Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izdanje: 2000
Trajanje: 55:18
Ocjena: 5/5
“Immortal?” je četvrti studijski album kultnih britanskih neo prog rockera Arena. Prije njegova izlaska većina je očekivala da će nakon konceptualnog remek-djela “The Visitor” (1998) malo usporiti radni ritam i možda otpustiti pedalu kreativnog plina, no dogodilo se upravo suprotno. Album je bio još jedno vrhunsko postignuće koje ni u čemu nije zaostajalo za svojim prethodnikom, a u nekim segmentima ga je čak i nadmašilo. Tko poznaje artističke manire klavijaturističkog čarobnjaka Clivea Nolana (Pendragon, ex-Shadowland) sigurno nije bio previše iznenađen činjenicom da nakon pobjedonosnog uratka svojoj skupini nije dopustio da počiva na lovorikama. U vodstvu i usmjeravanju skupine oduvijek je važnu riječ imao i bubnjarski velikan Mick Pointer (ex-Marillion), no gospodin Nolan bio je taj koji se afirmirao kao središnji autor skladbi, tekstova, pa i koncepata.
“Immortal?” je donio važnu, da ne kažem ključnu promjenu u postavi skupine. Karizmatični pjevač Paul Wrightson nakon uspješne turneje “The Visitor” na opće je iznenađenje odlučio otići. Brojnim sljedbenicima skupine bilo ga je prilično teško prežaliti, no njegov fenomenalni nasljednik Rob Sowden pobrinuo se da im tuga brzo prođe. Rob doduše nema toliku vokalnu teatralnost kao Wrightson, ali je zato još snažniji i uvjerljiviji u emotivnoj ekspresiji pojedinih tekstova. U njegovu glasu nema one karakteristične neo prog rockovske teatralnosti u stilu prethodnika, koji je u mnogočemu crpio iz karizmatične baštine pjevača poput Petera Gabriela i Fisha, ali se zato još više ističe posve osebujnom bojom glasa i još boljim prelaženjem između visokih i niskih registara, što se vrlo dobro pokaže i u interpretaciji klasika Arene iz razdoblja prije njegova dolaska. U tom su pogledu Arena njegovim dolaskom puno dobili, osobito u razvoju vlastitog zvuka. Druga izmjena članova dogodila se na mjestu basista, jer je John Jowitt odlučio da će se isključivo posvetiti svojoj matičnoj skupini IQ. Težak zadatak njegova nasljednika uspješno je ispunio Ian Salmon, Nolanov stari prijatelj iz vremena skupine Shadowland. Ian se pokazao i kao izvrstan akustični gitarist.
“Immortal?” za razliku od “The Visitor” nije konceptualni album, ali to ni izdaleka ne znači da gospodin Nolan na njemu nije ostavio brojne iznimno duboke lirske poruke koje slušatelju nude mnogo intelektualne građe. U mračno raspoloženje albuma odlično se uklapaju različite, većinom znanstvenofantastične teme (neke su nadahnute poznatim filmovima), koje se dotiču ljudske egzistencije i neistraženih dubina njegove duše. Već jedan jedini pogled na groteskni i jezivi omot dovoljan je da shvatiš kako je opet riječ o nečemu posve posebnom, o albumu uz koji će pri svakom slušanju, iznova, zastati dah. Na omotu je prikazan mongoloid u pelenama, s bočicom za bebe i uloženim fetusom pripadnika izvanzemaljske rase dok gleda TV program. Tu se sliku može protumačiti kao utjelovljenje propadajućeg društvenog sustava i raspadanja ljudskih duhovnih vrijednosti, a istodobno se u tome krije i aluzija na sarkastični naslov albuma. Moderni je čovjek tehnološki napredovao preko svih granica, razvio tehnologiju kojom si može podjarmiti i izvanzemaljske rase, ali je pritom u duhovnom razvoju jezivo nazadovao; sve do razine mongoloida. U tome se krije simbolika sarkastičnog pitanja njegove prividne, samodostatne besmrtnosti, a zapravo velike osobne sićušnosti, usamljenosti i duhovne praznine.
