Mjesto: Ljubljana / Metelkova / Slovenija
Datum intervjua: 24.11.2010.
Immolation spadaju među šačicu najuglednijih death metal bendova današnjice, koje pravi glazbeni sladokusci, odani ekstremnim varijetetima metal glazbe, posebno štuju diljem svijeta. Immolation je jedan od onih njujorških sastava koji se smatraju su-utemeljiteljima žanra “death metal”, ako ne to, onda barem bendom koji je svojim dolaskom na scenu, kao važan akter, učvršćivao prve korake tada mladog žanra, odnosno nove inačice metala, koja je već u osnovi dosezala takve ekstreme u stilskoj i zvučnoj brutalizaciji o kakvima tadašnji klasični i svjetski prepoznatljivi heavy metal sastavi predvođeni Iron Maiden, Metallica, Judas Priest, Slayer, Anthrax itd. tada nisu mogli ni sanjati.
Djelovati su počeli 1986. kao Rigur Mortis, a 1988. su uzeli ime Immolation! Te je godine došlo i do važnih rokada u postavi, pa je promjena imena bila sasvim na mjestu, a bendu su se kao punopravni članovi pridružili Ross Dolan i Robert Vigna, koji i danas važe za glavne i temeljne pogonske motore kad je riječ o glazbenim vidicima i razvojnoj viziji samih Immolation. Partnerski savez Rossa i Boba ujedno je kreativna jezgra koja uz glazbu u Immolation donosi i sve tekstove.
Bend je u ožujku 2010. objavio aktualni studijski album »Majesty And Decay«. S osmim studijskim albumom u džepu, sastav slovi za jednu od najbrutalnijih inačica koje death metal scena i danas ima, a istodobno se Immolation ukrašavaju perfekcionizmom savršenstva, ali i izrazito kompleksnim komponiranjem, koje često u istom dahu kombinira disharmonične gitarske strukture (motive) postavljene u gitarske duete, a njih bend podlaže zahtjevnim ritmičkim, progresivno lomljenim strukturama. Da. Za Immolation možemo reći da su progresivni death metalci!
Sastav se krajem studenoga 2010., u koncertnom paketu zajedno s Napalm Death, Macabre i Waking the Cadaver, u sklopu europske turneje na jednom od svojih nastupa, 24.11.2010., javio i u Ljubljani na Metelkovi,
Za eksplicitni razgovor s RockLine ovaj je put vrijeme odvojio basist i vokalist benda Ross Dolan, čovjek koji važi za izuzetno iskrenog sugovornika, iz kojeg informacije naprosto frcaju, toliko je načitan i upućen.
RockLine: Ako se ne varam, vi ste Immolation prvi put u karijeri koristili fazu pretprodukcije, i to za vaš zadnji studijski album »Majesty And Decay«. Kako to da ste se odlučili na taj korak? Kakav je bio proces snimanja samog albuma i rada u studiju, te hoćete li fazu pretprodukcije ubuduće koristiti i na sljedećim Immolation albumima?
Ross: Prišli smo upotrebi nove tehnologije. Bob je koristio novi računalni program Ableton Live. U prošlosti smo vježbali, svirali zajedno, a Bob je snimao rifove kar na kazetu. Naš bubnjar živi u Ohiju, u Louisiani. Prije, kad smo snimali prethodne albume, stalno smo vikendom putovali iz New Yorka u Louisianu. U studiju smo tako brusili rifove, brusili skladbe. Onda bismo se vratili kući, a krajem tjedna opet natrag u Louisianu. Bilo je to prilično naporno. Sad, kad je Bob (Robert Vigna, gitara, op.p.) prešao na korištenje tog programa, sam može snimiti rifove i dodati im programske petlje ritmova. Bob je sam uspio stvoriti sirove uzorke skladbi. Njih je onda e-mailom poslao bubnjaru Steveu (Steve Shalaty, op.p.) u Ohio. Steve je tako dobio sve pripremljeno. Stvari – sirove uzorke, idejne zasnove skladbi, morao je samo preslušati. Bile su označene programiranim ritmovima tako da je dobio osjećaj kako u osnovi mora pristupiti bubnjanju za pojedinu skladbu. Taj proces nam je sve skupa silno olakšao. Nije se više trebalo tandrkati do Ohija i natrag, odnosno, kad smo se ovaj put prvi put pojavili u Ohiju, Steve je već imao gotovih pet skladbi od ukupno deset koje su bile namijenjene novom albumu. Ovaj smo put do Stevea odvezli samo dvaput. Dakle, kad smo prekoračili prag studija, skladbe smo u osnovi već imali pripremljene do točke kad su nedostajali samo vokali. Čak su djelomično bile snimljene i gitarske linije iznad rifova, pa i dijelom solaže. Zato je osjećaj bio sjajan, zapravo su nam trebale samo male preinake na skladbama, jer je otprilike sve već bilo na svom mjestu. Dugo smo se grčevito držali starih načina snimanja, ali se nakon ovog novog pristupa više nećemo vraćati natrag i takav ćemo način stvaranja koristiti i na budućim albumima.
