Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Nightwish
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: year
Trajanje: 74:56
Ocjena: 4.3/5
“Imaginaerum” je najambiciozniji i najeklektičnije zvučeći studijski uradak Finaca Nightwish do danas. Ukupno sedmi studijski album sastava razvijao se u skladu s konceptom scenarija za istoimeni film, kanadsko-finske produkcije, koji je financijski podržala finska vlada s više od pola milijuna eura uzetih iz državnog proračuna. Naravno, autor scenarija za film je vođa Nightwisha Tuomas Holopainen.
Dok film još nije doživio prvu službenu premijeru, Nightwish su u cijelosti prema odabranom konceptu pripremili svoj novi album. Ovaj djeluje kao “mjuzikl” ili, ako ga drugim riječima pojednostavnim, grupi je učinkovito uspjelo oživjeti odabrani koncept. Čita se posve logično jer je glazba s albuma uključena i u pratnju filma (glazbenu podlogu). Koncept priče nije baš revolucionarna zamisao. Odnosi se na posljednje sate života krajnje dementnog skladatelja, starca. On u svojoj komi tone sve dublje i dublje, brišu se tragovi života odrasle osobe, veze s obitelji, sa svime što je doživio kao odrastao muškarac. Stanje mentalne odsutnosti usisava ga u maštoviti paralelni svijet, kakav stvara dječja fantazija, a muškarac na podražaje okoline reagira samo još kao desetogodišnji dječak. Kći, koja provodi posljednje sate s ocem, gubi kontakt s njim, no na kraju priče shvaća da će, ako se želi susresti s ocem, morati krenuti na put njegove posljednje avanture i razotkriti očevu misteriju.
Ovaj put je Holopainen doista mislio na sve. Svaki idejni detalj novog albuma okretao je toliko dugo dok iz njega nije izbrusio izražajni optimum. “Imaginaerum” je zato silno razgiban album, što će reći bogato i razgranato aranžiran uradak. Na njemu gostuje hrpa “vanjskih” glazbenika. Od filharmonijskog orkestra, preko zbora, plejade puhača, dodatnih udaraljki, tu je naravno neizostavni Troy Donockley sa svojim folklornim rekvizitima, koji obuhvaćaju bouzouki, zviždaljke, gajde,… Za optimalan raspored tih sugradivnih elemenata zvuka i izraza novog albuma Nightwish, Tuomas je trebao lijep komad vremena kako bi iz svake pojedine skladbe izvukao izražajnu bit. Bit Nightwisha, za one koji ste možda zaboravili, jest kombiniranje elementarnosti simfonijske power metal udarnosti s klasičnom glazbom. Bolju koegzistenciju svih elemenata i učinkovitiji sudar elemenata metala s klasičnom glazbom, kakav sažima “Imaginaerum”, gotovo da se više ne može postići. Naravno, u glazbenoj “špuri” Nightwisha.
Iza Nightwisha stoji velika mašinerija s novcem. Cilj ambiciozno zamišljenog projekta zacijelo je bilo lakše postići nego što se to možda čini. Jednostavno. Nightwish njeguju glazbeni pristup koji podržavaju oni koji su pri novcu i rado ulažu novac u Nightwish jer će ga time iskamčiti još više. Riječ je o unaprijed provjerenoj priči o uspjehu i sigurnosti financijskog uloga. Dakle, klasična glazba i zapadni svijet. Široka generacijska paleta okupljena je pod fanovskom bazom Nightwisha. Od mlječnozubaca koji su prije Slayera pač upoznali najprije Nightwish, do školovanih profesora glazbe koji “čudne” eksperimente, što bi na bilo koji način odisali avangardno izazovnim otkrivanjem novih, još neotkrivenih glazbenih dimenzija, izvan okvira klasičnih šablona, ne podnose. Napokon, ta financijski dobro potkrijepljena mašinerija koja stoji iza Nightwisha upravo je stvorila i poslala na tržište četiri računalne igrice (kompatibilne, među ostalim, i s vašim mobitelom) povezane s novim albumom i filmom Nightwish, s ciljem nadogradnje promocije albuma, što naravno graniči s blagim fanatizmom. Nightwish su danas dakle čvrsto stojeća firma od koje mnogi imaju koristi.
