda, gitarist i pjevač, već godinu dana bio mrtav. Originalna postava jedne od prvih progrokovskih grupa, koja je uz glavni muški vokal imala i pjevačicu u liku Keithove sestre Jane Relf, počela se raspadati kad je 1970. najprije otišao bubnjar/pjevač Jim McCarthy, koji je kao glavni razlog svog odlaska naveo strah od letenja. Unatoč tome ostao je i dalje povezan s Renaissance kao pisac glazbe, što je potrajalo sve do izlaska njihovog trećeg albuma, kad su se već nalazili u potpuno promijenjenoj postavi.
Ubrzo su mu slijedili još Keith Relf i basist Louis Cennamo, koji su zatim 1975. zajedno osnovali kratkotrajnu prog/tvrdorokersku grupu Armageddon. Klavijaturist John Hawken i Relfova odlučili su još neko vrijeme ustrajati, pa su unajmili nove članove u liku gitarista Michaela Dunforda, pjevača Terryja Crowea, basista Neila Kornera i bubnjara Terryja Sladea. Od nabrojenih u bandu se zadržao samo Dunford, koji je kasnije postao važan član klasične Renaissance postave i jedina veza između starog/originalnog i novog/klasičnog banda. Još prije nego što je album »Illusion« dovršen, otišla su i preostala dva originalna člana, pa je klavijature na završnom epu »Past Orbits of Dust« odsvirao gostujući klavijaturist Don Shinn, dok je Relfova tik prije svog odlaska na suradnju privukla Betty Thatcher, koja je od tada nadalje, sve do kraja sedamdesetih, pridonosila tekstove za sve ključne Renaissance albume.
Kaotične prilike u kojima je nastajao »Illussion« djelomično su utjecale na to da albumu nedostaje fokus i čvrst smjer, iako neke skladbe, pogotovo posljednje dvije na albumu, spadaju čak među vrhunce njihovog stvaralačkog opusa. Među njih svakako ne spada otvaralačka folk rock skladbica »Love Goes On« iz koje, zbog njezine vesele, optimistične naravi i naivnog, ljubavnog teksta, nikako ne bi mogao naslutiti da se originalnim Renaissance bližio kraj. Renaissance ovdje tkaju vrlo lijepu akustičnu melodiju i predivne muško-ženske vokalne harmonije s vrhuncem u melodičnom refrenu, dok Relfova uvjerljivo dokazuje zašto je dobila priliku kao jedna od prvih progrokovskih pjevačica.
»Golden Thread«, u kojoj glavni vokal preuzima bubnjar McCarthy, bila je već nešto ambicioznije i eklektičnije ostvarenje s dugim klavirskim uvodom i operetnim vokalnim harmonijama pod ravnanjem Relfove, nakon čega slijedi dramatičan vremenski prijelaz u epsku sekciju s melankoličnim simfonijskim aranžmanima. Na »Love Is All«, još jednoj kraćoj folk rock baladi, na glavnom se vokalu posljednji put iskazuje Keith Relf, kojeg prate odlične prateće harmonije i elegantne klavirske pasaže.
»Mr. Pine«, u kojoj se proslavlja prijelazna postava s Dunfordom na gitari i Terryjem Croweom na glavnom vokalu, sa svojom srednjovjekovnom atmosferom na račun baroknih aranžmana, spada među tri ključna trenutka ovog albuma. Eklektični vremenski prijelazi i melodramatični orkestralni umetci u režiji klavijaturista Hawkena prava su paša za uši. I simfonijska balada »Face of Yesterday« sa svojim eteričnim ugođajem spada među najbolje trenutke »Illusion«, gdje se već otprilike može čuti kamo će Renaissance stilski otplivati u bliskoj budućnosti. Ovdje najviše blista Relfova sa svojom izvanrednom vokalnom izvedbom, dok je na klaviru prati jednako odlično raspoloženi Hawken. Tek na završnom dijelu, 14-minutnoj epskoj poslastici »Past Orbits Of Dust«, može se doista čuti zašto brojni ljubitelji dobre glazbe Renaissance još i danas svrstavaju među simfonijskoprogrokovsku elitu. Ova ambiciozno aranžirana suita sadrži izuzetno intenzivan i uzburkan ugođaj s ‘magičnim’ vokalnim harmonijama pod pjevačkim zapovjedništvom Relfove, brojnim neočekivanim vremenskim prijelazima i zanimljivim, kompleksnim improvizacijama, gdje do izražaja dolaze i određene tehničke vrline pojedinih glazbenika.
»Illusion« je album koji se u anale simfonijskog prog rocka nije baš upisao zlatnim slovima, što ne čudi s obzirom na to da je riječ o prijelaznom ostvarenju koje je predstavljalo oproštaj cijelog originalnog Renaissance banda, ali na njemu se ipak još uvijek može naći štošta zanimljivo. Do 1971. se, nakon brojnih izmjena članova, izoblikovala potpuno nova verzija grupe, koja je uključivala pjevačicu Annie Haslam (danas jedinu originalnu članicu), klavijaturista Johna Touta, basista/pjevača Jona Campa te bubnjara Terencea Sullivana, dok je gitarist Rob Hendry sudjelovao samo na jednom albumu. Neko je vrijeme njihov član bio i bivši Family basist/pjevač, legendarni John Wetton, prije nego što se 1972. pridružio King Crimson. Nažalost već pokojni Michael Dunford, član prijelazne postave te jedina spona između starog i novog banda, s novim je Renaissance isprva surađivao samo kao ‘vanjski’ pisac aranžmana, a kasnije se u band vratio kao gitarist i pomogao ih odvesti u njihovo najuspješnije razdoblje.
Postava
Keith Relf – gitara, prateći vokal, glavni vokal na “Love Is All”
Jim McCarty – bubnjevi, prateći vokal, glavni vokal na “Golden Thread”
John Hawken – klavir, klavijature
Louis Cennamo – bas gitara
Jane Relf – prateći vokal, udaraljke, glavni vokal na “Love Goes On”, “Face Of Yesterday”in “Past Orbits Of Dust”
Don Shinn – klavijature na “Past Orbits Of Dust”
Michael Dunford – gitara na “Mr. Pine”
Terry Crowe – glavni vokal na “Mr. Pine”
Neil Korner – bas gitara na “Mr. Pine”
Terry Slade – bubnjevi na “Mr. Pine”
Produkcija
Keith Relf
Popis skladbi
1. Love Goes On (2:51)
2. Golden Thread (8:15)
3. Love Is All (3:40)
4. Mr. Pine (7:00)
5. Face of Yesterday (6:06)
6. Past Orbits of Dust (14:39)
Galerija slika
