Izvođač: Non Credo
Izdavačka kuća: Musea
Izdanje: 2006
Ocjena: 4.5/5
Nakon izvanrednog albuma Happy Wretched Family, dvojac Non Credo iz Los Angelesa, koji čine Joseph Berardi i Kira Vollman, vraća se na glazbenu scenu. Trebalo je više od deset godina da novi uradak ugleda svjetlo dana. I tako se nameće pitanje: je li se isplatilo čekati? Da sam odgovorio nakon prvog slušanja, vjerojatno bih rekao da nije, no sad je odgovor posve drugačiji. Odbacite sva svoja očekivanja i unaprijed zacrtane glazbene ideje, jer će ih Joseph i Kira razbiti u komadiće. Čak i vi koji bend poznajete vjerojatno ćete biti iznenađeni onim što čujete, a možda i razočarani. Ali nemojte odustati, samo izdržite i na kraju će se trud isplatiti. Istina, Joseph Berardi je za ovaj uradak nažalost posve odbacio svoje bubnjarske vještine, gitare također praktički nema i već zbog toga je ploča nekonvencionalna, no album ima nevjerojatnu dubinu koja se otkriva tek nakon višestrukih slušanja, a to su u stanju samo najbolji.
Ovaj put se dvojac odlučio za poprilično drugačiji pristup nego na Happy Wretched Family. Rockerskih dijelova je manje, bubnjeva zapravo uopće više nema, samo razne sitne udaraljke koje kompletu bubnjeva ipak ne mogu parirati. Kira Vollman ovaj put dolazi do još većeg izražaja. Njezine vokalne akrobacije još su divlje i nepredvidljivije. Ponajprije je manje čistih melodija i više eksperimenata. Opet će na svoje doći ljubitelji Christiana Vandera i njegova vrištanja te Dagmar Krause (Art Bears). Osim vokalnog ludovanja, dosta koristi i svoj čisti operni vokal, koji u spoju s klasičnim klavijaturama i puhačkim instrumentima na trenutke zvuči posve klasično. Ovaj dvojac bez problema bi mogao izdati i klasični album. Iako mi nedostaju rockerski trenuci, avangardnih dijelova ipak ima dovoljno, i na klavijaturama i na vokalima, tako da nema straha da su skrenuli posve u klasične vode (no to ste već mogli zaključiti iz komentara o vrištanju, kojeg u klasici baš i nema često). Istina je da rockerskih momenata nema, ali s vremenom se na to navikneš i glazbu prihvatiš takvu kakva jest. Možeš vidjeti njezinu ljepotu i njezine vrline, koje su drukčije od onih na Happy Wretched Family, ali zato ništa manje impresivne.
Kao i na Happy Wretched Family, i ovaj put su tekstovi važni. Kira Vollman svojim riječima zna stvoriti izvanredne atmosfere. Izvrsno se zna igrati riječima i stvoriti mračan svijet koji je ponekad okrenut naglavce. Ponekad su njezini tekstovi i pomalo bolesni i jezoviti, ali to je sve dio zajedničke katarze koju dvojac nudi u glazbeno-tekstualnom kontekstu. Kira ponekad vrlo zavodljivo govori i s naglaskom neke južnjačke ljepotice, a kontrast između njezina privlačnog glasa i strahota koje ponekad izusti krajnje je uvjerljiv.
Ovaj, posljednji album Non Credo (dosad) možda je manje pristupačan od svojih prethodnika, ali u njemu se krije mnoštvo čari koje su ipak poprilično drugačije nego na prošlim pustolovinama ovog dvojca. Isprva mi se ploča činila pomalo premalo rockerskom, a previše klasičnom i avangardnom, no kad probiješ onaj mentalni zid koji te priječi u otkrivanju tako drugačije glazbe, onda je lakše. Čak i ljudi koji vole slušati eksperimentalnu glazbu ponekad već unaprijed u glavi imaju zamisao kakvu bi eksperimentalnu glazbu željeli čuti. Tako je bilo i sa mnom. Impropera nije spadala u kategoriju koja bi mi izrazito odgovarala. Srećom, ovaj put se nisam prepustio svojim predrasudama i dopustio sam glazbi da mi se prikrade do srca. Ne žalim, jer Impropera je predivan album koji bi svojim eksperimentalnim dijelovima mogao nekoga uplašiti ili nekoga već nakon nekoliko minuta uvjeriti da to nije glazba nego buka, no ako volite eksperimentalnu glazbu, predlažem da se ipak potrudite, jer ćete na kraju biti bogato nagrađeni. Onima koji pak volite glazbu koja lakše teče, ovaj album ne preporučujem.