RockLine: Kako komponirate? Dođe li prvo Bob s rifom pa ostali grade oko njega, ili su prvi tekstovi skladbi?
Ross: Glazba je svakako prva. Tekstove uvijek pišemo na kraju. Prvo ti treba glazba da osjetiš njezin puls, da te odvede do pravog nadahnuća za kopanje po poeziji. Mene osobno pri pisanju stihova uvijek potiče glazba koju napišemo, ona vodi moju maštu i odlučuje o tome kojih ću se priča late pri skladanju stihova. Stvar ide tako da Boba ostavimo posve samog mjesec ili dva, da lijepo snimi sve ideje za rifove i ostalo. Ovaj je put Bob imao čak 80 različitih rifova i ritmičkih petlji, to su ti sirovi začeci, kojima tek dolaze pravi aranžmani. Puno stvari nismo ni iskoristili. Recimo, nešto zvuči super dok to slušaš, ali kad se latiš aranžiranja, shvatiš da je stvar toliko napredovala da prvotnu ideju više ne možeš upotrijebiti. Kad je Bob imao svih tih 80 rifova na raspolaganju, svi smo imali dovoljno vremena da izaberemo najbolje. Recimo: »69! Riff broj 69 je super, riff broj 71 je definitivni pobjednik i nikako ne zaboravimo riff br. 43,…« i tako dalje, razumiješ što mislim? Ovaj put nisam imao problema s idejama za stihove, a za prethodni album sam se pošteno mučio da skupim pametne tekstove. Inače stihove pišem s »laganim pristupom«. Dakle, sve od naslova, koncepta priča,.. kako napreduje razvoj skladbi, doživljavaju nadogradnju i moji stihovi, a time i poezija. Ovaj je put vremena bilo napretek, prva dva tjedna u studiju mogao sam bez opterećenja iskoristiti da se u potpunosti posvetim tekstovima. Na zadnjih nekoliko albuma pri pisanju stihova pomaže mi i Bob, što mi dosta olakšava cijelu stvar.
RockLine: Vi ste jedan od rijetkih death metal bendova koji već preko 20 godina postojanja stalno održava svježinu. Osjećaš li da je nakon dvadeset godina teže stvarati glazbu za Immolation nego u prošlosti, recimo na samom početku karijere?
Ross: Ne, ne, ne, nikako. Svaki početak albuma jednako je težak. U proces njegova nastajanja ulaziš s nulom. Nikad ne pristupamo u smislu da moramo snimiti bolju ploču od prethodne. Jednostavno se bacimo na posao i to je to. Ne kalkuliramo unaprijed, nego usput pratimo što se događa s materijalom koji će biti na budućoj ploči. Međutim, sad nam je s te strane lakše jer točno znamo što želimo u studiju, lakše se fokusiramo na cilj. Nama je bitno da, kad nešto stvorimo, kad nešto snimimo, to što radimo i stvaramo nama bude po guštu. Dok je tako, sve je u redu. Nije važno ima li na novom albumu osjećaj da je sporiji od prethodnog i slično. To nema nikakvog značenja, bitno je da je to što stvorimo u prvom redu po guštu nama samima. Nisu važni ni fanovi, dakle nitko drugi tu nije bitan, jer mi stvaramo za sebe. Mi smo tu najvažniji. Prije nego išta pustimo od sebe da to poslušaju naši prijatelji i naši obožavatelji, moramo prvo mi sami uživati u onome što smo stvorili. Ako nam se slučajno nešto što stvorimo ne sviđa, onda to sigurno nećeš čuti ni ti. Vjeruj mi.