Ipak, bit je u idejnoj kreativnosti! Samo to se računa. A učinkovitih glazbenih rješenja ovaj put doista nije nedostajalo. Uvodna Taikatalvi rijedak je potez grupe. Riječ je o instrumentalnom uvodu. Nečemu što takav koncept jednostavno treba, s naracijom na finskom jeziku, što također nije čest potez grupe. Ona se naglo, ali očekivano, odsječeno prelijeva u bombastično udarnu Storytime (objavljenu i kao singl). Skladba čvrste kompaktnosti i učinkovitog gradiranog stupnjevanja raspoloženja s “cresendom” u odličnom refrenskom napjevu jedna je od najzaraznijih skladbi cijelog albuma. Slično grabežljivo u vodećim napjevima kao Storytime funkcioniraju i I Want my Tears Back, Rest Calm i Last Ride Of The Day.
Nažalost, već Storytime potvrđuje da je Anette Olzon preslaba vokalistica za Nightwish. Bez obzira na to što djeluje samouvjerenije i sigurnije u odnosu na doprinos albumu “The Passion Play” (2007), njezin glas, unatoč tome što se cura neosporivo trudi i dokazuje da ima talent, znanje i osjećaj, nema naboj karizme, onu nužnu točku na “i” koju imaju mnogi ženski vokali u žanru simfonijski power metal. Tu više nije pitanje odsutnosti Tarje, riječ je o bilo kakvom ženskom vokalu, samo da ima prepoznatljivu dodanu izražajnu dubinu, koju donosi tek njegova karakterna posebnost, a koju Anette nažalost nema. Boja glasa Anette posve je obična, kakvu nađeš odmah na ulici kad sretneš prvu curu. Osim toga, uporaba engleskog u stihovima djeluje pomalo škripavo. Sastav će morati ozbiljno razmisliti o drugom vokalnom karakteru unutar postave. Ne. Anette Olzon nije loša pjevačica, samo je za Nightwish naprosto preslaba figura. Srećom, ovaj je album vrlo razgiban, a uz to je Marco Hietala često ravnopravno ili čak dominantno uključen sa svojim vodećim vokalom, pa je taj minus ženskog vokala barem djelomično “prikriven”.
Album se posve razmahne nakon skladbe Ghost Rider. Slow, Love, Slow iznenađujući je eksperiment spajanja jazza i bluesa u klasicizam Nightwisha i stvar će biti bliska onima koji poznajete Porgy And Bess Georgea Gershwina. Stvar pali, a to je glavno. Odmah iza nje album ponovno bombastično eksplodira u odličnoj I Want My Tears Back, koja je kandidat za drugi singl albuma. Skladba se razvija u ravnopravnom vokalnom duetu Anette i basista Marca Hietale, a zatim se na sredini pretvori u tipičnu folklornu poskočicu, gdje se zvuku Nightwisha pridružuju dodatne violine, zviždaljke, dodatne udaraljke. Scaretale obnavlja ledeni dah tragedije u Ghost Rider, razvija se u sličnoj kombinaciji “Metallica” rifa, odjevenog u orkestralne aranžmane, kao u Storytime, a pozornost preuzima njezin središnji operetno-folklorni dio, oslonjen na ritam polke. U drugoj polovici ističe se odlična akustična The Crow, The Owl, The Dove, s prelijepim melodijskim rješenjima vodećih napjeva i učinkovitim vokalnim duetom Marka i Anette. Nakon nje album na metalsku napetost otvaranja (Storytime) podiže skladba Last Ride Of The Day. Skladba paljivo zavodljivog refrenskog napjeva, koja jednostavno, s obzirom na koncept, mora biti na ovom mjestu, jer iza nje je postavljena najkompleksnija tvorevina albuma imenovana Song Of Myself, izgrađena od mnogih promjena tempa, preklapanja vodećih motiva, promjena raspoloženja. Razvija se s mrvicom nepredvidljivosti, no grupa u aranžiranju ne gubi crvenu nit, a ta mini epska suita po visokoj vibrantnoj dramskoj atmosferi koju uspije razviti sama po sebi donosi vrhunac albuma “Imaginaerum”. Album zaključuje instrumental koji spaja vodeće motive svih prethodnih 12 skladbi, napisan u čistokrvnom klasicističkom duhu. Služi naime kao glazbena podloga završetka filma, kad se odvrte završna zahvala autorima filma.