Svih sedam skladbi mogu opisati kao vrhunske mješavine elemenata simfonijskog progresivnog rocka i progresivnog metala. Na nekim skladbama, ponajviše zahvaljujući Mitchellovim udarnim gitarskim frazama i Pointerovim kataklizmičnim bubnjarskim zamasima, ali i Robovoj vokalnoj ekspresiji, zvuče tvrđe nego ikad prije. Majstor Nolan pritom svojim klavijaturskim vragolijama uspješno osigurava onu pravu ravnotežu između simfonijske profinjenosti i agresivnih metalskih naleta. Glavna odlika albuma kojom održavaju svoju tradiciju ambijentalne kontrastnosti krije se u profinjenoj izgradnji i prelasku između mračnih, ali i veličanstvenih, melankoličnih i uzdižućih atmosfera. Mračno raspoloženje raspadanja i truleži uz koje nije teško zamisliti omot albuma šokira već na odličnom “Chosen”, beskompromisnom uvodnom klasiku u kojem se krije lirska aluzija na Velikog brata i dugu ruku nadzornih institucija. Nakon uvodnog zujanja muha, jezivog ritmičkog stupnjevanja i enigmatičnog pjevanja slijedi prava termonuklearna bomba s paklenim gitarskim rifom, koja slušatelja u trenu usisa u mračnu atmosferu skladbe. Kroz ubojite gitarske fraze i podivljale bubnjeve s nevjerojatnom dinamikom pretaču se moćne teksture sintesajzera. Gospodin Sowden se već od prve pokaže fenomenalnim pjevačkim nastupom u koji ulaže svaki djelić kontrastnih emocija. Mitchell za to vrijeme neprestano oduševljava svojim profinjenim osjećajem za prelazak od brutalnih rifova do izrazito suptilnih pasaža. Na koncertnim izvedbama ovog klasika Rob obično nosi dugi crni kaput i fluorescentne naočale, čime podsjeća na nekog od protagonista znanstvenofantastične filmske trilogije Matrix.
S “Waiting for the Flood”, postapokaliptičnom baladom neopisive ljepote, nastupa jedna od njihovih najpotresnijih skladbi. Robovo dramatično, ali nježno pjevanje popraćeno je očaravajućim pastoralnim pasažama na akustičnoj gitari, što stvara nevjerojatnu keltsku melankoliju. U srednjem dijelu slijedi vrlo lijep prijelaz preko Nolanova sola na sintesajzeru, kojem slijede moćni valovi zvučnih uzoraka i ponovna izgradnja hipnotičke akustične melodije. Među brojnim mračnim i jezivim skladbama iz njihove bogate riznice mračni ep “The Butterfly Man” vjerojatno je glavni kandidat za najfantazmagoričniju skladbu u povijesti skupine. Glavna srž jeze tog klasika u kojem oživi mongoloid s omota, koji zbog društvenog preziranja uzalud nada se i čeka da će se jednom iz gusjenice pretvoriti u leptira, krije se u Robovu mračnom vokalu i stupnjevitim klavijaturskim pasažama za koje se čini da su preuzete iz neke filmske groznice. Nakon stupnjevanja jezovite atmosfere nastupa dramatičan prijelaz s veličanstvenim simfonijskim harmonijama i potresnim refrenom. Mitchell preko plačnih gitarskih sola pobrine se da atmosfera izađe još tužnija nego u uvodu skladbe. Jeziva ispovijest čovjeka-leptira završava ponavljanjem uvodnog motiva i zamahom leptirovih krila.
Na futurističkoj drami “Ghost in the Firewall”, u kojoj oživljavaju kibernetički duhovi, zabavljaju se i elektroničkim zvučnim uzorcima koji se pretaču između impulzivnih gitarskih pasaža i agresivnih bubnjarskih zamaha. Robovo pjevanje nudi nove kvalitete osjetljivim prelaženjem između niskih i visokih registara. Njegov melankolični nastup potkrepljuje veličanstveno valovanje sintesajzerskih linija koje u skladbu unosi osjećaj oslobođenosti. Poskočni “Climbing the Net” po strukturi i atmosferi je daleko najbliži njihovim ranim uradcima, ponajviše zahvaljujući karakterističnim neo prog rockovskim sintesajzerskim pasažama. Ta sjajna skladba nakratko uspijeva na album unijeti izrazito pozitivističku atmosferu. Robova moćna vokalna ekspresija potkrijepljena je višeslojnim instrumentalnim harmonijama, duhovitim solima i dinamičnim vremenskim prijelazima.