———————————————————————————————————————————————-
Nakon briljantnog albuma Happy Wretched Family, dvojac Non Credo iz Los Angelesa, koji čine Joseph Berardi i Kira Vollman, vraća se na mjesto zločina s novim albumom. Trebalo im je više od deset godina da ovaj album ugleda svjetlo dana. Pa, očito je pitanje: je li se isplatilo čekati? Da sam odgovorio nakon prvog slušanja albuma Impropera, odgovor bi bio ne, ali sada se osjećam potpuno drugačije. Odbacite sva svoja očekivanja i glazbene predrasude jer će ih Joseph i Kira uništiti. Ljude koji bend poznaju glazba bi također mogla iznenaditi, ili čak razočarati, ali nemojte očajavati, vaš trud bit će nagrađen. Istina je da je Joseph Berardi nažalost potpuno zanemario bubnjeve za ovaj uradak, a i gitare gotovo da nema. Ploča je već zbog toga nekonvencionalna, ali album skriva nevjerojatne dubine koje mogu isplivati na površinu tek nakon nekoliko slušanja. Samo najbolji glazbenici sposobni su iščarati ovako nešto.
Ovaj put je dvojac odabrao radikalno drugačiji pristup nego na Happy Wretched Family. Rockerskih dijelova gotovo posve nema, a nema ni bubnjeva. Kira doduše koristi nešto udaraljki, ali one ne mogu zamijeniti bubnjeve. Kirin glas je stoga još izloženiji. Njezine vokalne akrobacije još su luđe i nepredvidljivije. Čistih melodija je još manje, a eksperimentiranja više. Ljubitelji vriska Christiana Vandera i stila Dagmar Krause zasigurno će uživati. Osim vokalnog pustošenja, Kira koristi i svoj kristalno čisti operni glas koji, u kombinaciji s klavijaturama, glazbu na trenutke čini gotovo posve klasičnom. Ako rockerskih trenutaka i nema, avangardnih elemenata ipak je napretek, i na klavijaturama i na vokalima. Unatoč izostanku rockerskih momenata, događa se mnogo toga s Kirinim prekrasnim opernim glasom, klasičnim klavijaturama i avangardnim dijelovima. S vremenom se naviknete na to koliko je glazba drugačija i prihvatite je onakvom kakva jest. Njezina ljepota i vrline, iako drukčije od onih na Happy Wretched Family, ali jednako impresivne, zasjaju punim sjajem.
Baš kao i na Happy Wretched Family, i ovdje su tekstovi važni. Kira Vollman zna kako svojim riječima ispresti čaroliju i sposobna je stvoriti izvanredne atmosfere. Sposobna je stvoriti mračan svijet koji se ponekad čini okrenut naglavce. Njezini tekstovi znaju biti pomalo izopačeni i zastrašujući, ali to je sve dio katarze koju tekstovi u kombinaciji s glazbom uspijevaju proizvesti. Kira povremeno koristi i zavodljiv naglasak južnjačke ljepotice, a kontrast između nekih čudovišnosti koje izgovara i privlačnog glasa vrlo je uvjerljiv.
Ovaj album Non Credo možda nije lako pristupačan kao njegov prethodnik, ali u glazbi ima mnogo šarma. Kvalitete su jednostavno malo drugačije nego na prethodnim uradcima ovog dvojca. Isprva mi se ploča činila pomalo previše klasičnom i avangardnom i smatrao sam da joj užasno nedostaje rock element, ali s ponovljenim slušanjima, kad prijeđeš taj mentalni zid koji te sprječava da otkriješ glazbu koja je toliko drugačija, postaje lakše. Čak i ljudi koji vole eksperimentalnu glazbu imaju predrasude o tome kako bi eksperimentalna glazba trebala zvučati. Tako je bilo i sa mnom. Impropera nije spadala u kategoriju koja bi mi posebno odgovarala. No srećom, prešao sam preko svojih predrasuda i pustio glazbu da mi se uvuče pod kožu i u dušu. Bila je to velika sreća jer je Impropera veličanstven album koji bi svojim obilnim dozama eksperimentiranja lako mogao otjerati ljude već nakon samo nekoliko minuta. Ako volite eksperimentalnu glazbu, potičem vas da se potrudite oko ovog albuma jer ćete kasnije ubrati plodove.
Postava
Joseph Berardi – klavijature, semplovi
Kira Vollman – vokal, bas-klarinet, udaraljke
Produkcija
Non Credo
Popis skladbi
1. Prima Punta
2. 8 Bit Whore
3. Hubris and Greed
4. Bella Donna
5. Trouser Role
6. Faux Afro
7. Deep, Deep Down
8. Via Nino
9. Heaven Help Us
10. Interval One
11. Sicka Siam
12. Stock and Trade
13. Sleeping Beauty
14. Odor of Sanctity
15. Interval Two
16. Faux Cazzo
17. Laptop Dance
18. Vienna Fingers
19. Epilogue