RockLine: Dakle, nije tako da recimo uspoređujete dva albuma pa birate varijante kako napraviti drukčiji album…
Ross: Ne, ne, samo jednom jedinom! Samo smo jednom svjesno pristupili stvari tako da smo imali čvrstu ideju u glavi. To je bilo za album »Harnesing Ruin«. U tom smo trenutku odlučili skinuti baš sve sa sebe. Tražili smo izravniji album, manje kompleksan, tvrđi. To nam je i uspjelo. Cilj smo postigli. Dobili smo tvrđi album s izravnim skladbama koje su i dalje bile vrlo pristupačne uhu, sa značajnim Immolation elementima. I taj smo pristup onda iskoristili kao kalup za nasljednika albuma »Harnesing Ruin«, jer smo u taj kalup umiješali elemente s početka naše karijere, a album »Shadows In The Light« upravo je to. Iza nas je 23 godine, a mi smo i dalje isti bend. Ništa se u tom pogledu nije promijenilo. I to izlazi na vidjelo. U našoj glazbi. To smo mi. Nije važno kada, nije važno kako. Čak i u ovom trenutku. A kad od ovog trenutka prođe 10 godina, reći ćeš da su to sve Immolation.
Kad ulaziš u studio raditi na nekom albumu, ne smiješ biti opterećen trendovima, nego te mora zanimati samo to da uživaš dok stvaraš i da si zadovoljan onim što stvoriš. Mi u Immolation ne pišemo glazbu koju bismo prodavali, koja bi imala namjeru da se prodaje. Glazbu pišemo zato da zadovoljimo sami sebe. Nitko nam ne nudi velike ugovore da bismo ih sklapali i time zaradili veliki novac. Svaki od nas četvorice zaposlen je na redovnom poslu. Dakle, stvaramo iz strasti, jer moraš biti zadovoljan onim što radiš. Ako budeš slijedio trendove, uvijek ćeš stvar zabrljati. Trendovi uvijek nestanu. Trendovi se pojave, nestanu, pojave se,… zato se i zovu trendovi. Jer ne ostaju.
RockLine: Kakav je tvoj pogled na scenu »floridski death metal«?
Ross: Scena koju su izgradili ti bendovi na Floridi, sve to dolazi iz studija Morrisound. On je glavni tvorac tog vala i, ako hoćeš, samog pokreta kojem pripadaju ti bendovi floridskog death metala. Dakle, radi se samo o studiju. A studio ne diktira scenu. Za mene ta scena u pravom smislu ne postoji. Onda se dogodi ovo: »Okej, ovi bendovi su odozdo!« i onda se dogodi to da su Malevolent Creation, Deicide, Cannibal Corpse iz New Yorka i preselili su se na Floridu zbog studija. New York ima odličnu death metal scenu. Mi – Immolation – oduvijek smo se bacili na Morrisound studio. Okej, super je, odličan je, ali nas je to uvijek ostavljalo posve nezainteresiranima. Što god je odande dolazilo bilo je super, ali je sve što je odande dolazilo jednostavno zvučalo vrlo slično. Za prvi album otputovali smo u Njemačku kod Harrisa Johnsa. Zašto? Zato što je čovjek producirao sve klasične bendove, od Kreator nadalje, cijeli taj stari njemački thrash metal prošao je kroz njegove gumbe.. Nas je ta glazba nadahnjivala, »Persecution Mania«, »Pleasure To Kill«, to su bili albumi koje smo istinski voljeli. Dakle, na raspolaganju smo imali Morrisound, Harrisa Johnsa i Colina Richardsona, koji je producirao Carcass – u to vrijeme dakle njihov album »Symphonies OIf Sickness«. Prišli smo Harrisu Johnsu jer je radio s klasičnim bendovima, to nam se sviđalo, nismo htjeli floridski zvuk, neopterećeni geografskim koordinatama zaputili smo se u Europu. Da smo u New Yorku imali studio, imali bismo »newyorški zvuk« i onda bi svi odjednom počeli govoriti o »newyorškoj death metal sceni«. Dakle, tu se ne radi o sceni, radi se o zvuku koji proizvodi studio. Mi ne zvučimo kao Incantation ili Suiffocation, Mortician, Profanatica, Ripping Corpse, Prime Evil,… svi ti bendovi dolaze iz New Yorka, a svi su različiti. Ni ti bendovi nisu slijedili trendove, zato su različiti i svaki za sebe prepoznatljiv.
