Living Colour – trenutačno najdraža boja (2008)!
Mjesto: GMD klub / Graz / Austrija
Datum koncerta: 18.10.2008
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 26,00€
Living Colour očito proživljavaju novo proljeće. Nakon silno uvjerljivog žura koji su priredili u ljubljanskoj Cvetličarni MediaPark početkom ovogodišnjeg listopada, zaustavili su se u Sloveniji sasvim blizu, pa su već nakon dobra dva tjedna nastupili u ugodnoj atmosferi grazkog kluba GMD u Austriji. Prostor tog kluba nešto je manji od dvorane MediaPark, a po obliku unutrašnjost kluba pomalo podsjeća na zagrebački Boogaloo, samo što je GMD maksimalno nafrcan i što je moguće ljepše uređen klub.
Već je samo ozračje prije koncerta bilo izvanredno. Ljudi su marljivo napunili prostor. Unatoč tome, mimo suzdržanih glava austrijske publike nije bilo teško probiti se do prvih redova da ustrijeliš nekoliko prijeko potrebnih fotografija za službenu objavu. Slovenci bi te u međuvremenu već rastrgali. Ovaj put je pozornica bila zatrpana reflektorima. Svjetlo majstor se doista mogao beskonačno igrati nijansama i prelijevanjem boja. Na pozornici se još samo Vernonov glavni tehničar igrao ugađanjem gitara i krátio vrijeme izvlačeći osnovni motiv Hendrixove klasike Burning Of The Midnight Lamp, a onda je sve bilo spremno.
Nekoliko minuta nakon devet navečer na pozornicu dolaze Living Colour. Dvorana oživi, a koncert počinje prilično drukčije u odnosu na iskustvo iz Ljubljane. Vernon, Will i Doug postupno plešu uvod tako da svaki spoji svoje uzorkovane zvučne petlje u neku vrstu uvodnog “noisy groovea” koji je kao plamen zahvatio dvoranu. Doug već na početku nije zaboravio ni na pseći lavež, koji ga na ovoj turneji očito posebno zabavlja i tjera na smijeh. Kad se hipnotični uvod maksimalno rasplamsao, na pozornicu uskače kao grom iz vedra neba i Corey, a skupina upada u Auslander!
Ovaj put zvuk je bio kao iz kutije. I glasnoća je bila taman, naravno ne uzimajući u obzir pojedince koji su se u trenutku koncerta sa svojim hvatačima vibracija našli ispred membrana zvučnika pa su svojim slušnim organima mogli sastaviti još samo oporuku. Living Colour su u odnosu na Ljubljanu bili za cijeli stupanj razigraniji. Bez obzira na to što je publika oslobađala puno manje povratne energije i buke u usporedbi sa slovenskom i što je u dvorani bilo manje ljudi nego u Ljubljani, Living Colour su došli odsvirati koncert koji ni u čemu nije djelovao rutinski, što se u Ljubljani na trenutke nažalost osjećalo.
Odakle uzroci? Možemo samo nagađati. No puno toga leži na leđima organizatora. Od samog prijema, uvjeta koje ti nudi raspoloživa logistika da možeš izvući optimum (ako ne i maksimum) iz predstave koju plasiraš. Nemoguće je uspoređivati jadnu Cvetličarnu s tek pet snopova reflektora, ni s manjom pozornicom, ni s akustikom, koja je u klubu GMD sanjska. Suma sumarum, svaki Slovenac koji se ovaj put odlučio za ponovni posjet koncertu Living Colour u Grazu bio je bogato nagrađen.
Skupina je u setlisti zamijenila skladbu Operation Mindcontrol posve novom pjesmom imenom Method the Madness, koja zvuči silno obećavajuće. Slično kao i nešto kasnije još jedna nova skladba, Bless Those, koja se za razliku od prethodno spomenute, nakon dobre dvije godine sviranja Living Colour na pozornici, među publikom već odlično primila. Ugodno iznenađenje bilo je i osvježenje skladbe Which Way To America, u koju su Living Colour u drugoj polovici utkali posve novi motiv, koji će najvjerojatnije uključiti i u neku od skladbi nadolazećeg novog studijskog albuma. Bless Those ponudio je i točku ezoteričnog trenutka, koju su izvodili samo Will i Vernon na pozornici. Vernon je izvlačio cmizdravo cvileći zvuk iz svojih zabavljačkih rekvizita namijenjenih krivljenju zvuka i programiranju, dok je Will samo zagrijavao udove za trenutak kad se snop svjetla glavnog reflektora postavio samo na njega, a čovjek je preuzeo inicijativu u dvorani svojom solo točkom. William E. Calhoun je ovaj put svoju solažu još malo produljio u odnosu na ono što smo doživjeli u Ljubljani. Na pozornici je izgradio pravi džungleski zvuk, sazdan od mnogih uzorkovanih petlji koje je Will polagao jednu na drugu, tako da je motive koje je odsvirao u nizu pohranio u memoriju, a ti uzorci su se ponavljali i pritom gradili harmoniju. Ta smislena zvučna slika nastala je posve spontano u Willovoj glavi, samo za večer u Grazu. Već sutra će ta točka na novom koncertu Living Colour zvučati posve drukčije. Will je dakle u točku uključio nešto što u Ljubljani nismo doživjeli. Zapravo je dokazao da mu uopće ne trebaju drugi instrumenti na pozornici.