Sve te skladbe su u najmanju ruku odlične, a ipak izgledaju kao priprema za magnum opus cijelog albuma – gotovo 20-minutni znanstvenofantastični super ep “Moviedrome”, kojim su stvorili vječno remek-djelo koje se ravnopravno može nositi s najvećim dosezima u povijesti progresivnog rocka. Uz ovu nezaboravnu postapokaliptičnu pustolovinu slušatelja lako od glave do pete prožmu žmarci i digne mu se svaka dlaka na tijelu. Njezina mračna, kibernetička atmosfera je nevjerojatna i do u tančine se podudara s tekstom o nadziranom društvu koje s čežnjom čeka spasitelja (u tome dosta podsjeća na priču iz Matrixa). Ništa manje fascinantna nije ni njezina struktura, koja je izgrađena od nevjerojatnog broja dramatičnih aranžmana, višeslojnih harmonija, neočekivanih vremenskih prijelaza i ludo dobrih sola svih instrumentalista. Pritom ne manjka suptilnih prelazaka između agresivnih, napola prog metalskih fraza, uzdižućih ambijentalnih trenutaka i nježnih baladnih trenutaka. Fenomenalno Robovo višeslojno pjevanje do u tančine dočarava atmosferu potresne priče o porobljenoj civilizaciji, pa ga nije moguće prehvaliti. Simfonijski aranžmani unose neopisiv osjećaj veličanstvenosti. Potresne gitarske pasaže u završnom dijelu “krive” su što se Mitchell definitivno upisao među moje najdraže gitariste, dok Nolan ponovno potvrđuje ulogu najiskrenijeg nasljednika legendarnog Ricka Wakemana. Završni dio te nezaboravne epopeje, koja je svoj naslov dobila po popularnoj britanskoj filmskoj emisiji, jedan je od najboljih u povijesti progresivno rockovskih super epova.
Prelijepa završna balada “Friday’s Dream” idealan je završetak albuma. Sa svojom pozitivističkom porukom i romantičnim refrenom predstavlja vrlo dobar i dobrodošao kontrast s obzirom na pretežno mračnu narav albuma. Robova strastvena pjevačka izvedba podložena je prelijepom melodijom na akustičnoj gitari i veličanstvenim valovima klavijatura. U tekstu se nalazi uvjerljiva metafora za simbolični predah od svakodnevnih problema, kad si prosječni pripadnik propadajućeg turbo-kapitalističkog svijeta nakon garaškog tjedna za vikend priušti zaslužen odmor i na neko se vrijeme uspije probuditi iz noćne more.
Arena su s albumom “Immortal?” stvorili još jedno progresivno rock remek-djelo zapanjujućih zvučno-ambijentalnih dimenzija kojim su uspjeli zaroniti u najmračnije kutke ljudske psihe i razotkriti neke mračne vizije bliske budućnosti. Album kroz većinu skladbi predstavlja slikovit presjek raspoloženja i strahova prosječnog pripadnika današnjeg društva. Unatoč službenoj odsutnosti koncepta, većina radova na albumu gradi potresan postapokaliptični mozaik pred kojim nitko ne može ostati hladan. “Immortal?” je iznimno važan album u povijesti ove fantastične skupine, na kojem se prvi put uspjela afirmirati njihova klasična i do sada daleko najkonzistentnija postava. Po odličnosti se može u bilo kojem trenutku postaviti uz bok svom studijskom prethodniku pa i ništa manje fascinantnom nasljedniku “Contagion” (2003).
Postava
Rob Sowden – vokal
John Mitchell – gitara, prateći vokal
Clive Nolan – klavijature, prateći vokal
Ian Salmon – bas gitara
Mick Pointer – bubnjevi
Produkcija
Clive Nolan i Simon Hanhart
Popis skladbi
1. Chosen
2. Waiting For The Flood
3. The Butterfly Man
4. Ghost In The Firewall
5. Climbing The Net
6. Moviedrome
7. Friday’s Dream