RockLine: A kakvi su bili počeci death metal pokreta u New Yorku, kasnih osamdesetih?
Ross: Zapravo, pokreta je bilo malo, zapravo ga nije ni bilo. Tada je svaki glazbenik situaciju shvaćao otprilike ovako: »Oh, ja sam u bendu« i to je to!« Okruživali su nas prijatelji. Kad su nas slušali predstavnici drugih bendova, dok smo snimali album i svirali, smijali su nam se i pitali: »Što vraga radite? Jeste li vi normalni?« Mi bismo se samo pogledali, radije spustili pogled, nasmijali se, ponašali kao da ništa nije i radili dalje. Ono što smo radili bilo je doista drukčije od svega prije. Uživali smo u tome i nije nas bilo briga što drugi misle o nama. Tako su i rani bendovi poput Autopsy ili Death, njihovi prvi demo snimci, bili jedinstveni i mi dolazimo iz njihove škole. Mi smo bili progresivniji od klasika tipa Iron Maiden, Judas Priest, Kreator, Sodom, Metallica, Slayer, Anthrax., Venom, Hellhammer, Celtic Frost. Tražili smo napredniji oblik u smislu postizanja veće buke, tvrdoće. Da. Scena je tada doista bila tanka, i radilo se o undergroundu. I onda smo si dopisivali, slali smo si pisma, i kad sam čuo recimo za bend Annihilist iz Švedske, poslao sam im pismo da mi se sviđa glazba i mogu li mi poslati svoj demo i slično,… zatim sam kontaktirao drugi bend, kao što su recimo Autopsy iz Kalifornije. Scena je doista bila malena.
RockLine: Ali učinkovita.
Ross: Apsolutno. I svi bendovi bili su posve različiti jedni od drugih, svaki je bend u ono vrijeme imao svoj jasan, prepoznatljiv identitet. Ne kao danas. Kad čuješ neki novi bend, bilo koji, dakle nešto novo, i podsjeća te na deset drugih bendova. Danas je sve teže i teže ostvariti vlastiti glazbeni identitet
RockLine: Koliko ste zadovoljni izdavačkom kućom Nuclear Blast Records? »Majesty And Decay« prvi je album koji je izašao za tu kuću, pa zašto ste se odlučili prijeći k njoj?
Ross: Jednostavno. Jer je ugovor s Listenable Records istekao. Listenable Records su za nas napravili izvanredan posao. Odlična izdavačka kuća, ali s premalim dosegom izvan Europe. A mi smo se htjeli probiti u SAD. I to je bio osnovni razlog našeg prelaska k Nuclear Blast Records. Vrlo smo zadovoljni tim izborom. Bio je to za nas jedini logičan izbor u smislu: »Svi putovi vode k Nuclear Blast Records«. Uvjeren sam da su do ove točke, kad smo objavili prvi album za njih, učinili više za nas nego što bi učinile slične izdavačke kuće tipa Roadrunner Records, Metal Blade Records, Century Media Records, uz iznimku Listenable Records, koji su se doista oduvijek maksimalno trudili za nas. A to je jedina izdavačka kuća koju ne mogu pokvasiti ha, ha, ha,….
RockLine: »Majesty And Decay« drži se drukčije tematike nego što smo to inače od Immolation navikli. Obično ste u tekstovima oštro napadali posrednike između boga i stvarnog svijeta, a sad se okrećete više sociološkim temama, povijesti ratova, što prevladava na novom albumu. Očito je da ste idejni arsenal vezan uz koncept Crkve i religije iscrpili.