Pogotovo je tijekom skladbe Bi u dvorani postalo vruće. Doug Wimbish dobio je naime glavnu ulogu i u skladbu uključio divlju solažu na bas gitari, sa zvučnim efektom koji je sasvim podsjećao na solažu električne gitare. Pogled na posve nedužnog Vernona, koji je pritom trljao gole rifove, to je samo potvrdio. Doug se nije pretjerano suzdržavao. A budući da rado skače s pozornice, i ovaj je put to učinio, pomiješao se s ljudima i solirao im i solirao i solirao… Ni to nažalost nismo doživjeli u Ljubljani, iako je to jedan od njegovih zaštitnih znakova zabavljanja ljudi.
Vernon je tijekom sviranja stalno dokazivao paklenu brzinu u solažama te nevjerojatnu glazbenu širinu, iskričavost i domišljatost. Tako je u skladbi kao što je npr. Type mjestimice posve premetnuo rifove, solažu odveo u posve jazzerske krivulje, a otprilike tako je, ako izuzmem još poneki vrhunac njegova rada, začinio i drugi dio Glamour Boys, da ta skladba slučajno ne bi ispala “prelagana”.
Glover je bio vruć kao i uvijek, izniman autoritativni vođa, zapovjednik koji malim prstom drži narod ispod pozornice. Pjevanje je opet bilo eksplozivno, mjestimice posve rušilačko (visoki screamovi u Pride), emotivno predano, s odličnom improvizacijom šarenih akrobacija uživljenosti i spontanosti. Nadajmo se samo da mu “kuhanje” u pamučnoj trenirci tijekom dobra dva sata nije ostavilo dugotrajne posljedice na zdravlju.
Najvrući je opet bio završetak, kako se za pravi koncert i priliči. Cult Of Personality zapalio je napokon srca suzdržanih Austrijanaca do te mjere da su počeli konkretno ludovati u dvorani. U točki vrelišta Living Colour su se otkotrljali s pozornice i ostavili Willa samog, da je on s nekoliko budističkih gesta posebno izrazio golemu zahvalnost prisutnima u dvorani koji su došli bodriti skupinu.
Slijedi dodatak, a s njim hit Love Rears It’s Ugly Head. Momci ga počinju svirati kad Vernon uoči da nešto nije u redu sa zvukom njegove “šarene” Hamer gitare, kakvu je gulio i 1993. u Ljubljani. Da ni Living Colour nisu nepogrešivi, dokazalo je njegovo savjetovanje s roadiejem tijekom početka pjesme, kad je Vernon usred razgovora posve promašio riffing pa je Corey zato zaustavio skladbu. Vernon se u ponovljenoj izvedbi iskupio tako da je skladbu još zagriženije otvorio i među osnovni motiv ubacio nekoliko izvanrednih filigranskih jazzy trikova.
Living Colour su u Grazu svirali krepko preko dva sata. To je dobrih 20 minuta više nego u Ljubljani. Momci su kao skupina bili nauljeni do krajnosti i u cjelokupnom zbroju ispustili koncert koji je nadmašio i potukao ljubljansko iskustvo u svim kvalitativnim atributima izvedbe. Od duljine trajanja do zvuka, faktora spontanosti, scenske kemije, same razgibanosti skupine na pozornici. Ako tome pridodamo odličnu akustiku kluba i izniman scenski osvjetljenje, to posjetitelju donosi posebnu radost doživljenog, dakle čistu pobjedu.
Living Colour po novom dišu čvrsto i jedinstveno. Već u samom tipu gradnje obiju novih skladbi, koje spajaju jednostavnost osnovne gitarske fraze što lebdi nad snažnom funky groove podlogom, zapovjednički vokal i prstohvat potkožne melodičnosti koja ostaje u ušima, momci djeluju svježe i jedinstveno usredotočeno kad je riječ o ostvarenju ciljeva. Standard dakle. Prostor slobodnjačkog eksperimentiranja, koji si uvijek tako jedinstveno i fascinantno izboruju na koncertima, ostaje neokaljan. To je onaj prostor koji donosi smisao djelovanja Living Colour. Riječ je naime o skupini čiji pojedinci posjeduju takvu glazbenu širinu da bi bilo kakvo uokvirivanje u spone žanrovskih ograničenja u trenutku bilo pogubno. Living Colour dakle ostaju pojam izvanredne scenske bombastike, erotike šarmantnog ritamskog groovea, neukroćenog glazbenog eksperimenta, đavolske spontanosti koja neprestano nudi dubok smisao. Koncert su zaključili Clash obradom Should I Stay Or Should I Go, u čiji su završetak ubacili stihove “What’s your favourite colour baby?!”, što je ljude za kraj dodatno zagrijalo u iščekivanju da momci možda zapale i tu klasiku s prvijenca “Vivid”. Pa, možda na sljedećoj turneji.
Od ovdje nadalje već se ružno ponavljam. Ukratko. Ne razmišljajte više dvaput hoćete li ili nećete otići na koncert Living Colour blizu Slovenije. Svakako. Očito može biti za klasu bolji, što samo dokazuje koliko je važna suradnja lokalnog promotora sa skupinom. Dakle, od ponude. Slovenija pak još uvijek nema normalnu dvoranu za koncerte u koju bi stalo do 1500 ljudi. DO tada ni izvedba koncerata neće biti optimalna. I sve do tada ćemo rado odlaziti na koncerte u inozemstvo.
Setlista
1. Auslander
2. Desperate People
3. Middle People
4. Pride
5. Funny Vibe
6. Type
7. Which Way To America
8. Method The Madness
9. This Little Pig
10. Ignorance Is Bliss
11. Glamour Boys
12. Bi
13. Bless Those
14. Drum solo
15. Never Satisfied
16. Time’s Up
17. Cult Of Personality
—dodatak—
18. Love Rears It’s Ugly Head
19. Should I Stay Or Should I Go
Galerija slika


