“Imaginaerum” je zasigurno najkvalitetniji album u karijeri Nightwisha u smislu postignutog stupnja skladateljske zrelosti. Grupi je ponovno uspjelo ono po čemu je najcjenjenija. Spajanje metala s klasikom u ravnopravnim nijansama, u idealnoj simbiozi. Isto tako album djeluje vrlo organski jer je snimljen bez sintetizatora, uz sudjelovanje samo zbora, filharmonijskog orkestra i dodatnih glazbenih gostiju koji samo sviraju, trzaju žice, pušu u odabrani instrument ili jednostavno pokreću pljesak ruku.
Ako je “The Passion Play” bio vrlo oprezan album kojim su Nightwish tražili ponajprije potvrdu pravog puta nakon brodoloma s Tarjom, “Imaginaerum” je nužan razvojni korak koji su Nightwish napravili u pravom trenutku jer su se njime popeli stepenicu više. Zadržali su sve svoje prepoznatljive zaštitne znakove i dokazali da mogu iz sebe izbaciti svoj “The Wall” (pogotovo ako ovamo pribrojimo i film) ili svoj “A Night At The Opera”. Naravno, bez ikakvih revolucionarno pionirskih razmjera.
Nažalost, album ne može optimalno razviti željena raspoloženja i dojmove! Nažalost zbog izostanka pravog, karizmatičnog vokala, koji bi aranžmanima udahnuo onaj nužno potreban dodir potpuno uvjerljivog raspoloženja koje te naglo, punim zamahom, usisa u avanturu odabranog koncepta. Pa ipak, stvar funkcionira i bez toga. Ne savršeno, ali u djelima stoji kao najzanimljivije, najhrabrije izazovno, u smislu skladanja najzrelije postignuće grupe u karijeri. Uz taj hrabro odmjereni korak Nightwish su uz eklektičan stav novog albuma zadržali prepoznatljivu opojnu mjeru visoko melodične slušljivosti. Zato će ovaj album biti zanimljiv i za sve vas koji ste nakon Tarjina odlaska iz Nightwisha otpisali Nightwish s popisa grupa čija nova diskografska ostvarenja redovito pratite. A to nedvojbeno nešto vrijedi, zar ne?
Postava
Anette Olzon – vokal
Tuomas Holopainen – gitara, klavir
Emppu Vuorinen – gitara
Marco Hietala – bas-gitara, vokal (skladbe 1, 3, 4, 5, 6, 9, 10, 11, 12 )
Jukka Nevalainen – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Troy Donockley – gajde (na skladbama 5 & 13), zviždaljka (na skladbama 1, 8 & 10), prateći vokal (na skladbama 10 & 12),bodhran, bouzouki
Dermot Crehan – zviždaljka
Dirk Campbell – surla
Guy Barker – truba
Paul Clarvis – udaraljke
Stephen Henderson – udaraljke
Pekka Kuusisto – violina
Zbor “Metro Voices”
Orkestar: The London Philharmonic Orchestra
Pip Williams – orkestralni aranžmani za zbor i orkestar
Produkcija
Tuomas Holopainen
Popis skladbi
1. Taikatalvi (2:35)
2. Storytime (5:22)
3. Ghost River (5:28)
4. Slow, Love, Slow (5:50)
5. I Want My Tears Back (5:07)
6. Scaretale (7:32)
7. Arabesque (2:57)
8. Turn Loose the Mermaids (4:20)
9. Rest Calm (7:02)
10. The Crow, the Owl and the Dove (4:10)
11. Last Ride of the Day (4:32)
12. Song of Myself (13:37)
13. Imaginaerum(6:18)