Ross: Svakako. Zamisli kako je kad izdaš pet studijskih albuma, a tematika religija i crkve dominantna je tema. U biti si rekao sve što si imao reći. Ljudi vjerojatno već dobro znaju da smo Immolation ateisti i da s religijom sigurno još nismo gotovi. To je bila snažna tematika prethodnih ploča. Ostaje čak i tematika nove ploče do neke mjere, samo što joj se vraćamo na malo drukčiji način. Za primjer tu je skladba Power And Shame na novom albumu, vrlo antireligijska pjesma koja crpi iz knjige »Hitler’s Pope«, to je papa Pio XII. Stvar se odnosi na Drugi svjetski rat i događaje o povezanosti Crkve sa svime što se događalo, dakle njezinoj povezanosti, njezinu reagiranju na događaje koji su vladali u doba nacističke Njemačke. Riječ je o skladbi koja je antireligijski nastrojena, ali obračunava s djelovanjem Crkve s drukčijeg polazišta. Ostatak albuma većinom se oslanja na polazište ratnih stanja, osobito Drugog svjetskog rata, to mi se razdoblje čini jednim od ključnih u povijesti čovječanstva, dakle radi se o vrlo snažnoj polazišnoj točki poezije novog albuma. S druge strane, i sam puno čitam o tim stvarima i zanimaju me, pa je to našlo put i do poezije. Svakako novi album obrađuje i sociološki aspekt, odnose među ljudima, samo stanje tih odnosa. Album je vrlo mračan, tipično »dijete Immolation«.
RockLine: Kako bi opisao evoluciju Immolation zvuka kroz godine vašeg djelovanja na sceni?
Ross: U pozadini nema nikakvog plana. Radi se o posve prirodnom procesu razvoja. Kao što sam rekao, takve stvari ne planiramo i zvuk je takav kakav jest. Ne znamo kako će što zvučati dok album nije gotov. Znamo samo što želimo, kakav zvuk želimo. U 23 godine postaneš prilično zreliji, karakterno i kao glazbenik. Zreliji smo i u načinu percepcije stvari, sve to zajedno utječe na promjenu zvuka. Dakle, ako se ne razvijaju glazbenici u bendu, ne može se razvijati ni zvuk samog benda. Evolucija zvuka nužno je uvjetovana sazrijevanjem članova benda, dakle postupna evolucija zvuka.
RockLine: Koliko si zadovoljan tijekom trenutne turneje?
Ross: Jako. S obzirom na to da u takvom paketu moraš provesti pet do šest tjedana zajedno, pametno je odlučiti se za društvo bendova u kojima su normalni ljudi. Ovi dečki iz bendova Napalm Death, Macabre, Waking the Cadaver doista su dobri ljudi. Usudio bih se reći čak i da su najcool ljudi otkako se motamo po turnejama. Tome bih pribrojio još i dečke iz benda Cannibal Corpse, doista divni ljudi. Svi ti glazbenici veliki su ljubitelji glazbe, veliki ljubitelji bendova i mi smo isti. Osim toga, s Macabre se već jako dobro poznajemo, jer ovo nije naša prva zajednička turneja s njima. Osjećaj je doista dobar. Kao da smo neka vrsta bratstva. Dakle i ljubitelji naše glazbe koji dolaze na naše koncerte super su, jedinstveni. Osjećaji su doista odlični. A večeras, kad budemo svirali ovdje kod vas u Ljubljani, opet će biti nezaboravna večer. Ovdje se uvijek dobro osjećamo. Svakako nemojte očekivati da ćemo čitati Bibliju tijekom koncerta. Sve samo ne to. Dat ćemo vam vjetra! Ha, ha, ha,…
pitanja pripremio: Rok Klemše
intervju vodio: Aleš Podbrežnik
tekst preveo i uredio: Aleš Podbrežnik
RockLine reportažu s koncerta Immolation, od 24.11.2010., u Ljubljani (Menza p.k.), možeš pročitati OVDJE
